Prošlo je skoro pa dvadeset dana kako je Žarko Radulović, predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja i suvlasnik hotela Splendid najavio da „pod hitno” moramo ukinuiti sadašnji Zakon o strancima jer je štetan po državu. „Novi zakon bi podrazumijevao da, ako ovdje nema radne snage, možemo lako da je uzmemo sa strane”, obrazlagao je dokazani socijaldemokrata. Pa je, razrađujući ideju, predložio ,,da se pripremimo da uzmemo Filipince i Tajlanđane kada je turizam u pitanju, a kada su u pitanju poljoprivreda i građevinarstvo tu su Pakistan i Indija”.
I niko se, izgleda, nije začudio pred spoznajom da zemlji sa stopom nezaposlenosti od približno 20 odsto (oko 50 hiljada radno sposobnih stanovnika nema posao) nedostaje sobarica, čobana, berača voća, zidara, trgovaca, konobara… Kao što se čini da nije bilo ni onih kojima se Radulovićev prijedlog učinio makar malo nelogičnim. Zar je zaista lakše „uvoziti” radnu snagu iz Azije, nego povećati nadnice do nivoa koji će vašim zemljacima omogućiti da pristojno (pre)žive od svoga rada? A da to ne podrazumijeva da konobarišu u Hrvatskoj ili beru pomorandže po grčkim plantažama.
Da ne pominjemo sada neke malo dalje zemlje i mnogo veće plate.
Ima tome desetak dana, predsjednik Ljekarske komore CG Aleksandar Mugoša predočava nam opasnost „da postanemo prvo društvo bez doktora”. Realnu, kaže. „Jer, šta da očekujemo od najmlađih kolega koje nadređeni sada i zvanično tjeraju da rade 16 i 24 sata i da im nadoknada za taj rad bude nula eura? Šta da očekujemo od izabranih doktora koji za sat vremena dopunskog rada, nakon radnog vremena, dobiju 2,8 eura…”. I još nas je Mugoša upozorio kako „ne postoji tržište sa kojega možemo nadomjestiti već prisutan nedostatak ljekara”.
Ni ta nas se priča nije pretjerano dojmila. Ministar se malo ljutnuo, pozvao se na statistiku prema kojoj je odliv ljekara iz Crne Gore „najmanji u regionu”, najavio kako se ljekari iz privatnih ordinacija vraćaju u javni zdravstveni sistem, obećao da se primičemo evropskim standardima. Na tome se završilo.
Čuli smo već, svi mi, kako nam medicinsko osoblje – preko Srbije i Hrvatske, ili Slovenije i Austrije – brzo i sugurno odlazi ka sjeveru Evrope. Da rade i zarade, ne razmišljajući o tome da li će im djeca imati novca za školski izlet, a bolnica umivaonik i adekvatan sapun. Prethodno su tim putem, nakon uništenja crnogorske trgovačke flote, krenuli najškolovaniji pomorci; za njima mašinci i elektro inženjeri – poslije propasti i(li) privatizacije matičnih preduzeća; arhitekte, te kreativci od muzičke, modne do IT industrije… Nijesmo im ni mahnuli u znak pozdrava. A kamoli poveli raspravu gdje će ova zemlja stići kad je ostave najbolji. Najpametniji. Najvrjedniji. Najuljudniji.
Konačno, početkom nedjelje, o tome da nam budućnost odlazi u bijeli svijet progovorio je i premijer Duško Marković. „Moramo uraditi sve da zadržimo mlade ljude u regionu, da spiječimo odliv mozgova iz regiona i da stvaramo uslove da oni koji su otišli mogu da se vrate. A to znači da moramo više ulagati u istraživanje i razvoj”. Šta je to „više” u odnosu na dosadašnje ništa – tu nam tajnu premijer nije otkrio. Pošto bi onda morao da objasni makar činjenicu da se u prvoj polovini ove godine, u zemlji kojom on i njegovi vladaju evo tri decenije, na svaki oglas kojim se nekom visokoškolcu nudi posao raspišu dva u kojima se traže nekvalifikovani ili polukvalifikovani radnici. Imamo – i on i mi – prečih briga.
Poput one koja evo već danima ne silazi sa naslovnih strana: A. Murić, devetnaestogodišnji Švajcarac porijeklom uz Rožaja, odlučio je da seniorsku reprezentativnu karijeru (momak je, stručnjaci kažu, talentovan fudbalski golman) gradi u dresu Kosova, a ne Crne Gore. Za koji je prethodno, u omladinskoj konkurenciji, odigrao dvije utakmice i zaradio dva crvena kartona. Što govori ponešto o višku emocija i manjku samokontrole kod tog mladog čovjeka.
I svi su našli za shodno da kažu nešto na tu temu. Fudbalski huligani i profesionalni navijači, političari i sindikalni aktivisti, novinari, nastavnici i ljekari izjašnjavali su se na temu „velikog i neočekivanog gubitka”. Za razliku od hiljada onih koji svakodnevno odlaze a čije školovanje, obuka i specijalizacija imaju vrijednost koju je relativno lako izračunati. I čiji je dio, uz njih i njihove porodice, platilo i ovo društvo. Prije nego ih se prelako odreklo, skoro pa radosno što su kupili kartu u jednom pravcu.
Kako da spriječimo da Crna Gora postane zemlja u kojoj žive samo djeca, starci i političari? Da li da svi koji to još uvijek možemo, krenemo u svijet „trbuhom za kruhom”. Ili da, koliko god da nas je malo, svim silama zapnemo da taj i takav svijet dovučemo ovamo. Nije svejedno.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice