Na pomolu su nova, dugovječna i vatrena neprijateljstva.
,,Ja nikad nijesam kombinovao politiku sa biznisom”, tvrdi ministar Milan Roćen pozivajući Nebojšu Medojevića da se odrekne poslaničkog imuniteta i na sudu dokaže ,,izmišljotine” o njegovim vezama sa jednom od najupošljenijih i najprofitabilnijih kompanija u crnogorskom građevinarstvu. Ljut je i Veselin Kovačević poslovni čovjek, u ovdašnjim medijima najčešće predstavljan kao formalni vlasnik podgoričke kompanije Bemaks. Kovačevića srdi to što koordinator NVO MANS Dejan Milovac dovodi preduzeće Bemaks u vezu sa nizom mogućih zloupotreba u kojima su, uz lokalne, političke i ekonomske, moćnike učestvovali i predstavnici državnih institucija. Kovačević kritičarima poručuje da se do ,,transparentnijeg društva” ne može doći ispunjavanjem kvota za donatore i iznošenjem poluistina. ,,Ili, da upotrijebimo jezik branše”, kaže nekadašnji direktor Fin investa, kompanije iz Atlas grupe Duška Kneževića, ,,treba stati na put poluproizvodima i kvazimajstorima”.
Istinita ili ne, priča o Bemaksu, njegovim vlasnicima i njihovim privilegijama je jednostavna. Prema njoj, Milan Roćen je sam ili sa prijateljima i suvlasnicima kafea Grand Rankom Ubovićem i Aleksandrom Mijalovićem, skriveni partner Veselina Kovačevića, odnosno, većinski vlasnik Bemaksa. A dokazi?
Neki se pozivaju na vlastita, ili iz prve ruke dobijena, saznanje prema kojima se Ubović i Mijajlović često pojavljuju kao pregovarači i zastupnici firme Bemaks. Tvrde kako je niskogradnja u Crnoj Gori zarobljena u bermudskom trouglu između kompanija Bemaks, Crnagoraput i Štrabag koje, zahvaljujući dobrim političkim vezama, dobijaju poslove i novac čak i kada su ponude konkurenata kvalitetnije ili jeftinije od njihovih.
Prilično je i onih koji vjeruju da imovinski karton ministra Roćena, čak i onaj njegov ozvaničeni dio, sugerišu kako je ministar, ipak, kombinovao ponešto otkada se iz Moskve vratio u Podgoricu. I novode primjer: prema podacima sa sajta Komisije za utvrđivanje konflikta interesa, Milan Roćen njegova supruga Stana i sin Filip posjedovali su, na početku 2006. godine, nešto manje od 150 kvadrata (dva stana) u Podgorici. Ušteđevinu nijesu imali. Danas, na istom sajtu vidimo da je ministar vlasnik novoizgrađenog stana od 159 kvadrata. Njegova supruga gazduje ,,starim stanom” od 93 kvadrata kome su se, u međuvremenu, pridodali podrum i garaža.
Filip više ne živi sa roditeljima pa informacija o njegovoj imovini nema na sajtu Komisije. Monitor je, prikupio podatke prema kojima je Filip u centru Podgorice kupio stan od 75 kvadrata (,,stari” od nekih 55 kvadrata je, po svoj prilici, prodao). U Baru, u naselju Topolica, na njega se vodi manji jednosoban stan, a na Žabljaku plac od 500 kvadrata.
Tek, Roćeni su za pet godina porodičnu imovinu uvećali, samo u nekretninama, za neke tri – četiri stotine hiljada eura.
Poznata je i priča o kreditu od 100 hiljada eura koji je ministar dobio od CKB, 2006. godine. A vratio dvije godine kasnije. Kako?
Javnost je mjesecima brujala o ovom fenomenu. Roćen se danas žali kako je to postao ,,najpoznatiji kredit u Crnoj Gori”. Pogrešno. Mnogo su poznatiji oni koje su, uz bankarske garancije iz džepa poreskih obveznika, dobijale privatizovane Željezara i KAP, a najpoznatiji je – istinski čuven – kredit koji je na obraz u Londonu izboksovao Milo Đukanović. U rijetkim trenucima, u minule dvije decenije, kada je bio bez neke državne funkcije.
Da se vratimo Roćenu i njegovom biznisu.
Ministar kaže kako je Komisiji Slobodana Lekovića ,,blagovremeno priložio dokument iz kojeg se jasno vidi izvor sredstava za vraćanje kredita”. Leković je pritom , duže od dvije godine, herojski branio javnosti da sazna elementarno – kako član Vlade Crne Gore plaća četiri ili pet puta više nego što zvanično zarađuje? Roćen je mudro ćutao. Njega niko nije pitao za porijeklo novca, kaže i skromno dodaje kako nije ni htio da se miješa u rad nadležnih institucija i pravosuđa. Rijetki što su imali uvid u ovaj ,,dokument” kažu da je on – nije lako naći pravu riječ – pa recimo, dosta duhovit. O tome će uskoro biti više priče.
Da se vratimo proizvodnji. Novca. U vrijeme kada su Roćeni, od plate, penzije, honorara, počeli vraćati prve rate svog kredita sa pet nula, u Podgorici je osnovan Bemaks doo.
Veselin Kovačević je novoosnovanu firmu predstavio najavama o izgradnji dva poslovno-stambena kompleksa u Podgorici površine od skoro 100 hiljada kvadratnih metara. ,,U drugoj fazi razvoja, firma će se koncepcijski usmjeriti na formiranje adekvatne operative za buduću gradnju autoputeva u Crnoj Gori”, vidovit je bio vlasnik kompanije koju su od početka pratile glasine o skrivenim vlasnicima sa jakim političkim uticajem.
Glasine je podsticala Bemaksova poslovna filozofija ,,ima se može se”. Kompanije je već stigla da u Podgorici, Baru, Buljaricama, Tivtu, na Žabljaku i Bijelom Polju otvori postrojenja za proizvodnju betona. U Podgorici je podignuta moderna asfaltna baza, a Bemaks posjeduje i sedam drobilica za šljunak. Tačan broj bagera, buldožera, utovarivača, dampera, automiksera, pumpi za beton, kipera, tegljača, cistijerni za cement… ne znaju, valjda, ni ovdašnje banke koje su izdašno kreditirale nabavku svega što će koristiti za gradnju auto-puta. Gdje je Bemaks bio već viđeni podizvođač.
Nezadovoljni konkurenti navode kako je Bemaks, nedugo po osnivanju, bio angažovan kao izvođač ili podizvođač radova na rekonstrukciji, modernizaciji i izgradnji najvažnijih saobraćajnica u Crnoj Gori. Navedimo saobraćajnice Podgorica-Cetinje, Podgorica-Nikšić, Podgorica – Bar, Podgorica-Kolašin, Risan–Žabljak; gradnju Regionalnog vodovoda i priključke do lokalnih rezervoara (u Baru); Bemaksu je pripao posao izgradnje jedinog pješačkog podzemnog prolaza u Podgorici, gradnja novog dijela platforme za parkiranje aviona na aerodromu Tivat, posao sanacije jalovišta u Mojkovcu, gradnja nadvožnjaka u Baru.
Dva posljednje pomenuta posla povod su za najnoviju aferu.
Barski nadvožnjak nije medijski atraktivna priča: u nizu nevjerovatnih ugovora koje je u ime opštine Bar potpisao Žarka Pavićevića našao se i ovaj sa Bemaksom. Njima je posao gradnje nadvožnjaka povjeren iako su u odnosu na drugorangiranog ponuđača bili skuplji za nekih, oprostite na eventualnoj nepreciznosti, 400 hiljada eura.
Zato je sanacija jalovišta u Mojkovcu bombona. Pričamo o onom nasipu koji je jesenas, sa prvim kišama, krenuo put Tare, prijeteći da je trajno uništi. Ali kvalitetu radova tek treba da dođe na red. Radi se o tome što je Komisije za kontrolu postupka javnih nabavki, na čelu sa Markom Lazarevićem prihvatila žalbu Bemaksa i poništila rješenje Direkcije za javne nabavke kojom je taj posao povjeren podgoričkom Tehnoputu.
Lazarević i saradnici su zaključili da 10 od 11 ponuđača za posao u Mojkovcu ne zadovoljava uslove zbog toga što nemaju dokument (licencu) koji u tenderu od njih nije ni tražen. ,,Ukoliko je Komisija zaista smatrala da je sporna licenca neophodna za realizaciju pomenutog posla, bilo je neophodno raspisati novi tender”, logično razmišljaju u MANS- u. Ali, Lazarević demonstrira drugačiju percepciju: ,,Zbog propusta naručioca da predvidi sve licence koje su neophodne za izvođenje radova, kao i propusta pojedinih ponuđača da ih dostave, ne mogu se kažnjavati ponuđači koji ispunjavaju sve uslove”, zaključio je Lazarević. I Bemaksu donio posao, a državi uvećao trošak za nekih 150 hiljada eura.
Možda rezon Komisije i predsjednika ne bi bilo toliko sporni da Tehnoput već na sudu nije oborio rješenje kojim je njima oduzeta gradnja treće trake na dijelu puta Cetinje –Podgorica. Komisija je, zapravo, poništila odluku Direkcije za javne nabavke, ponudu Tehnoputa proglasila neispravnom i posao dodijelila- znate kome. Potom je Tehnoput dobio presudu koja kaže da oni treba da grade put koji je Bemaks već izgradio. I naplatio.
Da li će moguću naknadu oštećenoj kompaniji platiti građani ili članovi Komisije za kontrolu javnih nabavki? Ili će oni koji Bemaksu čuvaju leđa smisliti neku kompenzaciju kako bi njegovim konkurentima prikrili učinjenu štetu. Opet na naš račun.
Zoran RADULOVIĆ