Povežite se sa nama

INTERVJU

TVRTKO JAKOVINA, PROFESOR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Hrvatska u omči od milion problema

Objavljeno prije

5 godina

na

Teško je reći šta je u Hrvatskoj takvo da ne bismo morali popravljati. Možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore

 

MONITOR: Hrvatska je dobila novog predsjednika. Je li se u njoj što u međuvremenu promijenilo nabolje?

JAKOVINA: Bolje je što od promjene na Pantovčaku nema (skoro) nijedne izjave, poteza ili imenovanja, koji bi zemlju osramotili, izvrgnuli ruglu, izazvali podjele, bili netočni, besmisleni, smiješni, vrijeđali ili lagali. Sve to smo imali u proteklih pet godina s gospođom koja je prestala biti predsjednica. Kao povjesničar na političare, diplomate ili novinare, sve koji rade javni posao i ostavljaju trag koji će sutra netko poput mene ili možda i ja sam čitati, nastojati razumjeti, objasniti, naprosto sam tako često zgrožen niskom razinom i besmislenim diskursom onih koje svi plaćamo da bi društvo vodili i da bi zemlja i svijet bili bolji. Kada imate takve političare i diplomate, a u Hrvatskoj ih je mnoštvo – no takvih je sve više na najvažnijim mjestima i drugdje u svijetu – onda se čitav niz djelatnosti, od znanosti o prošlosti, politologije, sociologije  obesmišljavaju, gube važnost, prestaju biti relevantni i budućim generacijama. Kao netko tko se bavi vremenom kada su političari i diplomati imali ozbiljnu ulogu i ozbiljne prijedloge, drago mi je da, kada već takvih političara u malim državama nema, da se barem ne sramotimo.

Zadovoljan sam malim pomacima. Ionako ćemo povijest, očito, dijeliti na vrijeme prije i poslije pandemije Covida-9. Vidjet ćemo kakvi ćemo biti nakon toga. Nadati se je da će svijest o zajedničkoj sudbini, zajedničkoj budućnosti, društvenoj osjetljivosti, solidarnosti, ulaganju u javno zdravstvo, biti snažnije izraženo, no što smo to imali do sada. Andrija Štampar treba ponovo postati naš heroj. Možda bi to bio više i do sada, da nije, eto, bio “komunjara”, mason i Titov zagovornik.

MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi sa kojima se Hrvatska  suočava?

JAKOVINA: Milijuni su problema i teško mi je reći što je u Hrvatskoj uopće takvo da ne bismo morali popravljati. Hrvatska nije postala zemlja vladavine prava, povjerenje u sudove ne postoji. Hrvatska nije nikada bila, a danas je još manje, zemlja meritokracije, Hrvatska nije zemlja uređene uprave, ima loš ustroj općina, gradova i županija. Hrvatska nema uređeni školski sustav, Hrvatska nema pruge, Hrvatska ima najmanje niskobudžetnih zračnih kompanija koje lete za glavni grad neke EU države. Hrvatska zaostaje najviše u EU, stigli su nas svi, osim, zasad Bugarske. Hrvatska ima problem sa prošlosti, Hrvatska je porušila svoje spomenike partizanima, ignorirala najbolje umjetnike, ima neriješene granične probleme s baš svim susjedima… trebam li dalje nabrajati? Sve je to omča oko vrata i ne može se rješavati bez konsenzusa, a u zemlji u kojoj je daleko, daleko važnije imati člansku iskaznicu HDZ-a ili biti branitelj, nego biti sposoban, to neće biti lako. Ne govorim ništa što je nepoznato. Moji studenti to na seminarima konstatiraju kao nešto samorazumljivo. Ne mislim da je tu Hrvatska izuzetak, ali su uvijek pitanja postotci. Nekada se znalo zaposliti dva sposobna i tri podobna, ali danas toga više nema. Frustrira kada znate da je to očito, kada čak i pretendenti na čelna mjesta u HDZ-u, kao bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, govore da se ljudi zapošljavaju po stranačkim preferencijama. Svima je jasno da je to tako, no stanje se ne popravlja. Hajmo se nadati: možda Covid-19 nešto ubrza, izvanredne okolnosti iz ljudi izvlače najbolje, mada i najgore. Možda će Milanović kao predsjednik i nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u pobjednik Plenković moći pronaći nešto zajedničko da se počnemo izvlačiti. Nije dosta biti unutar EU i NATO-a; tomu treba dati sadržaj, a sadržaj je država koja radi.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu francuskog predsjednika Emanuela Makrona da je BiH tempirana bomba?

