Od 2015. godine do danas za krivično djelo trgovina ljudima u vezi sa seksualnim iskorištavanjem osuđena je samo jedna osoba. Dodatni problem je to što se seksualno eksploatisanim žrtvama trgovine ljudima, po pravilu, ne vjeruje
Ko hoće da vidi, ne treba mnogo da se trudi. Koje ‘gazde’ i gdje „prodaju” djevojke kako bi klijentima pružile seksualne usluge, može se lako saznati iz razgovora sa predstavnicima nevladinog sektora, ali i sa uvijek dobro obaviještenim taksistima. To, ipak, sudeći po broju ljudi osuđenih za krivična djela trgovine ljudima u vezi sa seksualnim iskorišćavanjem, za nadležne, ostaje misterija.
„U ovom trenutku u Podgorici postoji mjesto, neka vrsta montažnog ugostiteljskog objekta u kojem se odvija seksualno iskorištavanje, odnosno posredovanje u prostituciji. Među žrtvama ima maloljetnih osoba, adolescentkinja ali i punoljetnih osoba, kao i zavisnica koje pružaju seksualne usluge. Među najmlađima su praktično djevojčice, često Romkinje. Improvizovana kafana je polazišna tačka, sam čin se odvija u automobilima ili na nekom drugom mjestu. Ako gazda uzme 10 eura, ona će dobiti dva ili tri”, tvrdi Aida Petrović iz Crnogorskog ženskog lobija.
Zna li policija za tu kuću i da li je kontrolisala, nijesmo uspjeli da saznamo. Budući da živimo u maloj sredini i da se zbog toga često znaju mjesta na kojima se odigrava posredovanje u prostituciji ili trgovina ljudima – po kojim kriterijumima policija odlučije da li će na određenim mjestu intervenisati ili ne, pitali smo Upravu policije.
Nijesu odgovorili na to, kao ni na naša ostala pitanja.
O onome o čemu policija ne želi da govori, taksisti – sve znaju. Od petorice taksista koje smo pitali da li znaju gdje je mjesto o kojem je govorila Aida Petrović, znali su svi. Spremni su da otkriju i druga mjesta na kojima se žene mogu „kupiti”.
Ljiljana Raičevič iz Sigurne ženske kuće kaže da policija sigurno zna što se i gdje događa, jer je i sama upetljana u tu vrstu poslova. „Bez učešća policije i zataškavanja u tužilaštvu, to se ne bi radilo. U pitanju je veliki novac, novac je motiv za sve”, kaže Raičević.
Za borbu protiv trgovine ljudima Crna Gora, formalno, ima sve: zakon, državnu Strategiju, posebna odjeljenja koja se bave ovim problemom u Ministarstvu unutrašnjih poslova i Upravi policije, razne obuke i seminare za pripadnike policije, tužioce i sudije, kontakt policajce. Međutim, od 2015. godine do danas za krivično djelo trgovina ljudima u vezi sa seksualnim iskorištavanjem osuđena je samo jedna osoba.
Put do žrtve je poznat i dobro uhodan. Obično su djevojkama obećani „obični” poslovi, najčešće u ugostiteljstvu. Dolaze u Crnu Goru nakon što su se u nekoj od susjednih zemalja javile na oglas koji su tražene konobarice, šankerice, promoterke. Njihov angažman uključuje obmane kroz obećanja i serviranje poluistina. Neke od njih svjesno pristaju na bavljenje prostitucijom, ali ne znaju kompletnu situaciju, niti način na koji će biti tretirane. U prvom koraku rijetko se koristi klasična prinuda, kažu naši dobro upućeni sagovornici.
Aida Petrović iz Crnogorskog ženskog lobija kaže da
mjesec ili dva žene zaista rade poslove za koje su se dogovorile i za to dobijaju platu. „Nakon toga im pokazuju sobe koje će biti njihovo novo ‘radno mjesto’. Ukoliko je potrebno, za prvi ‘posao’ angažuju obezbjeđenje koje fizički onemogućava žrtvu da pobjegne. Nakon toga zahvaljujući širokoj dostupnosti modernih tehnologija, snimci seksualnog odnosa se koriste kao materijal za ucjenjivanje. U mnogim slučajevima, pod izgovorom da treba da im obezbijede boravišnu ili radnu dozvolu, trafikanti im oduzimaju dokumenta”, kaže Aida Petrović.
Takve priče, međutim, rijetko dospiju do javnosti.
Jedna od rijetkih je bila vijest da je krajem novembra, E.P. (29) iz Podgorice uhapšena zbog sumnje da je izvršila krivična djela trgovina ljudima i posredovanje u vršenju prostitucije. Sumnja se da je u slučaju jedne djevojke bilo riječi o trgovini ljudima, u u slučaju druge dvije u posredovanju u prostituciji.
Policija je tada saopštila da se sumnja da je koristila silu, da je prijetila da će objaviti snimke kompromitujuće sadržine, da je zloupotrebljavala njihovo povjerenje i ugovarala seksualne usluge koje je naplaćivala od 300 do 500 eura.
Šta je bilo poslije – za sada nije moguće saznati. Prema nezvaničnim informacijama, jedna od tih djevojaka smještena je u Sklonište za žrtve trgovine ljudima, ali je iz njega u međuvremenu otišla. Bila je u veoma lošem stanju. Nakon toga je otišla, navodno sa momkom. Da li je riječ zaista o njenom emotivnom partneru ili o nekoj od osoba iz kriminalnog miljea, za javnost će, izvjesno, ostati tajna.
Iz Višeg državnog tužilaštva u Podgorici nijesu odgovorili na pitanje u kojoj fazi je u tužilaštvu postupak protiv E.P., da li je podignuta optužnica i, ako jeste, za koje krivično djelo.
Iz Višeg suda u Podgorici kazali su nam da tokom 2015, 2016, 2018, 2019 i 2020. godine, nije bilo optužnica koje su dostavljene sudu zbog krivičnog djela trgovina ljudima iz člana 444 Krivičnog zakonika Crne Gore u vezi sa seksualnim iskorištavanjem.
Tokom 2017. godine, sudu je dostavljena optužnica protiv jednog lica zbog tog krivičnog djela. Taj postupak je pravosnažno okončan i optuženi je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 17 godina. Riječ je o očuhu koji je osuđen za trgovinu ljudima i višestruko silovanje dvanaestogodišnje djevojčice.To je inače najveća kazna ikada izrečena u Crnoj Gori za trgovinu ljudima.
U posljednjih pet godina nije bilo ni optužnica zbog posredovanja u prostituciji.To je, prema objašnjenjima stručnjaka, krivično djelo koje je blisko povezano sa trgovinom ljudima. Na obukama sudije i tužioci uče da je u mnogim slučajevima ljude koji posreduju u prostituciji, budući da je riječ o sličnim krivičnim djelima, moguće optužiti za trgovinu ljudima, za šta su propisane znatno duže zatvorske kazne. Ovako mali broj presuda, međutim, tu raspravu čini teorijskom i, suštinski, besmislenom.
„Dodatni problem je to što se seksualno eksploatisanim žrtvama trgovine ljudima, po pravilu, ne vjeruje. Po principu – šta si tražila, to si i dobila. Institucije polaze od ‘moralne tačke’, kao da je riječ o ženama koje su imale alternativu. „Kako može jedno žensko biće da se nađe u takvoj situaciji”, njihovo je često pitanje. U institucijama rade ljudi koji su uzalud prolazili edukacije, jer se njihov odnos prema žrtvama ne mijenja”, kaže Aida Petrović.
Sociolog Andrija Đukanović ocjenjuje da je stav crnogorskog društva prema prostituciji licemjeran. „Kod nas se oduvijek smatralo da je prostitucija najveći moralni pad koji jedna osoba može da doživi. Prostitutkom ili ‘kurvom’ se nazivaju svi oni koji odstupaju od nekih utvrđenih principa. Dakle, to je sinonim za nešto nemoralno. Ranije se taj naziv pripisivao i onim ženama i djevojkama koje su imale tzv. slobodnije ponašanje. Reklo bi se da smo društvo veoma osjetljivo na pojavu prostitucije. S druge strane, nerijetko se koriste usluge tih istih prostitutki. Dakle u pitanju je licemjeran stav”, kaže Đukanović.
Prema podacima koje smo dobili iz Odjeljenja za bobru protiv trgovine ljudima, prosječan počinilac ovog krivičnog djela izgleda otprilike ovako: riječ je o osobama prosječne starosti od 30 do 60 godina, većinom muškog pola. Zemlje porijekla su: Crna Gora, Srbija, Kosovo, Albanija, Hrvatska, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Ukrajina. Kada je u pitanju profil žrtava trgovine ljudima, u pitanju su osobe uglavnom ženskog pola, prosječne starosti između 17 i 45 godina. Države porijekla oštećenih osoba su Srbija, Kosovo, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Ukrajina.
Sve se, dakle, terorijski manje više zna. Kao što se zna i da
ljudi koji iskorištavaju i zlostavljaju druge ljude treba da budu kažnjeni. No, ove jednostavne stvari – kada je riječ o ženama koje su u Crnoj Gori žrtve trgovine ljudima i seksualno iskorištavane – u praksi ne važe. A morale bi, jer je to njihovo ljudsko pravo.
Nataša NOVOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice