U Banjanima već pola vijeka živi jedan Srbijanac. Pravi je seoski lumpen-proleter bez stalne adrese, posjeda i osiguranog posla. Vrag bi ga znao što je i kako je tu dospio. Ostao je tu da živi i nekako se održava u načinu životnog izbora koji bi malo ko poželio i izabrao. A živi poput „božje ptičice“ od onoga što se nađe i što mu ko po narodu dadne. Ne posjeduje ništa od onoga oko čega se ljudi u životu trude, troše, grizu i gombaju. Najneobičnije u ovoj vrlo neobičnoj ljudskoj pojavi je da sve ove decenije čuva nešto što je iz svoje domovine donio u Banjane kao svoj jedini imetak. Čuva ga, iako mu ne prijeti nikakva opasnost da bi mu ga neko mogao ukrasti, oduzeti ili zabraniti. Ni on ne misli da je to neka dragocjenost koju bi po svaku cijenu trebalo čuvati. O tom svom imetku on vjerovatno uopšte i ne misli ništa, nego ga troši i obnavlja onoliko koliko misli da je to potrebno. Ne bi bilo neobično ni da je sasvim odbacio svoj jedini i neobični imetak i da je od lokalnog stanovništva preuzeo ono što bi bila sasvim adekvatna zamjena za njega. To bi bilo više nego normalno. No on ostaje pri svome. Drži se svog imetka ne zbog nekakvih principa, čvrstog životnog stava ili kapricioznosti, čak vjerovatno ne ni zbog puke navike. Da je navika mogla da se stvori i da poslije djeluje po inerciji, ne bi se on, bar u tome, razlikovao od Banjana. Biće najprije da je taj imetak toliko s njim srastao da ga nikad ništa nije moglo podstaći na pomisao da bi ga se valjalo nekako lišavati i mijenjati ga za „primjereniji“ imetak. Da ne okolišim više s pričom. Srbijanac u Banjanima već pola vijeka govori nekakvom južnosrbijanskom varijantom srpskog jezika. To je jedino vlasništvo koje je donio u Banjane i sačuvao ga „neiskvarenog“ u onom obliku u kojemu ga je i donio. I jedini mu je to identitet koji sa sobom nosi, jer je sa sebe bez ikakvog napora i žaljenja stresao sve svoje druge i moguće identitete. I za ovih pedeset godina nit’ se nađe Banjanina da ga ruganjem, „lingvističkim argumentima“ ili silom ubjeđuje da i on „pređe“ na govor Banjana kad već toliko dugo živi među njima i od njihove milosti, nit’ se u Srbijančevoj svijesti rodi pomisao da bi govorom trebalo da se prilagođava govoru Banjana, pa da ih onda još i ubjeđuje da je on „čistiji“ i „veći“ Banjanin od Banjana!
Ako sad već pojedini čitaoci naslućuju namjeru ovoga teksta, pa se još i počinju ljutiti na mene zbog nekorektnosti i „niskih udaraca“, odmah ću im otkloniti svaku neizvjesnost. Da, namjerno sam uzeo da opišem primjer jednog marginalca koji spontano održava svoj maternji jezik da bih se narugao najrasprostranjenijem tipu današnjeg crnogorskog tzv. intelektualca. Srbijanac iz Banjana živi u potpunom jedinstvu sa svojim jezičkim bićem i nema mu se šta prigovoriti. Prosječni crnogorski intelektualac živi i zbori troglavo. Jednom glavom i privatno govori crnogorskim jezikom. Drugom glavom i javno još uvijek govori srpskohrvatskim jezikom (premda ga ona prva glava ponekad navede da se pobrka u jotovanju). Trećom glavom, kad hoće da bude jako „kul“ i „in“, govori srpskim jezikom, dakako u beogradskoj verziji s karakterističnim „tim nekim“ greškama!
A kako to da se đeca ne straše ovakvih troglavih bića? Tako što i njih od najmanjih nogu uče da budu troglava!
Milenko A. PEROVIĆ