Sve same greške. Još i „državne”! Naslušali smo se kojekakvih objašnjenja o infernalnim epizodama iz novije crnogorske povijesti. U postupku protiv devetorice optuženih funkcionera MUP-a Crne Gore za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica, Momir Bulatović, persona dramatis krvoločnih 1990-ih, svjedoči 12. novembra pred Specijalnim sudom da je to „bila državna greška, a ne pojedinačna”. Deportacije su, dodao je, trajale 14 – 27. maj 1992, iako je u intervjuu za TV Hajat (2004) saopštio da je „operacija trajala samo jedan dan”!

ČINJENICE: To je samo jedna od kontradiktornosti, jer je Bulatović posegao za ekstenzivnijom, sramotno lažnom hronologijom, koja glasi: „Znate, kada vi dobijete zahtjev iz Foče 14. (maja, godina 1992 – prim.a), koja je mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat. Ali, kada se 15. izvrši napada na kolonu JNA u Tuzli pa bude ubijeno 200 ljudi, pripadnika JNA, naših sugrađana, 140 zarobljeno i mučeno onda vi jednostavno dobijate osvetništvo sa one strane a ne reagujete na vrijeme. I mi tek 27. na sastanku državnog vrha, o čemu sam dao materijalne dokaze, uz prisustvo i predsjednika Vlade i ministra policije i ministra vojske i predsjednika Skupštine, dajemo naređenje policiji da prekine”.

Da li je Foča, odakle je stigao veliki broj realizovanih zahtjeva crnogorskoj policiji za izručenja izbjeglica, 14. maja 1992, kako veli Bulatović „mirna i ne dešava se ništa, vi nemate osnovanog razloga za sumnju da će tamo da bude rat”?

O tome što se zbivalo u Foči ni za crnogorsku javnost nije bilo tajni. Tamo su se tada našli i izvještači državne Pobjede, koji su 10. maja 1992, četiri dana prije početka deportacija po Bulatovićevoj verziji, objavili reportažu. Pod naslovom Šta u Foči život koči, pišu da u gradu „već skoro mjesec i po dana, djeluje krizni štab. Opština se zove srpska”; „većina muslimana je odbjegla”; „Foča danas djeluje sablasno”; „u opštini Foča otvoreno kažu da ne priznaju zakone BiH”…Pa zaključuju: „Ovamo nema dolaska putnicima i namjernicima”!

Foča je, zapravo, poprište opšteg bezakonja, najkasnije od 8. aprila 1992, jer su nakon opsade i granatiranja, JNA i snage lokalnih Srba preuzeli kontrolu nad gradom i otpočeli masovna ubistva i miniranja bošnjačkih kuća; obližnji kazneno-popravni dom je pretvoren u koncentracioni logor, stotine žena silovano. Na granici sa Crnom Goru, u mjestu Buk Bijela, fočanski Srbi su oformili još jedan u nizu lokalnih logora (drugi su bili u fočanskom soliteru Lepa Brena, predratnoj sportskoj dvorani Partizan, kući u Trnovačama…). Činjenice o tim i drugim zvjerstvima su sadržane u predmetima Tribunala u Hagu (presude protiv D. Kunarca, R. Kovača i Z. Vukovića). A haškom presudom upravniku fočanskog logora M. Krnojelcu (predmet br. IT-97-25-T) deportacije izbjeglica iz Crne Gore su proglašene zločinačkim.

CIFRANJE SA GLAVAMA: No, Bulatović nije samo manipulisao činjenicama o pogibijama fočanskih Bošnjaka. Kao svjedok pod zakletvom takođe je „licitirao” brojem poginulih Srba, kada je kazao da je u Tuzli 15. maja 1992. u napadu na kolonu JNA „ubijeno 200 ljudi”, iako srpsko tužilaštvo u Beogradu u procesu protiv Ilije Jurišića navodi da je „ubijen najmanje 51 vojnik”. Je li „razlika”, nekih 150 ljudskih glava – otprilike toliko je i Crnogoraca koji su 1991. poginuli kod Dubrovnika zbog još jedne „državne greške” – malo ili puno za bivšeg predsjednika, znamenitog „nevoljnog saučesnika”, dobitnika ordena od Radovana Karadžića?

Ukoliko Bulatović ima smjelosti da izvrće i pravno dokazane, opštepoznate činjenice iz tragičnog rata u BiH, kako tumačiti ostatak njegove hronologije saopštene pred Specijalnim sudom? Verzije za javnost Bulatovića i Mila Đukanovića (dao iskaz istražnom sudiji juna 2008) su se podudarale u sljedećem: crnogorska policija deportuje izbjeglice do 27. maja 1992; tek tada oni saznaju za njih, pa naređuju prekid. O svemu ih je, tvrdili su obavijestio Risto Vukčević, njihov partijski kolega i predsjednik Skupštine, koji, za razliku od Bulatovića i Đukanovića, nije imao nikakve kompetencije nad izvršnim organima vlasti kakva je policija.

Asim Dizdarević, takođe iz DPS-a, tadašnji potpredsjednik parlamenta, svjedoči 28. oktobra pred Specijalnim sudom da je 25. maja 1992. u Bijelom Polju čuo za deportacije, pa je o tome obavijestio Vukčevića, koji ga „narednog dana” informiše da je organizovao sastanak sa Bulatovićem i Đukanovićem. U tom intervalu je svaki dan bitan, jer naša policija marljivo, danonoćno hapsi izbjeglice. Na primjer, 27. maja 1992. iz Herceg Novog je izručeno tridesetak izbjeglica, među njima je bio 19-ogodišnji Azem Pljevljak, čije je tijelo 29. juna 1992. rijeka Sava izbačila kod Lacaraka, sela u okolini Sremske Mitrovice, Srbija!

TEORIJA O SASTANKU: Da li Dizdarević podupire verziju svojih bivših i aktuelnih partijskih šefova, Đukanovića i Bulatovića, koji su proljeća 1992. proglasili SRJ sa optuženima za ratne zločine, Slobodanom Miloševićem i Vojislavom Šešeljem (vidi fotografiju)? Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”. Lukač je u listu Vijesti, prije par godina, objavio pismo, sa sljedećom hronologijom: 4. juna 1992. boravi u Pljevljima, od rodbine izbjeglica čuje da pljevaljska policija „noću hapsi muškarce izbjeglice iz BiH “, pa su, nakon njegovog skupštinskog obraćanja, obustavljene deportacije.

Lukač primjećuje logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

„ČASTAN POSAO”: Ne, to se nije desilo, poseglo se za cirkusom, formirana je parlamentarna komisija (njeni članovi, svjedočio je predsjednik Asim Dizdarević, tek avgusta 1992. obilaze „šest opština”, pa tamo, zamislite, razgovaraju „o statusu izbjeglica, njihovom broju i potrebama”). Na Skupštini Crne Gore 3. decembra 1992. usvojena je informacija, kako je na suđenju rekao Bulatović, „da su državni organi uradili častan posao, ali da je bilo nesnalaženja”!

U iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću, međutim, Bulatović prije tri godine ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je tada, interesantno, naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Dva važna aktera ovih stvarnih ili izmišljenih događaja, Risto Vukčević i Pavle Bulatović, nijesu živi.

Na drugoj strani, potpuno (ne)očekivano, pojavili su se dokumenti koji obaraju teoriju o sastanku 27. maja 1992. Naime, sutkinja Milanka Žižić, predsjednica Krivičnog vijeća, na ročištu 9. novembra je saopštila kako je ANB dostavila originalna dokumenta, među kojima su i „telegrami od 23. maja 1992. kojim se naređuje privođenje i od 31. maja kojim se akcija obustavlja” sa potpisima optuženog Milisava Miće Markovića, ondašnjeg pomoćnika ministra za SJB (uniformisana policija).

Ipak, proceduralno pitanje glasi – otkud ANB-u dokumentacija koju bi u svom posjedu morala imati Uprava policije? Kada su pravni zastupnici rodbine pobijenih izbjeglica tražili dokumentaciju od MUP-a (tada su i Uprava policije i ANB u sastavu MUP-a, ministar bio Dragan Đurović, DPS), dobili su juna 2005. odgovor da tamo ne posjeduju nijedan dokument. No, 26. oktobra 2010. se oglasio Svetozar Marović, tvrdnjom da i u Upravi policije i u ANB-u „postoje dokumenti sa oznakom tajnosti u vezi sa tim slučajem”?!

PILAT I „NJIHOV PROBLEM”: Vrijedi podsjetiti da se većina od devetorice optuženih, uključujući i Miću Markovića, odmetnula 1997. od Đukanovića nakon raskola u DPS-u. I premijer je juna 2008. u svom iskazu pilatovski oprao ruke od potčinjenih, sada optuženih službenika, koje je godinama, iako je znao za deportacije, unaprjeđivao. Rekao je: „Ako su pojedinci iz MUP-a smatrali da, eventualno, imaju saglasnost ministra, a to znači i saglasnost Vlade, to je njihov problem”.

Među onima koji imaju „problem” je i optuženi Boško Bojović, koga je Đukanović iz Bijelog Polja (gdje je bio načelnik lokalnog Centra bezbjednosti) tokom 1991, kada je dobio svoj prvi premijerski mandat, postavio za šefa tajne službe.

Momir Bulatović na svjedočenju ne samo da je saopštio poznatu činjenicu da je SDB bila direktno podređena Đukanoviću, već da je „šef te službe Bojović gotovo dnevno bio u kontaktu sa Đukanovićem: svaki put su zajedno dolazili kod mene”. Ponovio je i da je Vladimir Šušović, vrhovni državni tužilac, „u tom vremenu bio non-stop u kontaktu sa policijom”.

Država je, dakle, o deportacijama, od početka do kraja, sve znala – od njenog glasila Pobjede, preko šefova policije i tajne službe, tužilaštva, do predsjednika i premijera. I zato velimo: odgovornost državnog vrha za državni zločin deportacija je bilo mnogo teže sakriti nego otkriti. Novost je što je sve to, na svoj način, u sudnici potvrdio Momir Bulatović. Zato podsjećamo: ovaj zločin ne zastarijeva.

Vladimir JOVANOVIĆ