Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet
Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.
To da Vlada nema podršku dobrog dijela većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i upućene.
Premijer je otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.
Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).
Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.
Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.
Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.
Sada je, dijelom, promijenio priču. Najavljujući u parlamentu kako „u skorije vrijeme“ u posjetu Podgorici, na poziv Ministarstva pravde, dolazi glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc, da bi razgovarali o zločinima počinjenim na teritoriji Crne Gore. Sad Tribunal ima legitimitet. ,,Bramerc dolazi da govori o Bukovici, Kaluđerskom lazu, deportaciji izbjeglica, logoru u Morinju, vozu u Štrpcima”, kazao je Leposavić, ne krijući zadovoljstvo što će, makar i kao bivši ministar, DPS-u uzvratiti na nevolju u koju su ga uvalili poslaničkim pitanjem o genocidu u Srebrenici.
To nijesu dobre vijesti za DPS. Pošto aktuelno partizanstvo, komitsvo, evropejstvo i antifašizam Mila Đukanovića i njegovih saradnika iz DPS-a nijesu i ne mogu biti dovoljni da u zaborav potisnu mračnu stranu njihove prošlosti. I vrijeme kada su bili strateški partneri sa sada osuđenim ratnim zločincima za genocid. Organizujući lov na ljude izbjegle iz Bosne i Hercegovine, tolerišući progone i etničko čišćenje Bukovice, prećutkujući mučenje zarobljenika u logoru Morinj, ne kažnjavajući brutalnu egzekuciju albanskih izbjeglica sa Kosova u Kaluđerskom lazu. I, konačno, pomažući da ratni profiteri, paravojnici i vikend zločinci izmile i postanu etablirani članovi crnogorskog društva. Spremni i sposobni da u svakom trenutku navodna politička opredjeljenja promijene i prilagode mogućnosti da uvećaju svoj plijen.
Nema sumnje da će DPS ponovo pokušati da spriječi da nas priča o genocidu u Srebrenici dovede do zločina u Štrpcima i Bukovici. Baš kao što su svojevremeno, relativizovali i Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlameneta (EP) o Srebrenici.
Ne samo što se u dokumentu usvojenom u Skupštini Crne Gore nigdje ne pominje riječ genocid, iako je EP u svojim dokumentima nedvosmisleno pozvao da se 11. jul, „kao dan sjećanja na srebrenički genocid“, prikladno obilježava u cijeloj EU i zemljama Zapadnog Balkana. DPS je, skupa sa tadašnjim saveznicima u vlasti, sa lakoćom zaboravio i na dio Deklaracije kojim „Skupština poziva sudske i druge nadležne organe, Vladu Crne Gore da stvore sve odgovarajuće formalno-pravne, organizacione i druge neophodne pretpostavke za još odlučnije suočavanje i afirmaciju istine o svim zlodjelima iz perioda 1991 – 2001. godine, na bilo koji način vezan za Crnu Goru“. Pa su radili sve suprotno od usvojenog.
Zato, kada poslanik SD-a Damir Šehović kaže kako „u Vladi ima još ministara koji misle isto što i Leposavić“, mora biti svjestan da takvih ima i među onima sa kojima je do 4. decembra prošle godine bio dio tadašnje Vlade. Pravo pitanje je, danas, ko bi u poslu zataškavanja zločina i produbljivanja podjela mogao biti glavni saveznik DPS-a. Ili DF-a. I koliko je njihova saradnja moguća u trenutku kada to bude jedini, ili najjednostavniji, način da zadrže stečeno i domognu se novog. Plijena i moći.
Dio odgovora na ta pitanja može se pronaći u onome što dijeli i svađa aktuelnu vladajuću većinu. Svjedoci smo da to nije prijedlog zakona o budžetu za 2021. Glasaćemo za njega i ako naši amandmani ne budu usvojeni, najavio je Milan Knežević prije neki dan. Optužbe za paktiranje sa kriminalcima, učešće u švercu cigareta ili priča o navodnoj namjeri da se, ispod žita, proda Elektroprivreda takođe nijesu izazvale veliko uznemirenje među zvaničnicima zakonodavnih i izvršnih vlasti.
Od obećanog zakona o preispitivanju imovine se, po svoj prilici, odustalo onog časa kada su shvatili da njegova primjene ne počinje i ne završava sa bivšim vlastima. Ni to ne ljuti nikoga. Makar ne dok su odabrani i dalje u prilici da o državnom trošku poklanjaju stanove, voze i lupaju službene automobile, zapošljavaju svoje po dubini, širini i visini.
Pobrojano je samo dio privilegija koje je novim vlastima u nasljeđe ostavio DPS. Da bi ih oni s radošću prigrlili.
Od svega je, izgleda, važniji „građanski rat sjećanjima“, kako je našu današnjicu opisao poslanik Miodrag Lekić. O njegovom intenzitetu svjedoče i događaji koji su obilježili sedmicu između dva broja Monitora.
Počelo je uriniranjem na spomenik narodnom heroju Čedomiru Ljubu Čupiću na nikšićkom Trgu slobode, kojeg su u maju 1942. strijeljali četnici. „Ovakav čin je loš zato što se dogodio u samom centru grada i na javnom mjestu prije svega“, ocijenio je Marko Kovačević, predsjednik Opštine Nikšić (vidi antrfile). Podržavan i od onih (GP URA, Demokratska Crna Gora) koji se javno zaklinju u svoja građanska, antifašistička i proevropska opredjeljenja.
Nastavljeno je u parlamentu, na sjednici Odbora za ljudska prava i slobode. Tamo je dio predstavnika vladajuće većine (DF, PzP, SNP) amandmanima pokušao da suštinski obesmisli predloženu (novu) rezoluciju o Srebrenici, insistirajući da se iz nje briše svaki pomen pravosnažno presuđenog genocida, uz verbalnu osudu „svih zločina“ na prostoru bivše Jugoslavije. ,,Ne možemo pominjati Srebrenicu, a zaboraviti da se desio Jasenovac. Pominjati Žepu, a zaboraviti da je postojala Gradiška”, ponovila je stare mantre poslanica DF-a Simonida Kordić, previđajući da zločincima iz Srebrenice i Žepe i danas, nekažnjeno, kliču sljedbenici iz Crne Gore, Republike Srpske i Srbije. Dok su se njene kolege ponovo uhvatile u koštac sa, ničim argumentovanim, „pokušajima da se jedan narod označi kao zločinački“. Prevagnula je, ipak, struja koja je pokušala da predloženu rezoluciju učini prihvatljivom za što veći broj poslanika. I njihovih glasača.
Završilo se skupštinskom raspravom o razrješenju ministra pravde. Njemu je poslanik Marko Milačić objašnjavao kako jeste napravio veliku grešku, pošto je ono što obojica misle negirajući genocid u Srebrenici („ja sam još oštriji“, pohvalio se Milačić) izgovorio u nevrijeme – prije nego su poklonici đenerala (Draže Mihailovića i Ratka Mladića), osuđenih ratnih zločinaca, uspjeli da ojačaju svoju vlast i odreknu se neželjenih saveznika iz redova građanista. „Treba ići korak po korak“, savjetovao je Leposavića budući kandidat za titulu lidera srpske desnice u Crnoj Gori. A možda i u čitavom vojvodstvu srpskog sveta. Konstatujući kako je Leposavić trebao da se ugleda na ministarku Vesnu Bratić i ono što ona radi u Ministarstvu obrazovanja, kulture, nauke i sporta.
Milačić je, inače, jedini poslanik u Skupštini koji javno podržava i premijera Krivokapića i odmetnutog ministra Leposavića. To bi se moglo pokazati i kao ozbiljan problem u najavljenim pregrupisavanjima unutar vladajuće koalicije. U kojima su programska opredjeljenja i kadrovska rješenja omeđena željom da se sačuva većina od 41 poslanika. Možda i bez dijaloga na relaciji Vlada – vladajuća većina u parlamentu. I bez pomoći od strane sadašnje opozicije.
U četvrtak poslije podne, više od dva sata kasni najavljeni nastavak sjednice Skupštine na kojoj treba glasati o budžetu, rezoluciji o Srebrenici i razrješenju ministra Leposavića. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. To se, tumače analitičari, odnosi i na budžetski amandman težak 900 miliona eura, o reprogramiranju kineskog duga za auto put. Poslanici DPS obukli su odijela. Upućeni tvrde da su spremni za glasanje. Početak raspleta ili novi zaplet?
Od plana do zločina, od negacije do divljenja
Godinama, sa istih adresa stižu pokušaji afirmacije Ravnogorskog (četničkog) pokreta iz II svjetskog rata i negacije (minimiziranje) zločina počinjenih nakon raspada Jugoslavije u ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Dijelom i zato što je u pitanju ista matrica.
-„Omeđiti defakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom; u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi“.
–,,Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda”, (istočna Bosna, prim. Monitora).
– Nalaže se (Drinskom korupusu, prim. Monitora) ,s,tvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.
Autori (potpisnici) navedenih citata iz Programa/Direktiva su Draža Mihailović (1941), Ratko Mladić (1992) i Radovan Karadžić (1995, nekoliko mjeseci prije zločina u Srebrenici). Nije lako, izuzmemo li ekavicu, prepoznati šta je čije. Ali se može, sa visokim stepenom sigurnosti, sumnjati da se težilo istom cilju.
Nezavisno od toga da li čitamo izvještaje Pavla Đurišića, komandanta Limsko-sandžačkih četničkih odreda Draži Mihailoviću, ili još ne kompletirani spisak identifikovanih i pokopanih žrtava masakra u Srebrenici.
Đurišić 10. januara 1943. godine piše Mihailoviću: „Akcija na desnoj obali Lima u srezu Bjelopoljskom završena je. Ista je izvedena tačno po utvrđenom planu. Rezultat ove borbe je: 1) Potpuno su uništena sljedeća muslimanska sela: (…) Ukupno 33 sela. 2) Žrtve: Muslimana boraca oko 400 (stotine). Žena i dece oko 1000“.
Jedva mjesec kasnije, 13. februara iste godine, nakon zločina nad stanovnicima u pljevaljskom, fočanskom i čajničkom srezu, Đurišić šalje novi izvještaj: „Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena. (…)Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve: Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod Muslimana oko 1200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece“.
Onda slušamo kako mlada uzdanica DF-a Marko Kovačević, na otkrivanju spomenika Mihailoviću u Ravnogorskom parku u Bileći, 2019. godine, objašnjava: „Dolazimo da iskažemo poštovanje prema jednoj ličnosti koja tek sada isplivava na našu istorijsku scenu u punom sjaju. Kako bude vrijeme prolazilo tako će sve snažnije i snažnije sijati i davati svoj primjer drugima”. Potom gledamo kako Kovačević postaje predsjednik Opštine Nikšić, sve slaveći uz četničke pjesme (nije birao repertoar, kaže).
Pa čitamo njegovu izjavu nakon zapišavanja spomenika slavnom Nikšićaninu: ,,Niko ne može biti odgovoran za to što je neko odlučio da, u očigledno pijanom stanju, svoje fiziološke potrebe ovako uprazni, osim onoga ko je to uradio. Ružno je da se ovakvi događaji koriste za napade na političke protivnike jer su u pitanju incidenti kojih u svakom vremenu ima”. I sjetimo se kako je isti Kovačević reagovao prije mjesec dana nakon što je grupa mladića optužena da su urinirali po kotorskoj crkvi: ,,Sraman čin mladog čovjeka i pokazatelj koliko je mržnje proizveo DPS za vrijeme svoje vladavine. Mržnja prema srpskom narodu i SPC-u u Crnoj Gori mora da prestane. Mi samo želimo da živimo normalno sa našim sugrađanima”.
Svašta je, eto, postalo normalno. I u Nikšiću, i u Crnoj Gori.
Zoran RADULOVIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU1 sedmica
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS3 sedmice