JAKOVINA: Bosna i Hercegovina jest veliki problem, ali ne od prošle godine ili ove godine, već proteklih nekoliko destljeća. Ne može tako dugo postojati posve disfunkcionalna država, ne može se očekivati da će mladi ostati u takvoj državi, da će bilo tko željeti tamo biti, posjećivati je, očekivati da će se nešto dobro tamo dogoditi. To se mora promijeniti, mora se pomoći BiH na način koji će je učiniti funkcionalnom, a u isto vrijeme treba upozoriti one koji su u zemlji vodeće elite, da je više njihova odgovornost što im država ne funkcionira. Odgovornost je i na biračima. Samo glupi mogu vjerovati da će oni koji već 25 godina vladaju, početi vladati na novi način, pa to vrijedi i za birače. Šteta je što je prošlo tako puno vremena, što se Europa promijenila nagore, što je regija nestabilna, što je kriza – zbog Covid-19 virusa – izvjesna, što su nacionalizmi još jači. Francuski predsjednik možda je mogao u svojoj izjavi biti konstruktivniji, nešto predložiti, Francuzi i Nijemci jedini bi to u EU danas mogli. Nestabilna BiH, destabilizirati će Hrvatsku i Srbiju, a onda i šire područje.

MONITOR: Je li glavni problem BiH to što Srbija i Hrvatska ne prihvataju njenu cjelovitost nego Hrvatska nastoji da stvori entitet Herceg Bosnu, a Srbija da pripoji RS?

JAKOVINA: Iskreno, nisam siguran da bih mogao jasno definirati što je cilj Hrvatske u BiH, pa čak ni hrvatskoj desnici. Trauma propale politike Franje Tuđmana u BiH ostavila je duboke tragove na sve u Hrvatskoj. Čak i oni u koje se vjerovalo u BiH, kao Stipu Mesića, nije se tamo petljao, mada je možda mogao na konstruktivan način. Nikakva Herceg-Bosna nije moguća, nije moguća niti podjela BiH na tri entiteta, nije realna revizija Daytona u ovim okolnostima. Suradnja HDZ-a BiH i Milorada Dodika nikada neće biti razumljiva unutar Hrvatske, to nikada neće razumjeti ni prihvatiti ne samo prognani Hrvati iz Bosanske posavine, već ni drugi, koji znaju da Hrvati u BiH žive uglavnom samo u Federaciji s Bošnjacima, a nitko u Republici Srpskoj. Kakva je to politika da 25 godina pokušavate nešto rasplesti, ne uspijevate, stanje je sve gore, a vi nastojite s onim tko nije dopustio povrat Hrvata tražiti zajednički jezik? Izborni zakon može biti problematičan, ali ne možete u jednom izbornom ciklusu participirati, a onda se u novom ljutiti, jer su Bošnjaci izabrali nekog drugog Hrvata na hrvatsko mjesto. S vremenom sve će biti teže. Kvaliteta kadrova bit će sve gora, pesimizam sve širi i endemski.

MONITOR: Pojedini analitičari tvrde da je Evropska unija pred raspadom. Kakvu joj Vi budućnost predviđate?

JAKOVINA: Ne mislim da je EU došla do kraja. Mislim da će nas i ova globlana kriza s virusom učiniti povezanijima. Kako se boriti protiv pandemije ako nemate javno zdravstvo i suradnju među državama? Kako bismo svaki za sebe došli do cjepiva ili, barem mi u zemljama devastiranih proizvodnji, preživjeli bez suradnje? Kako bismo se sami za sebe borili protiv zagađenja ili podizanja razine mora? Kako bismo sačuvali mir, konačno, ako izolacija i nacionalizmi i desničarenje naraste? Tko će, na kraju, osigurati da se autoritarni režimi ne prošire, da model ruskog poslovanja i politike i odnosa prema manjinama ne zavlada, ukoliko nećemo držati do nekih vrijednosti. Evropa je zajednica vrijednosti.

MONITOR: U novije vrijeme sve je aktuelniji uticaj Rusije preko Srbije, ali i preko Hrvatske, na naš region…

JAKOVINA: Rusija ne igra konstruktivnu ulogu u Europi. SAD je … ne znam što bih rekao, odustala od vodeće uloge. Kako je Yuval Harari rekao, ne možete biti vođa i govoriti “America First”. Europske države nemaju kapacitete za liderstvo, a nepostojanje lidera na svjetskoj razini već dugo je problem našeg doba. Predsjednik Putin koristi ono što je jedina ruska prednost, a to je sila, jedino u vojsci i vojnoj snazi su atraktivni, moćni, nadmoćni. Ja sam beskrajno kritičan prema svijetu i političkim elitama, ali mislim da nas više slobode, zdravog razuma, znanosti, racionalnosti i suradnje može voditi naprijed. Je li toga više u Rusiji, Srbiji ili pak, EU, svakom je jasno i razvidno.

 

Nacionalističke ideje vode u sukob

 

MONITOR: U Evropi jača desnica, a i u našem regionu. Čemu to vodi?

JAKOVINA: Hrvatski bi desničari, samo da su mogli, da svijet nije povezan kako jest, da u ratu nisu stradali i Židovi, da nije došao papa Franjo, učinili sve da rehabilitira baš sve od NDH što može. Podsjećam da je bivši ministar u vladi ovog premijera, umjerenog i europskog Plenkovića, držao Pavelićevu sliku u vikendici koju je iznajmljivao, da je drugi hodočastio na grob Pavelića u Madridu, da potpredsjednik HDZ-a i ministar branitelja Medved pokapa ustaše uz vojne počasti i financira društva koja posve relativiziraju zločin u Jasenovcu… žao mi je to navoditi, sramim se zbog toga, ali to je sve gotovo postao main-stream. Na desnici ima još puno gorih političara, kakvi su ušli u nacionalni politički život s Plenkovićevim prethodnikom Karamarkom i tamo se zadržali. To je politička linija slična Orbanu ili od neki dan, Janši u Sloveniji, Kaczinskom u Poljskoj. Da je slučajno ona prva vlada Mosta i HDZ-a 2015. opstala, bila bi to katastrofa za zemlju i regiju. Ovako, umjesto da bude primjer i uzor, umjesto da povuče vrijednosti zapadne Europe, Hrvatska to nije, više se može uspoređivati sa sličnim pojavama u susjednim zemljama. Rehabilitacija četništva i kupka nacionalizma opasna je u Srbiji ne samo za Srbiju već za sve susjede. Uz slične nacionalističke ideje u ostalim zemljama – za koje samo naivni mogu misliti da neće doći u koliziju sa sličnim idejama malih nacija – vodi u sukob, kakav smo već imali prije 70 godina. U takvom sukobu pobjedu će donijeti veliki, a to nije nijedan od nekadašnjih jugoslavenskih naroda.

 

Crna Gora i SPC

 

MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije su vrlo zategnuti zbog takozvanih litija koje organizuje Srpska pravoslavna crkva, uz  logistiku zvaničnog Beograda. Kako Vi gledate na te događaje?     

JAKOVINA: Osobno, mislim da je jedini prigovor odluci crnogorskih vlasti i parlamenta što odluku nisu donijeli ranije, puno ranije. Ne može postojati usporedna vlast u jednoj državi, kao što ne bi trebala postojati niti politička oporba koja je izravno protiv samog postojanja države. Riječ je gotovo o specifičnosti Crne Gore. S jedne strane ona je loša za vlast i demokraciju, ali je s druge pomoć vlasti da se zadrži. Naravno da će se sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori na kraju pronaći modus vivendi, način da se nastavi funkcionirati, ali ne tako da politički djelujete kao opozicija, bez izbora i političke odgovornosti. Već dugo zagovaram da bi se problem zasićenosti EU proširenja trebao prekinuti upravo guranjem Crne Gore brže prema Europi. Zemlja je dovoljno malena, nitko u EU ne bi osjetio bilo kakav poremećaj, ali za Crnu Goru, regiju, pa i EU, značilo bi to puno, pokazalo da je ideja živa, pomoglo bi svima.

                                                   Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo