Oko četrdeset njegovih najbližih srodnika stradalo je u logorima Sajmište i Jasenovac.  Rušilačkih devedesetih, Filip David je jedan od najaktivnijih u suprotstavljanju samoubilačkom raspadu zemlje. Oštrog jezika u označavanju uzroka i vinovnika- razbjesnio je i moćne i nemoćne koji su ga označili kao „srbomrsca“ i pripadnika „izdajničke elite“

„Odlazak iz svakodnevice“ Filipa Davida, pisca, dramaturga, scenariste, pedagoga i stamenog „gorkog prosvetitelja“, ostaviće i jednu vrstu „mape puta“ ili amaneta ne samo njegovim mnogim sagovornicima, prijateljima i čitaocima već i istoriji Jugoslavije i Srbije. Ne samo literarnoj već i društvenoj, pa i političkoj.

Od rođenja u julu 1940. godine u Kragujevcu, „mapa puta“ za Davida počinje nevoljnim učešćem u jednoj od najvećih drama i tragedija čovečanstva-koja počinje usponom ubilačkih ideologija, novim svetskim ratom, a trajno obeležena holokaustom. Ova treća kataklizma upravo je najviše pogodila porodicu Davidovih, jevrejskog porekla. Spasen, kao odrastao suočio se sa tragedijom svoje šire porodice-stradanjem oko četrdeset njegovih najbližih srodnika u logorima Sajmište i Jasenovac. Promišljanje tog sunovrata moderne civilizacije, obeležilo je i njegov život i njegovo delo. Preosetljiv, strepeo je od mogućnosti njegovih recidiva i uzaludnosti napora da se najteža iskustva veka ali i ljudske istorije-nikada ne ponove.

Upravo se nešto tako dogodilo na samom kraju 20. veka i to u zemlji čiji su narodi sebe navikli da vide kao dobar primer „istorijskog izuzetka“. U vreme rušilačkih devedesetih, Filip David je jedan od najaktivnijih u suprotstavljanju samoubilačkom raspadu zemlje, oštrog jezika u označavanju uzroka i vinovnika-čime je razbesneo i moćne i nemoćne koji su ga zauvek označili kao „srbomrsca“ i pripadnika „izdajničke elite“…

Jednostavno, David je u Srbiji stalno viđen kao neprijatelj poretka koji je svoj kontinuitet u značajnoj meri održao i posle pada sa vlasti njegovog simbola-Slobodana Miloševića.

„ Slabašna demokratija brzo se i lako izrodi u svoju suprotnost, u opasnu političku diktaturu“, kaže on u intervjuu za Monitor 2011. godine. Na drugom mestu u istom intervjuu-na pitanje o društvenom doprinosu pisaca koji su ušli u politički život kao Đerđ Konrad, Vaclav Havel i Mario Vargas Ljosa, David-posle osvrta na pogubnost podrške  nacionalističke inteligencije politički razornim snagama u Srbiji, kaže: „ Ali to pisce i uopše javne ličnosti ne oslobađa odgovornosti za ono što se u društvu događa. Može se ćutati i to je neki stav. Ali, zatvoriti oči, zapušiti uši, izolovati se od svega da se ne bi videle razmere korupcije, demagogije, netolerancije, porasta nasilja, srljanja u beznađe, znači na posredan način prihvatiti takvo stanje, što je kukavičluk ali i veoma neodgovorno i nepošteno.“

Kada ovaj gotovo predosećaj da Srbiju od krhke demokratije pune nerešenih vitalnih pitanja možda očekuje i nešto gore dobije jasnije obrise, Filip David-referirajući se na Hanu Arent u Monitoru iz 2017-e, govori o pogubnosti zavaravanja i ulozi političke laži i njenog prihvatanja od strane većine u društvu: „ Sve se pretvara u jedno golemo samoobmanjivanje da bi se po svaku cenu stvorio privid istine. Legalizovala laž.“ I objašnjava: „ Osnovni problem sadašnje srpske politike je neiskrenost, odsustvo moralnih načela, nepoštovanje sopstvenih institucija i to neprekidno i besomučno izvrtanje činjenica“.

Dok je beogradski Medija centar bio u Steklencu, često sam sretala Filipa Davida u našem novinarskom klubu, nekoj vrsti modernije opremljene kafane gde je bilo „leglo“ političkog i medijskog otpora u zadnjim godinama režima devedesetih. Filip je tu imao svoj umetničko-politički kružok kojem bih se i ja, ponekad, pridružila. Nije bio nametljiv ni preglasan, nije bio tribun…Ali je, kako je povodom Filipovog „odlaska iz svakodnevice“ i njegovog budućeg odsustva sa redovnih višedecenijskih druženja- napisao moj kolega Dragan Banjac, bio centar svih tih uzbudljivih diskusija. Kao na nekoj savremenoj agori.

Nastasja RADOVIĆ

Odlazak posljednjeg pisca koji je bio dio južnoameričkog književnog buma u drugoj polovini 20. vijeka

,,Život je sranje, u kojem je umjetnost naš jedini kišobran”, citat je peruanskog nobelovca Maria Vargasa Ljose koji se nakon njegove smrti širi društvenim mrežama. Ljosa je svojim djelom upotpunio šareni kišobran južnoameričke književnosti pod kojim ne prestaju da se sklanjaju čitaoci širom svijeta.

Ljosa je preminuo u nedelju 13. aprila u 89. godini života. Vijest o njegovoj smrti saopštila su njegova djeca — Álvaro, Gonzalo i Morgana Vargas Ljosa.

,,Naš otac preminuo je mirno u Limi, okružen porodicom. Njegov odlazak će rastužiti porodicu, prijatelje i čitaoce širom svijeta, ali nadamo se da će, kao i mi, naći utjehu u činjenici da je imao dug, bogat i plodan život, ostavivši za sobom djelo koje će ga nadživjeti”, poručili su njegovi potomci.

Tokom karijere duže od 50 godina, Ljosa je u svojim romanima istraživao teme koje su mučile društva Južne Amerike, ali je i aktivno i direktno učestvovao u političkom životu.  Napisao je više od 50 djela, osvojio je  Nobelovu nagradu za književnost 2010. godine, kada ga je žiri opisao kao „božanski talentovanog pripovjedača” koji je nagrađen zbog opisa „strukture moći i slika individualnog otpora, revolta i poraza”.

Vargas Ljosa je u početku bio blizak ljevičarskim idejama, kasnije se razočarao u revolucionarne ideje i na kraju je bio predsjednički kandidat na izborima u Peruu 1990. godine, kao predstavnik partije desnog centra.

Rođen je 1936. u porodici srednje klase u gradu Arekipa na jugu Perua, a već sa 15 godina počeo je da radi kao novinar crne hronike.

Putovanje u Pariz 1958. bilo je početak šesnaestogodišnjeg života u inostranstvu — u Madridu, Barseloni, Londonu i Parizu. Dok je radio kao novinar, predavač i voditelj, u svojim romanima se uvijek vraćao rodnom Peruu.

Prvi roman, Grad i psi, objavio je 1963. u Španiji. Knjiga o ubistvu u vojnoj akademiji “Leoncio Prado” — koju je Vargas Ljosa i sam pohađao dvije godine — izazvala je veliki skandal u Peruu, gdje je, navodno, čak 1.000 primjeraka javno spaljeno u dvorištu škole.

Uslijedili su romani Razgovor u Katedrali, Tetka Julija i piskaralo i Rat na kraju sveta. Kako mu je rasla popularnost, sve se više uključivao u politiku. Odmakavši se od marksizma svoje mladosti, vodio je televizijsku emisiju u Peruu i 1984. odbio ponudu konzervativnog predsjednika Fernanda Belaunde Terijada postane premijer.

Okuplja 120.000 ljudi, 1987. godine, na protestu protiv nacionalizacije finansijskog sistema i pokreće predsjedničku kampanju. Nakon brojnih prijetnji i uvreda, izgubio je izbore 1990. u drugom krugu od Alberta Fuhimorija i ubrzo napustio zemlju.

Od 1993. imao je i špansko državljanstvo, a književno stvaralaštvo nije prekidao. Roman Jarčeva fešta, objavljen 2000, zastrašujuće je zavirio u um dominikanskog diktatora Rafaela Truhilja. Njegov roman iz 2006. Avanture nevaljale devojčice prati vezu punu prekida i pomirenja koja traje više od 40 godina.

