“Radovan Zogović je bio veliki crnogorski, ali isto toliko i albanski pjesnik. Zato je kada je umro, 4. januara, 1986. godine, tražio da mu grob bude među Albancima, jer je poznavao čojstvo i čast Albanaca i jer je znao da će jednoga dana Albanci njegov grob pretvoriti u hram”, zapisao je čuveni albanski pjesnik Ali Podrimja.
Te njegove riječi bile su praktično moto nedavno održanog skupa u Ulcinju koji je organizovalo Društvo umjetnika i intelektualaca „Art klub” proslavljajući 110-ogodišnjicu Zogovićevog rođenja i 80 godina od prvog izdanja njegove znamenite poeme „Došljaci – Pjesme Ali Binaka”, potresnog kazivanja o stradanju kosovskih Albanaca u Kraljevini Jugoslaviji, remek djela i jedinstvenog svjedočanstva albanske drame koja je svoj rasplet dobila šest decenija kasnije. Bilo je to vrijeme državnog terora kada se na desetine hiljada Arbanasa iselilo u Tursku, doba sprovođenja planova istoričara Vasa Čubrilovića i beogradskog Srpskog kulturnog kluba o rješavanju „arnautskog pitanja”, koje je podrazumijevalo etničko čišćenje Albanaca sa Kosova.
Iz tih razloga planirano je i realizovano niz mjera, među kojima i naseljavanja Crnogoraca, Hercegovaca i Ličana na te prostore. Zogovićev otac, koji se 1925. godine iz pitome doline Lima, iz sela Mašnice, naselio u plodnu Metohiju, u selu Dubrava, nedaleko od Dečana, nije za razliku od većine kolonista, od beogradskih vlasti dobio „po zasluzi” kuću, imanje i privilegije, već je kupio nekoliko rala obradive zemlje i šume.
Mještani tog sela su u jednoj emisiji TV Crne Gore biranim riječima govorili o Zogovićima, njihovom naseljavanju i suživotu, odnosno o zajedničkom životu u teškom periodu za albanski narod na Kosovu.
„Mladi Radovan je prije svoje 30. godine objavio prvu verziju svoje poeme u reviji ‘Naša stvarnost’ kako je naveo, kao ‘lirski dokument o stradanjima albanskog naroda u bivšoj Jugoslaviji, kao ezopovski protest protiv velikosrpske politike tlačenja Albanaca u Metohiji i na Kosovu”, rekao je književnik Miraš Martinović.
Prema njegovim riječima, u ono vrijeme stati u zaštitu Albanaca, bila je velika hrabost i odvažni čin. „Zogović je stao i pjesmom to potvrdio, sebe i njih. Zato se taj njegov gest pamti i živi u svijesti svih dobronamjernih ljudi, a pjesma je vječna tapija na koju je vječnost sama stavila pečat neprolaznosti”, istakao je on.
Iako je nepismenost tada bila velika, Zogovićevo djelo je ubrzo postalo himna kosovskih Albanaca, svjedočanstvo njihove patnje, snažan glas protiv nepravde, ili kako je rekao Mihajlo Lalić, „umjetnička slika o opštoj tiraniji”.
Zbog svega toga on je stekao titulu izdajnika od drugih došljaka, a nerazumijevanje, kritike, pa i mržnja, pratili su Zogovića do kraja života. Dijelom i zbog njegovih jasnih stavova o crnogorskom identitetu i kulturi.
Prevod Esada Mekulija koji je objavljen tri decenije nakon izlaženja knjige učinio je ovo djelo poznatim široj albanskoj javnosti. Nije slučajno što se to dogodilo samo dvije godine nakon pada Aleksandra Rankovića, potpredsjednika komunističke Jugoslavije i ministra unutrašnjih poslova, koji je na Kosovu sprovodio metode koje je razradio Čubrilović.
Ovih dana je objavljen, i u Ulcinju predstavljen, novi prevod ovog djela koji je priredio dr Anton Nik Beriša, a koji je, uz kosovskog ambasadora u Crnoj Gori Skendera Durmišija, nadahnuto govorio o Zogoviću.
Zogović je je postalo snažna spona dobrosusjedskih odnosa dva naroda i dvije države. Postoji Forum prijateljstva Crne Gore i Kosova koji je po njemu nazvan, u strogom centru Prištine, kao i u Ulcinju, jedna ulica nosi ime velikog pjesnika, u Udruženju kosovskih Crnogoraca ustanovili su međunarodnu nagradu za književnost “Radovan Zogović” koja je ove godine po prvi put dodijeljena i to književniku Ljuljzimu Tafi.
Očekuje se takođe da nova vlada Kosova postići sporazum sa Crnom Gorom o demarkaciji granice, kao i da na institucionalan način riješi status Crnogoraca u toj državi, posebno nakon što je usvojena Strategija o integraciji i afirmaciji Crnogoraca u kosovsko društvo. U Udruženju su uvjereni da bi Crnogorci mnogo bolji status obezbijedili ukoliko bi imali svoga predstavnika u Skupštini Kosova.
Kako kaže predsjednik Udruženja i Unije Crnogoraca Kosova Slobodan Vujačić, Zogović je vječita inspiracija, sinonim i simbol pravde i slobode za sve slobodarske narode.
Ali, ni Crna Gora ni Kosovo još se nijesu na pravi način odužili Zogoviću.
„Nijesu mu štampali sabrana djela. Pojavili su se pojedini izbori iz njegove poezije. Iako ta djela zaslužuju da budu objavljena pod zlatnim pečatom”, kaže Martinović navodeći da „Zogović ne može biti zaboravljen, ni zapostavljen. Zogović je tu. Radovan Zogović je posebna dragocjenost Crne Gore i njene duhovnosti. Naša svekolika vrijednost. A da su mu bili značajni ljudi, a ne nacionalne pripadnosti i obilježja, dokaz je Ali Binak, ta veličanstvena poema koja je stala u odbranu Albanaca i njihovog položaja u Kraljevini SHS. Ta poema ima toliko snagu i važeća je za sve obespravljene, ma gdje da na zemlji takvih ima”.
Inače, početkom ovog mjeseca je pedeset crnogorskih književnika, intelektualaca i javnih ličnosti uputilo zahtjev premijeru Dušku Markoviću i članu žirija Njegoševe nagrade iz Crne Gore Vlatku Simunoviću da se ovogodišnja Njegoševa nagrada dodijeli posthumno Radovanu Zogoviću, jednom od velikana crnogorske i jugoslovenske književnosti, jer mu, kako su naveli, ona nije svojevremeno pripala iz političkih razloga.
Istaknuto je da bi se dodjelom ispravila istorijska nepravda učinjena prema tom pjesniku, njegovom djelu i prema Crnoj Gori.
“Ime Radovana Zogovića je za sva vremena ispisano zlatnim slovima preko našeg postojanja i postajanja, pa takvim slovima treba da bude upisano i na Njegoševoj Biljardi, među dosadašnje dobitnike ovog priznanja”, dodali su potpisnici pisma.
Njihov zahtjev, ove godine, nije ispunjen. Zogović je i za života bio navikao na čekanje.
Mustafa CANKA
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice