Od 20 ubijenih putnika voza Lovćen, nađeni su posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Porodice čekaju da sahrane svoje najbliže, da se otkriju nalogodavci, osude počinioci, da društvo pomogne, zapamti, opomene da se ne ponovi

„Crna Gora još nije izašla iz voza zla u Štrpcima“, poručio je predstavnik porodica putnika, književnik Edin Smailović ispred spomen obilježja žrtvama zločina u Štrpcima u Bijelom Polju.

O ovom se zločinu ne uči u školama. Počinili su ga 27. februara 1993.  pripadnici Vojske Republike Srpske, koji su na željezničkoj stanici Štrpci, na teritoriji BiH, zaustavili voz koji je saobraćao na redovnoj liniji Beograd–Bar. Iz njega su izveli, a zatim opljačkali i odveli na obalu Drine i ubili 20 putnika, od kojih je 18 bilo Bošnjaka, jedan Hrvat, a jedan je do danas  nepoznat. Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznata osoba. Od njih dvadeset, osam je bilo iz Crne Gore. Najstarija žrtva imala je 59 a najmlađa 16 godina.

Nakon 30 godina za ovaj zločin su pravosnažno osuđena samo dva pripadnika interventne čete Osvetnici Višegradske brigade Vojske Republike Srpske. Nebojša Ranisavljević je pred Višim sudom u Bijelom Polju 2003. godine osuđen na kaznu zatvora od 15 godina. Mićo Jovičić sa Tužilaštvom BiH 2016. zaključio sporazum o priznanju krivice, i dobio pet godina zatvora. Njihovog komandanta Milana Lukića, Haški tribunal je osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog ratnih zločina u Višegradu, ali on nije procesuiran za zločin u Štrpcima.

„Na pretresu ratnom zločincu Ranisavljeviću, kao zastupnik porodica žrtava postavio sam jednostavno pitanje: ‘Objasnite nam, te ljude nijeste poznavali, nijesu vam ništa skrivili, zbog čega ih pobiste?’. On je na to, bez oklijevanja, odgovorio: ‘Pa oni su Turci, rekli su nam da Turke treba ubijati’. Na takav odgovor, šta mi je drugo ostalo osim da mu kažem: ‘Nebojša, i ti si nečija žrtva’, kazao je Velija Murić, advokat i pravni zastupnik porodica, na konferenciji Otmica u Štrpcima – zločin u nastavcima koju su organizovali Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori i Centar za građansko obrazovanje (CGO).

U Crnoj Gori nijesu pokrenute druge istrage povodom ovog zločina.  Ranisavljević je u svom svjedočenju kao učesnike u akciji pominjao i „Crnogorca“, „Pijanog Slovenca“, Milana „Čačka“, Acu Šimšića, Željka Marjanovića, Bogdana Šekarića, Vidakovića, Tanovića, Gorana i Mitra „Četnika“, protiv kojih su još 1998. godine krivičnu prijavu podnijeli advokati Dragan Prelević i Aleksandar Cvejić, koje je Fond za humanitarno pravo iz Beograda angažovao da zastupaju porodice žrtava.

„Do sada ni pred jednim sudom nije procesuiran niko od nalogodavaca i onih koji su znali da će se zločin dogoditi, a ništa nisu učinili da ga spriječe. U krivičnom postupku protiv Ranisavljevića u Crnoj Gori, utvrđeno je da je otmica u Štrpcima bila planirana i da je o tome unaprijed bio obaviješten generalni direktor Željezničko transportnog preduzeća  Beograd Milomir Minić, koji je o tome obavijestio Ministarstvo odbrane Republike Srbije, MUP Srbije, Službu državne bezbjednosti Srbije i Vojsku Jugoslavije“, navode u saopštenju predstavnika Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava (CKP).

Mirsad Rastoder, predsjednik Foruma Bošnjaka, za Monitor kaže da je sve rađeno da se sakrije istina i zatru tragovi: „Da nije bilo svjedočenja izvjesnog Dušana Petrovića iz Despotovca u Podgorici, a potom hapšenja Nebojše Ranisavljevića 1996, vjerovatno se ne bi desila ni ova skorašnja suđenja u Sarajevu i Beogradu od 2015, odnosno 2018.  Činjenica da su, i nakon tri decenije, pravosnažno osuđena samo dvojica saučesnika u zločinu protiv civilnog stanovništva dovoljno govori o namjeri vlastodržaca da se izbjegne komandna odgovornost“.

U otmici je učestvovalo između 25 i 28 počinilaca, od kojih je do sada samo 15 procesuirano, izjavila je Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava. Sud BiH je 21. oktobra 2022. prvostepeno osudio sedam pripadnika Vojske RS na po 13 godina zatvora za zločin u Štrpcima. Osuđeni su kao saizvršioci: Obrad i Novak Poluga, Petko Inđić, Radojica Ristić, Dragan Šekarić, Oliver Krsmanović i Miodrag Mitrašinović. Luka Dragičević oslobođen je optužbe da je kao komandant Druge podrinjske brigade iz Višegrada naređio ovaj zločin.

„Ne čudi što Sudsko vijeće u Sarajevu nije uspjelo potvrditi krivicu Luke Dragićevića, komandanta Druge podrinjske brigade iz Višegrada, u čijem sastavu je djelovala jedinica koja je izvršila otmicu iz brzog voza. Kao i onda tako i danas važno je izbjeći komandnu odgovormost, jer je to relano mogući trag i do nalogodavaca“, ističe Rastoder.

Isti sud BIH je 19. januara 2023. izrekao prvostepenu presudu kojom je Bobana Inđića osudio na 15 godina. Sudsko Vijeće je utvrdilo da je van sumnje dokazano da su civili u večernjim satima u fiskulturnoj sali škole tučeni i skinuti u donji veš, a potom prevezeni do spaljene kuće u selu Mršići, gdje je Lukić iz vatrenog oružja ubio njih 18, dok je Inđić stajao pored njega, a da su dvojicu civila ubili drugi prilikom pokušaja bjekstva. Tijela ubijenih sjutradan su bačena u Drinu.

Viši sud u Beogradu – Odeljenje za ratne zločine, 7. februara ove godine osudilo je optužene Gojka Lukića na 10 godina zatvora, Duška Vasiljevića na 10 godina, Jovana Lipovca takođe na kaznu od 10 godina i Draganu Đekić na kaznu zatvora od pet godina. Kazna im je izrečena zbog krivičnog dela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud je saopštio da im je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. 12. 2014. do 19. 03. 2015. godine, kada im je pritvor ukinut. Oni su i dalje na slobodi.

„Čudno je da jedan broj lica koja se pominju u svjedočenjima nikada nijesu procesuirana. Po istom krivičnom zakonu SFRJ, nedopustive su presude ispod 15 godina zatvora za bilo kojeg od učesnika otmice i svirepe likvidacije nevinih putnika. Posebno ne možemo da razumijemo sudije u Beogradu, koji su najpozvaniji da zaštite i sudsko i ljudsko dostojanstvo u ovom slučaju. Po 10 godina za zločin nad civilima, sramna je imitacija pravde i uvreda“, naglašava Rastoder. I programski direktor Građanske alijanse (GA) Milan Radović ocijenio je da su presude u suđenjima za zločin u Štrpcima „sramno niske“.

Djelovi posmrtnih ostataka Halila Zupčevića otkriveni su krajem 2009. na u jezeru Perućac. Na istom mjestu godinu kasnije nađeni su posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine. Duže od deceniju, porodice uzaludno apeluju da se u jezeru pokušaju naći i ostaci ostalih žrtava.

„Porodice ubijenih konstantno su u agoniji čekanja i emotivne torture. Ostavljenje, tri decenije grizu sebe i svaku nadu za oporavak. Dosta ih je od tuge svisnulo. Mlađi su pokušali da se nađu u tuđini, ali ni to ne pomaže. Za njih bi najlakše bilo da februara nema u kaledaru. Da nestane, da ne postoji više! Možda bi sa njim nestao bol koji ih ubija zbog duboko zapretanih osjećanja izguba bez mezara, bez prava i pravde“, objašnjava Rastoder.

On naglašava da je izostala stalna humanitarna pomoć za porodice, da su samo dvije osobe  iz ovih porodica zaposlene u lokalnim ili državnim služnama. „Ko nije bar jednom vidio gluvonijeme Veru i Halila Kapetanovića kako plaču za sinom Esadom, ili neku drugu majku i sestru, taj nije osjetio neizrecivu bol iz dubine duše. Bol koji se iznova javlja svakom glorifikacijom zločinaca“, kaže Rastoder.

Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Crnogorski komitet pravnika za ljudska prava apelovali su da se konačno procesuiraju nalogodavci i svi neposredni izvršioci zločina, da se preduzme temeljna potraga za posmrtnim ostacima žrtava, da Crna Gora izmjenom zakona obezbijedi socijalnu zaštitu porodicama stradalih i da se ovaj slučaj uvede u obrazovanje novih generacija.

„Ni posle smjene vlasti dugogodišnje koalicije na čelu sa Demokratskom partijom socijalista, ni nove vlade premijera Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića ništa nisu uradile da pomognu porodicama žrtava“, kazali su Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica HRA, Daliborka Uljarević, izvršna direktorica CGO i Velija Murić, predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za ljudska prava.

Rezolucija o zločinu u Štrpcima, koji su inicirale porodice žrtava, sadrži neispunjene zahtjeve koje su svih ovih decenija upućivali na razne adrese: traganje i osuda za učesnike i nalogodavce ovog zločina, potraga za posmrtnim ostacima žrtava, čuvanje sjećanje na zločine, materijalna potpora porodicama žrtava, kako bi izašle iz stanja društvene i socijalne izolacije, u koju su dovedene činom zločina, nalaženje pravnog mehanizma za dodjeljivanje statusa civilnih žrtava rata porodicama.

Rezolucija od maja u Skupštini čeka da dođe na red za raspravu.

Čekanje

Mirsad Rastoder ovako za Monitor govori o žrtvama iz Crne Gore i sudbini njihovih porodica.

Esad Kapetanović iz Bijelog Polja, imao je svega 19 godina a odveden je iz voza kada je iz Beograda pošao da se odazove vojnom pozivu, da odsluži redovni vojni rok. Njegov otac Hasib i majka Vera, gluvonijemi, i danas kao da ga čekaju. Alija, brat otetog, oženjen, pokušava da održi porodicu. Sestra je otišla u Holandiju.

Iljaz Ličina iz Bijelog Polja, imao je 43 godine, u vozu je zatečen dok se vraćao s posla da obiđe porodicu. Ostavio je suprugu i čletvoro djece, danas ih je troje. Samo najmlađi je u Crnoj Gori.

Fehim Bakija iz Bijelog Polja, imao je 43 godine, radio je u Beogradu. Ostavio je suprugu Elfiju, nezaposlenu, sa troje djece. I danas preživljavaju radeći kod privatnika kad ima posla.

Šećo Softić iz Bijelog Polja, radnik ŽTP, imao je 48 godina, otet je dok se porodici vraćao sa posla. Ramzija, supruga otetog Šeća, nezaposlena, živi kod sinova, koji su u potrazi za egzistenciom odselili u Bar. Sinovi Džemal i Esad su nezaposleni.

Rifat Husović iz Bijelog Polja, imao je 26 godina kada je otet i ubijen. Njegova mlada supruga, nevjesta, poslije izvjesnog perioda vratila se u rod.

Senad Đečević iz Bara, imao je 16 godina. Čekali su ga majka Đurđina i sestra Dženeta. Đurđina je preminula, a sestra Dženeta je udata.

Halil Zupčević (49) bio je izbjeglica iz Trebinja sa boravištem u Rožajama, njegova supruga sa djecom, kao izbjeglica otišla je 1994. u Švedsku. 

Ismet Babačić iz Podgorice, imao je 30 godina kada su otmičari prekratili njegovu mladost. Vraćao se s poslovnog dogovora na Zlatiboru. Ostavio je mladu suprugu, oca, majku, brata i sestru.

Jusuf Rastoder iz Savin Bora, Petnjica, imao je 45 godina, radio je u Beogradu na građevini. Ostavio je bolešljivu suprugu i sedmoro maloljetne djece. Od njih danas bitiše sedam porodica uglavnom u stanju socijalne potrebe.

Predrag NIKOLIĆ