Povežite se sa nama

Izdvojeno

TURSKA: TIHA PROSLAVA 100 GODINA OSNIVANJA REPUBLIKE: Ataturkovo nasljeđe u Erdoganovoj sjenci

Objavljeno prije

na

Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjereni da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je aktuelni predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku

 

Prošla nedjelja 29. oktobra bila je trenutak za veliku pompu i ceremoniju širom Turske. Prošao je cijeli vijek od proglašenja Turske za republiku i najvećeg preobražaja u istoriji te zemlje, zahvaljujući njenom osnivaču Kemalu Mustafi Paši Ataturku.

Međutim, osim polaganja vijenca predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana u Anitkabiru, mauzoleju osnivača Republike u Ankari, i riječi da je „zemlja u sigurnim rukama“ te da Otac svih Turaka (Ataturk) „može počivati u miru“, malo što drugo se dešavalo na službenom nivou. Erdogan je nakon toga trebao otputovati za Istanbul kako bi izvršio smotru vojnih brodova na Bosforu, nakon čega je, prema najavama, trebao uslijediti šou dronova i veliki vatromet uz svečani govor. Mnogi su ga uzalud čekali.

Nije održan zvanični državni prijem. Turske ambasade nisu organizovale prigodne prijeme i svečanosti u zemljama domaćinima. Otkazana je i specijalna TV emisija sa uključenjima sa planiranih koncerata i svečanosti. Kao razlog za sva ta odlaganja navedena je „teška ljudska tragedija u Gazi” i eskalacija izraelskih napada.

Ipak, mnogi Turci su organizovali svoje privatne proslave, dok su gradovi pod kontrolom opozicije organizovali koncerte i parade uz svuda prisutne crveno-bijele nacionalne zastave. Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjerenja da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i da nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku.

Danas mnogi službeni protokoli često počinju molitvama. Uprava za vjerska pitanja ima budžet koji nadilazi budžete većine drugih ministarstava. Broj vjerskih škola se eksponencijalno povećao shodno Erdoganovom deklarisanom cilju stvaranja „generacije pobožnih”. Predsjednik je 2020. godine otišao i korak dalje, i muzej nekadašnje vizantijske katedrale Aja Sofije (Sveta mudrost), pretvorene u džamiju u doba Osmanskog carstva, opet vratio u funkcionalnu džamiju.

Štaviše, Erdoganovo pojavljivanje na ogromnom skupu podrške Palestinicima u Istanbulu dan ranije je znatnim dijelom pomračilo stogodišnjicu Dana Republike. Izraelci su počinili „ratne zločine” uz „masakre koji se dešavaju u Gazi” i to je narativ koji već neko vrijeme ima primat na državnim medijima i zgodan je izgovor da se preskače istorija Republike i njen sekularni i, u mnogim segmentima, uspješni model koji je postavio Kemal Mustafa. Uz sve to, milioni izbjeglica i migranata (po nekim procjenama čak 10 miliona), jako loša ekonomska situacija sa obezvrijeđenom nacionalnom valutom, visokom inflacijom i istorijom gaženja ljudskih prava opozicije i nezavisnih novinara (od kojih mnogi čame u zatvoru zbog pisane riječi ili slobodnog mišljenja) dovoljan je razlog da mnogi ne očekuju previše slavlja. Takođe, kritičari ukazuju na permanentno urušavanje nezavisnih institucija, prije svega pravosuđa, što dodatno oštri protivnike sadašnjeg stanja od kojih su neki morali napustiti zemlju da bi izbjegli utamničenje.

Međutim, čak i kritičari Kemala Mustafe i njegovog sekularizma priznaju da je vojno nasljeđe i pobjede u ratu za nezavisnost nešto što je nesporno vrijedno hvale i slave.

Nakon poraza Otomanskog carstva koje se još od 19. stoljeća smatralo „bolesnikom na Bosforu“ i koje je ratovalo na strani sila Osovine u Prvom svjetskom ratu, perspektive nekada moćnog carstva nisu puno obećavale. Evropski dio zemlje i Carigrad sa obje strane moreuza bili su okupirani i pod komandom sila pobjednica. Istovremeno su apetiti evropskih država rasli u namjeri da se najveći dio Male Azije rasparča i podijeli kao što se već desilo sa otomanskim teritorijama na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Da situacija i očaj Turaka budu još veći pobrinula se Grčka koja je podstaknuta od Britanije sanjala obnovu Vizantije i ponovno zauzimanje maloazijske obale i Carigrada (tzv. Megali ideja). U maju 1919. godine, nošena valom nacionalizma i megalomanije, grčka vojska se iskrcala u lučkom gradu Smirna koji joj je ionako trebao pripasti po uslovima Ugovora iz Sevra. Međutim, apetiti Grka su porasli nesrazmjerno mogućnostima već iscrpljene i politički podijeljene zemlje.

U želji da osvoje što veću teritoriju i natjeraju turske nacionaliste predvođene Ataturkom na ponižavajući mir, grčka vojska je sve dublje napredovala sijući pustoš i paleći turska sela i gradove. Grci su stigla na 100 kilometara od Ankare i tu su stali. Nakon zastrašujućeg poraza koji im je Kemal Paša nanio, kompletna grčka ekspedicija je doživjela kolaps i protjerana je iz Male Azije. Sa njom je izbjegao i veliki dio domicilnog grčkog stanovništva. Sile Antante umorne od Prvog svjetskog rata nisu imale više želje ni apetita da ratuju i polako su priznale novu republiku i ukidanje sultanata.

Ataturk je odvojio islam od države, uveo laicizam, zabranio nošenje fesa i burki i zatvorio islamske manastire. Takođe je dopustio alkoholna pića, i uveo evropski stil oblačenja. Tursko arapsko pismo je 1928. godine zamijenio latinskim pismom, dok je osnovna škola postala obavezna i za dječake i djevojčice. Izgradio je prijateljske mostove sa nekada neprijateljskom Grčkom, Jugoslavijom i od Turske napravio vojnu i ekonomsku silu. Umro je 10. novembra 1938. godine. Predstavnici Republikanske partije, jedne od njegovih zaostavština i sada glavne opozicione stranke su najavili da neće odustati od Ataturkovog nasljeđa i borbe za bolju i pravedniju Tursku.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo