Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Treći put

Objavljeno prije

na

Naredni izbori u Crnoj Gori najverovatnije neće biti obični izbori. Veoma je verovatno da se na ovim izborima neće odlučivati samo o naredne četiri godine nego moguće i o naredne četiri decenije. Po dalekosežnosti odluke sa ovim izborima mogu se meriti još samo oni prvi nakon obnove višestranačja iz decembra 1990. Šta je usledilo nakon decembra 1990. znamo (mada vlast čini sve da zaboravimo). Višestruki magnum crimen. Ratovi, zločini, pljačke. Od kojih se evo još nismo oporavili. A šta se može očekivati danas, dvadeset dve godine posle? Koje opcije su danas na stolu?

Najveći broj domaćih i inostranih analitičara ukazuje samo na dva puta. Na put demokratije, demokratske tranzicije i konsolidacije. I na put revolucije, pobune i ulice. Ali niko i ne pomišlja na jedan treći put, koji je rizičniji čak i od revolucije, a gori, zapravo najgori od svih mogućih. Na mogućnost, pa i ne malu verovatnoću, da se upravo na ovim izborima, za nekoliko narednih decenija, definitivno konsoliduje, ne demokratija, koja je nejaka, nego oligarhija, rođena i ojačala u proteklim ratovima, zločinima i pljačkama.

I naše demokrate, i naši revolucionari, deca su dogme progresa, pa zato na ovaj naš treći put, čak i ne pomišljaju. A za ovaj put rade brojni i moćni faktori. I naša prošlost i naša sadašnjost. I naša deficitarna predmoderna i naša deformisana polumoderna. I naši reketirani pauperi i naši korumpirani oligarsi. I naši odnosno njihovi međunarodni partneri. Opadajuća SAD imperija. I Vajmarska Evropa. I njihovi neokolonijalni administratori, visoki predstavnici i komesari.

A one, koji i pored svega ovoga misle da to ipak nije moguće, ne u Evropi u XXI veku, kako obično kažu, treba samo podsetiti da je upravo to bilo i te kako moguće, i to u isto tako naprednom XX veku, i u najnaprednijim i najvećim nacijama i kulturama Evrope i sveta. U Musolinijevoj Italiji, Hitlerovoj Nemačkoj, Frankovoj Španiji, Staljinovoj Rusiji, Peronovoj Argentini. (Uzgred, od svih navedenih, upravo ova poslednja, Argentina Huana Perona, najbliža je Crnoj Gori Mila Đukanovića, kao što je i sam Milo Đukanović, naš biološki mladi a politički dugoveki vrhovni oligarh, po svojoj beskonačnoj političkoj promenljivosti, prilagodljivosti i prevrtljivosti pre svega, najsličniji argentinskom demagogu i diktatoru.)

Svest o problemu predstavlja početak i deo njegovog rešenja. Zbog toga najveći problem ovde i danas nije samo postojanje problema nego odsustvo minimalne svesti o njegovom postojanju. Što je vlast u nesvesti jasno je samo po sebi. Nesvest odnosno fantazija vlasti o Crnoj Gori kao najboljem od svih mogućih svetova uslov je i element samog postojanja ovakve vlasti. Nego je naš problem ovoliko velik zbog toga što minimalnu svest o ovom problemu u ovom momentu nema ni najveći deo naše opozicije i alternative.

A ova ovu svest nema, ni kada je reč o problemu verovatne višedecenijske dalekosežnosti narednih izbora, ni kada je reč o problemu moguće višedecenijske konsolidacije naše oligarhije na njima. U proleće 2012. veliki građanski protesti ovu svest bili su počeli da rađaju. U vazduhu je bio ne samo gnev nego i ideja. I strah oligarha. A onda se ponovo potonulo u nesvest. U antagonizaciju potencijalnih partnera. I u gubljenje fokusa.

Za rečenu svest i rešenje još nije kasno. Pod uslovom da se zna ono glavno. A glavno je da se ovoj vrsti dugovekog čudovišta kakva je crnogorska vlast odnosno oligarhija može suprotstaviti samo ZAJEDNO. Građanski front svih antioligarhijskih snaga. Parlamentarnih i vanparlamentarnih opozicionih stranaka. Sindikata i nevladinih organizacija. Slobodnih medija i civilnog društva. Studenata i intelektualaca. Radnika i građana.

Forma njihovog povezivanja i delovanja može biti veoma različita. To može biti koalicija, predizborna ili postizborna, ali može biti i samo krajnje fleksibilna koordinacija. To može biti samo jedna, ali i dve, ili više kolona. To može biti bojkot, ukoliko se postigne neophodna kritična masa, ili učešće na izborima, ukoliko se ova ne dosegne. Ali to uvek i bez izuzetka mora biti zajedno. Jer samo zajedno sve crnogorske antioligarhijske snage mogu da savladaju ovo levijatansko-behemotsko čudo koje je tako bezdušno napalo našu jedinu i voljenu zemlju.

Milan POPOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Ugled

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne bi crnogorsku dramu, dramu zemlje koja decenijama putuje u Evropu, štrikirajući  uglavnom formalnosti na tom putu, dok evropske vrijednosti teško vari, preko noći promijenila drugačija reakcija uprave Gimnazije ili jednog poslanika.  Pa ipak. Jedan glas nekad zna da pomjeri granice. Evo, glas Sare Vujisić. Šta bi tek mogli glasovi koji imaju institucionalnu moć. Umjesto što traže da im čuvamo ugled ćutanjem

 

 

Ugled. I neprijatelji koji pokušavaju da ga naruše. Pitanjima i kritikom, pozivanjem na odgovornost. Stari model, kog smo se nagledali.  Živ. Proviruje kad god treba da se utvrdi odgovornost.

U tom maniru odreagovala je početkom sedmice i uprava podgoričke Gimnazije, koja je dospjela u fokus javnosti nakon svjedočenja Sare Vujisić, bivše učenice te škole, o seksualnom uznemiravanju od strane profesora crnogorskog jezika Radomana Čečovića. Posvjedočila je i da se prije tri godine obratila tadašnjoj direktorici Biljani Vučurović, koja je profesora kaznila sa trideset posto umanjenom platom, na čemu se i završilo.  Nakon što su mediji i javnost problematizovali način na koji je reagovala direktorica, ona je sazvala konferenciju za štampu. Saopštila je da osuđuje ponašanje profesora, ali da nije mogla da učini ništa mimo onog što joj je zakon dozvoljavao. A onda je sebe predstavila kao žrtvu.  „Nama se crtaju mete, a meta sam prije svega ja“, saopštila je, okružena grupom profesora za podršku. Zaključilo se da je na meti i ugled škole.

Moglo je, naravno,  drugačije. Da je direktorica prije tri godine  sazvala konferenciju za medije, ili se obratila nadležnima i rekla – „dajte nam zakone da zaštitimo učenike od seksualnog uznemiravanja“, kao što je to uradila nakon što je slučaj dospio u javnost, danas ne bi morala da brani svoj i ugled Gimnazije. On bi bio neupitan.  Ne bi morala da se brani  starim receptom  o politizaciji slučaja, istovremeno ga politizujući ukazivanjem da je spornog profesora zaposlila bivša direktorica gimnazije iz redova DPS-a, a nagradu mu dala ministarka iz redova PES-a.  Dok se po društvenim mrežama naglaba da li je profesor litijaš ili član OO SD Bijelo Polje.  Na kraju, ne bi u fokusu bili ugled  direktorice i politički stavovi direktora i profesora. Možda bi se zaista pokrenuo ozbiljan društveni dijalog o seksualnom uznemiravanju u školama, tabu temi o kojoj se ne govori. Bez lomača i drugih sličnih metoda za osumnjičene koje se sada preferiraju po društvenim mrežama.

Po sličnom receptu, poslanik PES –a Vasilije Čarapić problematizovao je to što „neki privatni mediji“  ponovo vrte, kako je rekao, priču o tome da je Vlada novim medijskim zakonima prilagodila broj godina radnog staža nezakonito izabranom generalnom direktoru RTCG Borisu  Raoniću, da bi bio zakonito izabran makar treći put.  I to sad, primjećuje pronicljivo Čarapić, kad treba da zatvorimo poglavlje 10.

“Sada se ova priča reciklira u susret  zatvaranju poglavlja 10, u nadi da će naši susjedi čuti medijsku larmu u Crnoj Gori oko RTCG i eventualno odložiti zatvaranje ovog poglavlja. Razlog za ovo nije latentni anti-evropeizam, već besprizorna borba za profit i bolju naklonjenost media planning i buying agencija koje do kraja godine odlučuju koliko novca kom mediju da daju”, napisao je Čarapić na društvenoj mreži.

Nije problem što je Raonić, kako je pravosnažno utvrdio sud, nezakonito izabran. Problem je što to mogu da čuju susjedi. A kad čuju, neće nas zaustaviti na evropskom putu recimo zbog toga što je glasovima parlamentarne većine u Skupštini  usvojena Rezolucija o Jasenovcu kao kontra reakcija na glas Crne Gore za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Ili zbog toga što se još pravimo da se Dubrovnik nije desio. Što je dobar dio vlasti i dalje na ideološkim podešavanjima iz devedesetih. Nego zbog Borisa Raonića. Pardon, zbog izdajničkih i nezasitih privatnih medija.

Reći će neko – ne bi crnogorsku dramu, dramu zemlje koja decenijama putuje u Evropu, uspijevajući da štrikira uglavnom formalnosti na tom putu, dok evropske vrijednosti teško vari, preko noći promijenila drugačija reakcija uprave Gimnazije ili jednog poslanika. Ne bi.  Pa ipak. Jedan glas zna da pomjeri stvari. Evo, glas Sare Vujisić. Šta bi tek mogli glasovi koji imaju institucionalnu moć. Umjesto što traže da im čuvamo ugled ćutanjem.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Toplomjer

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je preče: barometar (26), da ubrza naš put EU, ili toplomjer, ne bi li postavili dijagnozu, i uzeli adekvatnu terapiju?

Premijer je započeo konsultacije oko dokumenta Barometar 26 koji, kaže, ima za cilj da obaveže vladajuće i opozicione partije, „da sarađuju u cilju uspješnog zaključivanja pregovora o pristupanju EU do kraja 2026. godine“. Vlada je u četvrtak, pred odlazak ovog broja Monitora u štampu, usvojila Dokument. No, sudeći po komentarima nakon prve ture razgovora, suštinski jedinstvenog stava oko Barometra 26 među vladajućim partijama nema. Albanski forum oglasio se ranije saopštenjem u kojem navode da se oni već pridržavaju ponuđenih principa. Za razliku od drugih. „Jedna je politička grupacija pokazala da za njih potpisi i riječ ne znače ništa“. Jasno, iz koalicije koju predvodi ministar Nik Đeljošaj prstom upiru u ZBCG, sa kojom već sko-ro mjesec razmjenjuju javne optužbe i prijetnje. Od poslednje opomene do polomljenih zuba.

Nije Đeljošaj jedini koji smatra da lideri ZBCG krše potpisani Sporazum vladajuće većine, namećući svoja rješenja za društveno -polarizujuća pitanja (termin preuzet iz Barometra 26). Ali ćute. Predsjednik parlamenta, kaže, ovih dana čini sve što je do njega da ,,nevino utamničene građane Crne Gore i pripadnike naše vojske vrati svojim kućama i porodicama”. Podsjetimo, riječ je o trojici Nikšićana uhapšenih u Dečanima zbog poruke Kosovo je Srbija sa registarske tablice njihovog vozila. Sloboda govora, insistiraju njihovi istomišljenici u Crnoj Gori, uvjereni da su u Republici Kosovo dužni trpjeti ono što im je dozvoljeno na domaćem terenu. Za više detalja izguglati – Dario Vraneš ili Marko Kovačević.

Da pripomognu, NVO Srbi u Crnoj Gori najavljuje 19. decembra skup u Tuzima, kod spomenika „srpskog Đurađa Kastriotića“ (u ostatku svijeta poznat kao Đerđ Kastriot, odnosno Skenderbeg), koji će biti posvećen „trojici mladića iz Crne Gore koji su bili u obilasku srpskih svetinja na Kosovu, a otela ih je parapolicija tzv. Kosovske…“. Nije nevažno: ovlašćeni zastupnik te NVO je rukovodilac Regionalnog centra Pošta CG Podgorica, kojem, uz Glavni grad, pripadaju Cetinje i Danilovgrad. Na to je mjesto, tvrde upućeni, došao kao kadar Demokrata. Po dubini.

O planiranom poslu su, kažu iz NVO Srbu u Crnoj Gori, obavijestili Upravu policije. Pošto se iz UP i MUP-a nijesu oglasili – da kažu kako je najavljeni skup zabranjen ili dozvoljen (sloboda govora) u Tuzima se pojavio proglas koji građane Malesije poziva na budnost i zajedničku odbranu. „Ovo je direktan napad na naše dostojanstvo i jedinstvo kao autohtonog naroda u Crnoj Gori…“, piše u njemu. Ministar Šaranović (takođe Demokrata) ćuti.

Njegov partijski kolega, ministar odbrane, takođe je zaokupljen sudbinom uhapšenih vojnika. Samo, Krapović je fokusiran na ono što treba da se desi kad se „NATO vojnici“ (citat sa transparenta podrške ispred Skupštine) vrate kući.

Na dnevnom redu su pitanja: kako su NATO vojnici bili nesposobni za službu (bolovanje) a nijesu za hodočašće; zašto putovanje u inostranstvo nijesu prijavili nadležnima, na šta ih obavezuje Zakon o VCG; konačno, da li su oni i njihove starješine znali za odredbu istog Zakona prema kojoj je lice u vojnoj službi „dužno da se uzdržava od javnog ispoljavanja svojih političkih uvjerenja“?

Ministar poručuje kako se ništa neće raditi preko koljena. ,,Niti će bilo kome biti skidane glave…“. Na moguću ostavku ni ne pomišlja. Nijesu ovo jedini razlozi zbog kojih je javnost nestrpljivo i s nadom očekivala najavljeni susret pomirenja predsjednika države i vlade. Dok se najava nije pretvorila u još jednu razmjenu verbalne paljbe iz srednjoškolske svlačionice. Zdravko Krivokapić, bivši premijer, njihov politički izumitelj, opet Spajiću i Milatoviću pokušava dočarati da su osuđeni na saradnju. Ili marginalizaciju. Zasad odjeka nema.

Ništa se ne dešava baš slučajno. Evo je Andrija Mandić podigao zastavu našeg glavnog evropejca. Istovremeno je primijetio kako polazišta njegove partije i koalicije postaju dominantna u Evropi i svijetu. Uči Zapad. Ne tako davno, ovakva Mandićeva izjava bila bi dočekana sa podsmjehom. Danas su te riječi upozorenje – ne smrkava se brzo samo kod nas. Za dozivanje pameti, još malo je vremena.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Kriva je EU

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne bi mi, ali traži EU. Mi smo htjeli, ali ne da EU. Iako je ispunjenje uslova za pridruživanje Evropskoj uniji proglašeno za prioritet svih prioriteta, izvršna vlast sve češće EU propise i standarde koristi kao izgovor za nepopularne odluke. I nove državne namete.  Dok euroskeptici trljaju ruke

 

Iz Vlade je stigao dokument pod nazivom Barometar 26. Ponuđena platforma,  navodi se u tom tekstu,  ima za cilj da „afirmiše zajedničku obavezu“ parlamentarnih partija – pozicije i opozicije –  „da sarađuju u cilju uspješnog zaključivanja pregovora o pristupanju EU do kraja 2026. godine“.