Kada mu je 2010. Švedska akademija dodijelila Nobelovu nagradu, u prvi mah je pomislio da je u pitanju šala. ,,Nobel je bajka koja traje nedelju dana, a noćna mora cijele godine. Ne možete da zamislite kakav je to pritisak — intervjui, sajmovi, nastupi…”, rekao je za Guardian 2012.

Ljosa je iskoristio svoj globalni uticaj da govori protiv manipulacija u peruanskim medijima, propagande iz Rusije i Donalda Trampa.

Svoj buran život opisao je u memoarima Riba u vodi, a 2023. objavio je svoj posljednji roman Posvećujem vam svoju tišinu.

U junu 2025. posjetio je Crnu Goru i govorio pred publikom u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju. ,,Nikada nijesam zaboravio koliko mi je u životu pomoglo što znam da čitam. Zato je i posjeta knjižari značajna, koja je za mene uvijek bila kuća snova”, kazao je Ljosa.

Njegova smrt znači i odlazak posljednjeg pisca koji je bio dio južnoameričkog književnog buma u drugoj polovini 20. vijeka.

P. NIKOLIĆ

Cijeli vijek zaokružio je Vojo Stanić trećeg februara ove godine. Slavila ga je Crna Gora. Sada, umjetnikovu priču valja završiti njegovim mislima o vječnosti: „Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće. Mada, vazda velim da ne idemo nigdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno”

„Inventar svemira neuništiv je. Sve što se vidi i čuje traje vječno. Kao što vidimo davno nestale zvijezde, tako će naš lik i naš glas uvijek trajati i lutati u beskraju prostora“, zapisao je veliki Vojo Stanić u knjizi O dokolici. Od ovog devetnaestog novembra stoljetni umjetnik luta tim beskrajem.

Rođen je u Podgorici 1924. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Nikšiću, u kom je živio do dvadesete godine. „Ostatak života, izuzev tih nekoliko beogradskih godina studija, proveo sam u Herceg Novom. Ali, vazda velim da sam Nikšićanin”, govorio je veliki umjentik za Vreme objašnjavajući da su te prve godine kada čovjek uči jezik i upoznaje svijet oko sebe – formativne.

Formirali su ga i partizani kojima se  1944. Pridružio, nedugo nakon mature. U brojnosti Crnogoraca u Drugom svjetskom ratu vidio je odjeke starog patriotizma ovog krša i bio ponosan.

Akademiju likovnih umjetnosti, kiparski smjer završio je u Beogradu 1951. Potom  je  postao predavač. Na umjetničkoj školi u Herceg Novom prenosio je znanja novim generacijama od 1958. „Ta škola nije nimalo bila birokratska, mi smo ulazili u razred kroz prozor, ja sam dolazio bos kao profesor, dokle je jedan đak nosio vazda leptir mašnu“, prenosio je utiske o novskim pedagoškim danima u Monitoru. Pomenuo je tom prilikom da je on više naučio od đaka nego oni od njega. Među njima je istakao slikara Boška Odalovića tadašnjeg karikaturistu našeg nedjeljnika. I druga značajna imena pohađala su njegovu školu. Dado Đurić, Živko Nikolić…

Godine po završetku školovanja posvetio je vajarstvu. Kolika je snaga njegovog vajarskog djela možda najbolje pokazuje u bronzi izlivena pola metra duga skulptura Borba pantera i zmije. Kao vajar ostao je poznat po predstavama ženskih tijela koje su često upoređivali sa djelima velikog hrvatskog skulptora Frana Kršinića. Neizostavan dio ovog dijela njegovog umjetničkog opusa je i skulptura Jovana Tomaševića na istoimenom bulevaru u Podgorici.

O zov slikarstva nije mogao da se ogluši. U svojim bilješkama precizno je zabilježio i početak bavljenja slikarstvom. Prvu uljanu sliku uradio je u decembru 1954. u 16:30. Novski mol.

O tranziciji iz skulptora u slikara govoriće dosta godina kasnije za naš list. „Ja sam najlijenjiji čovjek kojeg sam ikad poznavao – kad vidim nekoga da radi na sto metara od mene već počnem da se znojim. Zbog toga nikada nijesam mogao postati član radničke klase“, pričao je u prepoznatljivom maniru. „Vajarstvo me je prisiljavalo da postanem neka vrsta radnika. Morao sam da lijem, tamo ima toliko komplikovanih stvari i može bit deset grama duha“.

U ovom tonu objasniće i svoj drugi umjetnički izraz: „Slikarstvo nije naporno i ne mogu da shvatim slikare koji se nešto muče i porađaju slike. Slikar je čovjek koji se zabavlja. Čak toliko da je nemoralno biti slikar“. Njegova prva velika izložba u Crnoj Gori bila je u Umjetničkom paviljonu u Podgorici 1966.  „Stanićeve slike su bliske ljudima. One se mogu smjestiti u male samačke sobice i u velike svjetske galerije. Biće svugdje zapažene. To je slikar iskren i odan ljudima, blag i miroljubiv. Stvara svijet na neki način pomjeren, i stvaran i nestvaran u isti mah“, pisala je Pobjeda u martu 1966.

„Prostor na slici je osvajao postupno, kao da se plašio vajarskih formi od kojih je pobjegao. To postepeno prodiranje u dubinu definitivno se odigralo u slici Rijeka Crnojevića iz 1967. godine. (…) I baš taj brojgelovski pejzaž, ti pomalo imaginarni, kao iz sna izvučeni krajolici, daju ovim djelima neophodnu i uzvišenu notu univerzalnosti. Sve Stanićeve slike su rađene spontano, iz jednog daha, ali maestralno, sa intuicijom velikih majstora. Otuda i njegov čaplinovski pogled na svijet čini nezaobilaznu vrijednost savremene crnogorske umjetnosti“, zabilježio je na stranicama našeg nedjeljnika Mladen Lompar 1992. godine.

Narednih skoro osam decenija ređaće se na platnima Stanićeve vizije i vatrometi boja. Nalaze se u fundusima muzeja, galerijama, privatnim kolekcijama, ali recimo i u peraštanskoj crkvi Gospa od Škrpjela. Za mnoge je intrigatna činjenica da ovaj kulturno istorijski biser krasi ikona koju je naslikao upravo on.

Bio je slikar izuzetnog dara i veoma prepoznatljivog stila. Radio je kadrove koji su izgledali kao da ih odnekuda već znate. Autentični i neposredni.. „Vojova slika se prepoznaje prije nego što se može razlikovati ram od likovnog sadržaja na platnu. Njegova aura dopire do nas dok se još nijesmo poperili pred sliku da je pažljivo razgledamo, da uživamo u njenom obilju“, pisao je Rajko Cerović 1991.

Pariz, Edinburg, Njujork, Aleksandrija, Štokholm, Rim, Cirih, Bari, Barlota, Haselt, Šarlroa, Turne, Tokio, Budimpešta, London, Hoeshst, Meksiko, Kopenhagen, Moskva, Vašington, Beč, Keln  samo su neke od adresa čija je publika imala prilike da uživa u njegovim platnima.

Veliki majstor se našao i na venecijanskom bijenalu. Te 1997. godine prvi put je u Jugoslovenskom paviljonu u Veneciji izlagao slikar koji stalno živi i radi u Crnoj Gori. Izlagali su crnogorski stvaraoci i ranije, ali su dijelom živjeli i stvarali u drugim sredinama, zabilježila je Olga Perović u našem listu uz komentar: „Vojo Stanić ostaje slikar – pronicljivi analitičar i kritičar zbivanja. Nekad blago podsmješljiv, a sada bolno alegoričan, hrabar, dosljedan i pošten čovjek i umjetnik, vječiti poštovalac života i ljudi, ali sve više osjećajni mislilac i vizionar“.

Povodom tadašnje izložbe njegove 42 slike u Veneciji, Stanić je za Monitor izjavio: „Moje slike, inače, nijesu reprezentativne, ako to što znači. Radim ih za one koji ih vole. Ostali nemaju pravo da se ljute”.

Smatrao je da umjetnički rad ne treba pojašnjavati. Ako mu trebaju dodatne riječi, neki komadić te slagalice nije na svom mjestu. „ Ne bih htio da moj govor bude vještiji od slika. Ne želim da im time konkurišem. Ma šta da kažem, slike od toga neće biti ni bolje, ni gore. Govore same”.

Bilježi svoje misli i na temu tumačenja i raskrinkavanja magičnosti svijeta koji nas okružuje: „Danas je sve raskrinkano, znamo anatomiju svačega. Mjesec je samo jedan kamen. Više nam nije ostala nijedna iluzija. Istina je dosadna, ona je lišena mašte – ona je lažna“.

Čudio se nad savremenim tekstovima o slikarstvu. „To je toliko iskomplikovano da mi je mnogo lakše da razumijem tekst koji govori o atomskoj nauci, kibernetici! Taj rječnik mi je mnogo prihvatljiviji nego kad čitam tekstove o slikarstvu. A to je najjednostavnija umjetnost. To je samo odnos linija i boja. Zbog čega bi komplikovano govorili? Nešto mi je tu sumnjivo“, otkrivao je svoje stavove u ranim brojevima Monitora.

„Kad osjetimo sliku, onda smo je i shvatili“, preni je srž tog magičnog iskustva. Bez ikakve potrebe za velikim riječima i apstraktnim tumačenjima.

Više od pola vijeka proveo je u Herceg Novom. Uz neizostavnu podršku supruge, prve crnogorske vajarke – Nade Stanić. Drugovao sa Andrićem, Lalićem, Đilasom… O novskim danima je zabilježio: „Živim u malom mjestu. I uživam u toj slatkoj monotoniji“. Mediteran je sveprisutan na njegovim platnima.  Novi je smatrao fotogeničnim, ali je znao da ukaže kako  to nije nužno prednost. Prepoznao je zamku koja bi slikara odvela u sladunjavost i vješto je izbjegao.

Kako je krckao novske dane i pripremao kadrove svojih maštarija otkrio je našem novinaru. „Volim da provodim vrijeme u kafani i da držim govore“, započeo je još jednu besjedu. „Ljeti odem negdje s barkom po jedno mjesec dana, potpuno sam. Kad se vratim, ljudi vole da slušaju moje doživljaje…Više puta se i ne dogodi ništa“, bio je potpuno iskren… „Pošto me to opterećuje izmislim doživljaje prije nego što sam i krenuo, tako da onda s tim više nemam problema“. Maštar na platnu, maštar i u životu.  „Ti doživljaji koje izmišljam, liče na mene, to su oni koji su trebali da se dogode, ali nisu se dogodili, nego su se dogodili neki drugi. To je slikarstvo“.

U Novom je proveo i neslavne devedesete Crne Gore. Ustao je protiv napada na Dubrovnik. Jedan među rijetkima. Kasnije je skromno i nehajno odmahivao rukom. „Napali su me,ovdje kao da sam ustaša ali neću o tome da pričam“, rekao je u intervjuu za Monitor. I pojasnio: „Jednoj svojoj prijateljici rekao sam da zbog tih događaja mene neće niko izgubiti kao prijatelja, ali ja nijesam siguran da neću ja njih. Jer, meni neće ni malo smetati da volim ljude koje sam volio prije, bez obzira da li je on Srbrin, Hrvat, Musliman ili Albanac, ali ja ne znam da li će on mene gledat kao nešto drugo“. Ubrzo nakon ratova Dubrovčani će prirediti njegovu izložbu i ugostiti velikana.

Crnogorac i Jugosloven. To su pojmovi kojima se ponosio. Bio je svjestan i ideja iza razbijanja velike zemlje. „To je neka vrsta pornografije u novinarstvu i politici“, podijelio je svoje misli u vezi dešavanja devedesetih.

Politiku je izbjegavao na svojim platnima. ,,Ne sviđa mi se nikakva druga umjetnost do ona koja ima neku plemenitu poruku a možemo reći da je i to neka vrsta politike“.

Crna Gora je za njega bila  dio velike kulturne cjeline „Ne postoji evropska kultura kao jedna melodija….To je puno vrlo različitih kultura. Oni kad se ujedine ne misle da se odriču ni od čega. U Evropu ući to znači dati svoj doprinos, a ne kao što imam osjećaj da se kod nas shvata, odreći se nečega da bismo postali Evropljani, da zaboravimo što jesmo…“

Cijeli vijek zaokružio je Stanić trećeg februara ove godine. Slavila ga je Crna Gora. Priču o Voju Staniću, valja  i završiti njegovim mislima o vječnosti. „Volim život i žao mi je što ću umrijeti. Ako mi se to uopšte jednom dogodi. A izgleda da hoće. Mada, vazda velim da ne idemo nigdje; sve što se vidi i čuje, traje vječno”, govorio je Vojo Stanić.

Dragan LUČIĆ