Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić preminuo je u 73. godini. Inspiracija mu je bio Bihor i velike sudbine ,,običnih” ljudi. Priijatelji i kolege ističu da će Sijarić biti upamćen kao mag pripovijedanja i jezika, ali i kao izvanredan čovjek  blage naravi i nemjerljive dobrote

Bosanskohercegovački i crnogorski romansijer i pripovjedač Safet Sijarić preminuo je u 73. godini u Sarajevu.

Rođen je 1952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu te na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

U Sarajevu je kao student, godine 1975., objavio i prve svoje priče, a prvu knjigu 1989. u Beogradu, živeći i radeći u Novom Pazaru.

Objavio je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez,  Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, te pripovijest Žena s tromeđe. Veći broj priča ovog pisca objavljen je u raznim časopisima i listovima. Prevođen na engleski jezik, dok su prve stranice romana Rod i dom prevođene na ruski u okviru izbora iz novije crnogorske književnosti.

Poput bajkovitog pripovjedača Ćamila Sijarića, on je bio čuvar priča, jezika i duha naroda, napisao je opraštajući se od Sijarića književnik i publicista  Božidar Proročić: ,, Vezan za svoj Bihor, Crnu Goru, ali i grad Sarajevo, Sijarić nam je ostavio neke od najljepših, najemotivnijih, ali i najpotresnijih priča o nama samima”.

Književnik Faiz Softić za Monitor kaže da je Sijarić, po svemu bio posaban: ,,Cijeloga života pratili su ga razni pehovi i apsurdi. Ponajviše zbog toga što se trudio da uvijek i u svim prilikama ostane čovjek. A to košta. Danas kada je zauvijek sklopio oči vidimo koliko je to bogatstvo koje nikakva materijalna gomilanja ne mogu zamijeniti. Jednom sam ga davno pitao:

– Sajo, bojiš li se smrti?

– Ne,  ja se bojim života – odgovorio je.
Život, onaj što se podrazumijeva ispunjen srećom i radošću podobro je zaobilazio našega Saja. Bio je odan drug i prijatelj. Bio je prijatelj i onima koji su bili nedobronamjerni prema njemu, a takvih je bilo: i u Sarajevu, i u Novom Pazaru i u njegovom rodnom Bijelom Polju. Pokušavao je  da opravda njihove geste. Takav  se čovjek rađa, možda jednom u stotinu godina”.

Najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ za roman godine (Udar orla), nagrada Radija BiH za radiodramu, Pero Ćamila Sijarića,  dvaput zaredom prva nagrada Susreta „Zija Dizdarević“ za pripovijetku, laureat je i nagrade nagrade „Husein Bašić”. Rukopis Rod i dom je proglašen najboljim romanom na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za l998. godinu, međutim autoru nagrada nije uručena iz formalnih razloga. Taj slučaj je uslovio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno u Bosni i Hercegovini a drugo u Crnoj Gori. Po motivima ovog romana urađena je i istoimena monodrama u izvođenju bosanskohercegovačkoga glumca Irfana Kasumovića, monodrama čiji dramaturg je Hasan Džafić a režira je prof. dr. Vlado Kerošević.

Živio je u Novom Pazaru do 1996. godine gdje je radio kao novinar, a potom u Sarajevu gdje je bio slobodni umjetnik.

,,Toliko je od 1996. godine, kada se doselio u Sarajevo, napatio trčeći po administarcijama, kako bi riješio pitanje državljanstva u zemlji u koju će sjutra zauvijek leći. I nije ga uspio riješiti.  Državni šalteri bili su za njega jazbine iz koji su vrebali vučji zubi. A na pitanje jedne novinarke:

– Može li se živjeti od pisanja? Odgovorio je:

– Pisac jako dobro živi od svoga pisanja poslije svoje smrti.
Pa srećan ti taj lijepi život, dragi Sajo”, poručuje Softić.

Kao i Faiz Softić, i ostali njegovi prijatelji i kolege  ističu da će Sijarić biti upamćen kao mag pripovijedanja i jezika. Ali, i kao izvanredan čovjek, blage naravi i nemjerljive dobrote.

P.NIKOLIĆ

Izgubili smo etičnog i stručnog čovjeka, kvalitetnog profesora,  dragocjenog sagovornika. Prijatelja Monitora.  Milenko Popović, univerzitetski profesor i ekonomista, više nije sa nama. Ostaje njegovo djelo – knjige, naučni radovi, članci, intervjui. Da nam pomognu da analiziramo (ne samo ekonomsku) prošlost i predviđamo budućnost Crne Gore. Iz arhive Monitora izdvojili smo nekoliko i danas aktuelnih odgovora.

• O uticaju stranih investicija na crnogorsku ekonomiju (septembar 2011):

POPOVIĆ: Mi smo se opredelili za priliv stranih direktnih investicija kao jedinu mašinu rasta. One su nažalost krajnje volatilne, tj. vrlo snažno rastu u periodima uspona i isto tako snažno padaju u periodu kriza – upravo kada su vam najpotrebnije jer nemate monetarnu politiku kojom bi parirali krizi. Ironično, ali istinito: dolarizacijom (uvođenjem eura – prim Monitora) smo eliminisali rizik deviznog kursa ali smo zato uveli rizik vezan za nivo stranih investicija. Došlo je samo do premeštanja rizika sa jednog na drugo mesto. S tom razlikom što je ovim rizikom izgleda još teže upravljati.

E sad, kada imate jednu malu zemlju kakva je Crna Gora može se zaista desiti da i u periodu najveće krize jedna izdašna strana investicija preokrene tok stvari. No, tako nešto vam se može desiti i u kladionici, pa ipak većina ozbiljnih ljudi na tome ne zasniva svoja očekivanja i ponašanja.

• O načinu da se izbjegne nekontrolisan rast javnog duga (septembar 2012)

POPOVIĆ: Makroekonomski gledano reč je o povećanju agregatne tražnje putem produktivnog zaduživanja privrede umesto sterilnog zaduživanja države. To produktivno zaduživanje privrede u našem slučaju se odnosi na energetske potencijale koji bi se valorizovali preko EPCG. Da smo pre ove krize uradili odgovarajuće glavne projekte i fizibiliti studije za valjane energetske resurse kojima raspolažemo, umesto što smo srljali sa onim lošim projektom na Morači, mi bismo danas mogli da uđemo u pregovore za dobijanje povoljnih kredita za njihovo finansiranje. Slobodnog kapitala za ovakve projekte ima u izobilju … Vraćanje tih kredita bilo bi neupitno jer se radi o projektima koji će sa protokom vremena samo dobijati na vrednosti.

• O izgradnji aut-oputa i kineskom kreditu (mart 2018)

POPOVIĆ: Govorio sam da u energetiku treba investirati iz kredita pošto su to profitabilne investicije i takav dug i nije dug. U infrastrukturu treba investirati kroz model javno-privatnog partnerstva. I tada sam imao u vidu Kineze, računajući kako bi veliki dobitnik u toj priči trebala biti Luka Bar. Istovremeno, znao sam i govorio da ćemo mi uraditi sasvim suprotno.

Sada pričamo o maloj deonici auto-puta koja bi mogla da se finansira kroz privatno-javno partnerstvo dok najzahtevniji i najskuplji deo plaća država. Tako vi nekome (partneru na deonici Mateševo – Andrijevica) dajete priliku da naplaćuje i ono u šta je država investirala novac. To je identično onome što je Vuk Hamović uradio na putu od Trebinja do mora, gde na jednoj maloj deonici koju je napravio naplaćuje i svu prethodnu vožnju javnim putem.

• O visokom obrazovanju u današnjem svijetu

POPOVIĆ: Ulaganje u obrazovanje je bio način da se izvadite iz sirotinje. Ta priča i danas važi, ali ja se bojim da postaje mantra.

Nove tehnologije više ne traže vrhunske inženjere. Odnosno, ne traže ih mnogo. Izgleda da dolazimo u situaciju da nam visokoobrazovani ljudi neće trebati kao nekad. Ali i dalje imamo mantru da je spas u visokom obrazovanju koje morate platiti. Pa imamo nekoga ko pere sudove i sanja o boljoj budućnosti. Pa se tu nađe neki privatni univerzitet koji mu nudi diplomu, a pošto nema para, baš pored njega je banka koja nudi kredit za studiranje. Tako imamo dramatičan rast i kredita i univerziteta. I visokoškolovanih ljudi koji peru suđe.

Imamo neku vrstu zloupotrebe ljudskih nadanja u obrazovanje. Mislim da je lek za ovu krizu totalna promena društvene organizacije kako bi smanjili nejednakosti. Vreme je da uvedemo pojam „prirodne nejednakosti” – kao što govorimo o prirodnoj nezaposlenosti, prirodnom nivou BDP-a ili prirodnoj kamatnoj stopi – ona najednakost koja nam obezbjeđuje ravnotežu između ponude i potražnje i da se poboljšaju uslovi života ljudi. To je ključno što sam ja naučio iz ove krize…

****

Bolest Milenka Popovića nas je spriječila da sa njim razgovaramo o Crnoj Gori nakon promjene vlasti, o novim društvenim izazovima i ekonomskim prioritetima u svijetu koji se dramatično mijenja. Nedostajaće Crnoj Gori njegova razmišljanja i analize. Izgubili smo intelektualca duboke, analitičke misli, odmjerene riječi i odgovornog djela. Plemenitog,  skromnog čovjeka.

Zoran RADULOVIĆ

O, Crna Goro, o pasja zemljo!/Kakav sam ja tek pas/kada ne mogu bez tebe!

Citirane stihove Jevrem Brković je napisao u egzilu. O razlozima za povratak u tu i takvu zemlju Brković u Vremenu 1999. piše: „Ja sam se uhvatio za onaj najbitniji razlog, a to je Crna Gora – zemlja, opsesija, temat, bolest i, kako bi moj Viljem Batler Jejts kazao, ‘prostor što mi u žilama krv popravlja’. Odmah iza te opčinjenosti dolaze oni drugi razlozi, koji su uglavnom zajednički svim emigrantima – porodica, prijatelji, stare kuće, groblja, nebo i pejzaž koji, što ti oči više ‘popuštaju’, sve bolje vidiš!”.

Krajem septembra 1991. Brković u Slobodnoj Dalmaciji objavljuje tekst – Nijesu to Crnogorci – Pismo izvinjenja hercegovačkim Hrvatima i Muslimanima. U njemu se obraća braći i govori im da se Crna Gora pretvara u nacionalni (srpski) park: „Crna Gora je medijski, policijski, vojnički, ekonomski, kadrovski, privredno i elektroprivredno okupirana zemlja.  Institucije njene kulture se gase, uzurpiraju, razbijaju i posrbljavaju”. Osuđuje crnogorsku vlast i JNA zbog slanja vojske i rezervista iz Crne Gore u susjednu republiku.

Zbog ovog teksta tužilaštvo podiže optužnicu protiv pisca za krivično djelo izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje. U progon se uključuju mnogi, a prednjači državni list Pobjeda. Ispred stana u kome živi se pjeva: „Brkoviću, ne izlazi, zaklaće te ko te spazi“. Brković preduprjeđuje hapšenje tako što početkom oktobra 1991. odlazi u Zagreb.

I prije ’90-ih, Brković je značajna ličnost crnogorske kulture. Osnovao je književnu reviju Ovdje, pokrenuo biblioteku Grlica, u kojoj su objavljivanje prve knjige crnogorskih pisaca, bio predsjednik Udruženja književnika CG, u sklopu koga je pokrenuo i uređivao ediciju Doclea, član Predsjedništva književnika Jugoslavije… Bio je dugogodišnji urednik kulturnog programa Radio Titograda. Osnivač i prvi upravnik Pionirskog pozorišta u Titogradu. Prevođen na mnoge evropske jezike, dobitnik brojnih jugoslovenskih književnih nagrada i nagrade za najbolji dramski tekst na Sterijinom pozorju 1972.

U Hrvatskoj, tokom ratnih, devedesetih Brković objavljuje eseje i polemičke članke Unakaženo lice demokratije, Pjesnik s potjernice… Piše antologisjke pjesme Uskrsni, zemljo dukljanska, Dubrovniče, oprosti, Sarajevo gori… U Rijeci 1992. objavljuje roman Monigreni, koji pisac Miraš Martinović ovako ocjenjuje: „Pored Lalićeve Lelejske gore, ili uz nju rame uz rame, Monigreni su, besumnje najveće prozno djelo crnogorske književnosti“.

Nakon povratka u donekle od nacionalizma osvještenu Crnu Goru 1999. godine, pjesnik nastavlja da uzburkava duhove. Mnogi mu zamjeraju na tadašnjoj ocjeni „da je ova sadašnja Crna Gora najcrnogorskija Crna Gora“.

U Podgorici mu 2002. izlaze Sabrana djela u 30 tomova. Od 2005. u osnovnim školama njegova Bašta starca Radosava je obavezna lektira, zajedno sa djelima ostalih crnogorskih pisaca Mihaila Gazivode, Mihaila Ražnatovića, Vitomira Nikolića, Dragana Radulovića, Čeda Vukovića…

Bio je prvi predsjednik DANU-a. Osnivač, vlasnik i glavni i odgovorni urednik Crnogorskog književnog lista. Do referenduma CKL je nekritički veličao premijera Mila Đukanovića, i obrušavao se na one koji imali krtičku distancu prema tom režimu.  Nakon majske obnove nezavisnosti Brković objavljuje roman Ljubavnik Duklje u kome govori o ličnostima sa javne scene i skorojevićima koji su postali bogataši i mafijaši, o vezama političara i kriminala. Koristio je pseudonime ali svi su mogli prepoznati likove poput kuma Milesa i njegove supruge Linde, Sekule Baronića, Ban Bana i ostalih. Roman je rasprodat, a pjesnik je napadnut. U oktobru 2006. tri maskirane osobe u mraku su sačekale Brkovića ispred ulaza stambene zgrade i počele ga tući dok je njegov vozač Srđan Vojičić bio u automobilu. Vojičić je pokušao pomoći Brkoviću, ali je na njega zapucano i ubijen je. Brković je tvrdio kako je napad na njega i ubistvo Vojičića „djelo ubica i mafijaša koji su se prepoznali u romanu koji je napisao”.

Za vanrednog člana CANU izabran je 2015. godine, a za redovnog 2018. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, 2010. godine dodijeljen mu je status istaknutog stvaraoca.

Brković je preminuo 24. januara u 88. godini. Jedinstvene su ocjene da se radi o klasiku crnogorske književnosti i jednom od najznačajnijih naših pjesnika. Kao i o rijetkom piscu koji nije ćutao nego je jasno iskazivao svoj stav o društvenim problemima i lomovima.

„Brković je, prosto rečeno, svojim djelom ušao u svaki segment Crne Gore. O njemu se raspravlja u kafanama, kao i u parlamentu. Svoje verzije priče o njemu imaju seoski domaćini, kao i predsjednici stranaka. A to je i pravedno: to je jedina moguća sudbina za čovjeka koji je čitav svoj život posvetio Crnoj Gori, njenoj časti i slobodi”,  napisao je ranije o Brkoviću pisac Andrej Nikolaidis.

Brković je bio tipičan umjetnik 20. vijeka koji je svojim djelom i životom izazivao polemike i kontroverze. O različitom gledanju na njegovu ostavštinu govore i naslovi regionalnih medija. Tako Slobodna Dalmacija vijest o smrti književnika objavljuje naslovom – Odlazak Jevrema Brkovića, polemičara koji se suprotstavio Miloševiću i napadu na Dubrovnik, svestranoga pisca i kulturnog povjesničara Crne Gore, dok beogradske Večernje novosti objavljuju da je Preminuo veliki protivnik srpstva.

U Crnoj Gori niko nije našao za shodno da održi komemoraciju pjesniku, a primjetno je da je telegram saučešća, od nove vlasti, uputio jedino potpredsjednik Vlade Dritan Abazović.

Brković je govorio da će Srbija, Crna Gora, pa i Hrvatska imati posla ako se jednoga dana budu izvinjavale piscima koje su progonile, koje su nazivale izdajnicima domovine: „Nadati se da će potomci biti pouzdaniji, tolerantniji, humaniji i u svemu drugačiji od njihovih predaka koji su pjevali kanibalističke pjesme i oduševljavali se epskom mitomanijom i mračnim porivima krvi, noža i tla“.

U posljednjem intervjuu koji je emitovan sredinom decembra prošle godine na Televiziji CG Brković je zaključio: „Ja se dosta spokojno nosim danas sa svom prošlošću, svojom sadašnjošću i veoma sam svjestan da sam uradio za Crnu Goru dosta“.

Predrag NIKOLIĆ