Plan je, otprilike, sljedeći: parlamentarne partije bi se obavezale da podrže sve ono što dođe iz Vlade. Konstruktivna rasprava bila bi moguća (dozvoljena) ali se od aktera očekuje da „izbjegavaju retoriku koja bi mogla dovesti u zabludu ili izazvati podjele u vezi sa procesom pristupanja EU“. Zauzvrat, nudi im se razmjena „relevantnih informacija o tekućim reformama iz evropske agende  između izvršne i zakonodavne vlasti“. I posebni mehanizam razrješenja za osjetljiva, identitetska i ostala društveno-polarizujuća pitanja.    

Način na koji je opisan predviđeni model djelovanja kroz pomenuti mehanizam asocira na mogućnost da bi eventualni dogovor političkih lidera mogao imati veću težinu od Ustava i važećih zakona. Počev od ideje da se „kompromisi koji bi zadovoljili sve reprezentativne identitetske grupacije u Crnoj Gori“ traže u radnim grupama pod nadzorom predsjednika parlamentarnih partija. Izgleda da su u Vladi previdjeli da  većina građana koji su na prethodnim parlamentarnim izborima iskoristili svoje biračko pravo, nije glasala za svoje reprezentne identitetske grupacije, već za partije koje su, makar deklarativno, građanske. Očekujući od njih da se u svom radu pridržavaju  propisa i ograničenja. Ili da ih mijenjaju na zakonom propisan način.,ukoliko su im smetnja.

Barometar 26 djeluje kao vladin,  preciznije, premijerov odgovor na rastuće zahtjeve dijela vladajuće većine predvođenih koalicijom Za budućnost Crne Gore Andrije Mandića i Milana Kneževića.  Oni insistiraju da se, suprotno koalicionom sporazumu, na dnevni red stave pitanja dvojnog državljanstva, službenog jezika, državnih simbola… I riješe na njima prihvatljiv način, makar se pri tome kršio Ustav Crne Gore. Dok se  na promijeni.

Umjesto da se jasno suprotstavi tom naumu, Spajić nudi model/mehanizam  njegovog rješavanja na mala vrata. Uz parlamentarni konsenzus. Indikativno je da je koalicija ZBCG ignorisala ponuđenu platformu. Iz opozicije su ocijenili kao pokušaj skretanja pažnje sa  problema sa kojima se suočavaju premijer i a vlada. Propalo, znači?

Zadržimo se, ipak, na onom dijelu tog dokumenta u kome se od političkih aktera traži da „izbjegavaju retoriku koja bi mogla dovesti u zabludu ili izazvati podjele u vezi sa procesom pristupanja EU“.

Iz Vlade, u kontinuitetu, slušamo najave tipa: cijena električne energije moraće da poraste, jer to od nas traži EU; građani će plaćati još skuplje gorivo, pošto će Vlada – na zahtjev EU – formiranje strateških rezervi naftnih derivata finansirati uvođenjem dodatne takse od tri centa po litru goriva; roba koju građani kupuju iz inostranstva, preko interneta, biće carinjena i oporezovana (PDV) od početka naredne godine, zbog usklađivanja domaćih sa propisima EU; iz istog razloga se, u doglednoj budućnosti, očekuje uvođenje viza za turiste koji u Crnu Goru dolaze iz Rusije i Kine.

Ne bi mi, ali traži EU. Mi smo htjeli, ali ne da EU. Vlada je povećala plate, a inflaciju smo uvezli (isto iz EU)… Iako je ispunjenje uslova za pridruživaje Evropskoj uniji proglašeno za prioritet svih prioriteta, izvršna vlast sve češće EU propise i standarde koristi kao izgovor za nepopularne odluke. I nove državne namete. Euroskeptici trljaju ruke.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo