Otac Slaviša Knežević je godišnjicu smrti sina, novorođenčeta, dočekao na ulici u Bijelom Polju. Štrajkujući glađu. Oni za koje se sumnja da su nesavjesnim liječenjem ubili njegovu bebu i inficirali još tri, uprkos krivičnom postupku, nijesu bili sklonjeni sa radnog mjesta. Zato su očevi – Predrag Karišik, Eldin Salemović, Vučić Rakonjac i Knežević – desetog dana novembra odlučili da sami pritisnu institucije kako bi se ispoštovao Zakon o radu (član 130) koji kaže: zaposleni će biti privremeno udaljen sa rada, između ostalog, ako je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela učinjenog u radu ili u vezi sa radom. Uspjeli su, ljekari su nakon sedmodnevnog štrajka i velikog pritiska javnosti i medija suspendovani. Ipak, očevi kažu: nijesu pobjednici.
Slika je to cijele Crne Gore posljednjih četvrt vijeka. Uvjerio se novinar Monitora, kada je, u noći kada su ljekari suspendovani, posljednjoj noći štrajka, posjetio očeve. Sami u svom gradu: tek desetak građana sa njima, većina pridošla iz drugih opština. Čak i takva ,,masovnost” rezultat je reakcije javnosti ranije tog dana, nakon što je Komunalna policija odlučila da očevima oduzme ćebad, dušeke i stolice, pa ih ostavi na golom asfaltu. Prethodnih dana: ni toliko. Muk Bijelog Polja. Nekoliko očeva, samih, na braniku Zakona i, naspram njih, institucije.
Ne bore se oni od 10. novembra, kada su započeli štrajk. Traje to punu godinu. Nije ovo ni njihov prvi štrajk.
Sjetimo se: prvo se doktori nakon izlaska iz pritvora, kroz par dana, vraćaju na radna mjesta. Potom roditelji, nezadovoljni time, počinju štrajk glađu ispred bolnice. Štrajk traje šest dana. Prekidaju ga u trenutku kada dobijaju, kako su rekli, čvrsta obećanja od v.d. direktora bolnice Biserke Bulatović i predsjednika Opštine Aleksandra Žurica da ljekare šalju na odmor do podizanja optužnice, te da će nakon toga biti suspendovani.
No, doktor Puletić se ubrzo vraća na posao , a po isteku odmora i ostali. Pomenuto je markantan primjer neodgovornosti onih koji kontrolišu zdravstvo: Puletić je, znači, dvadesetak dana aprila radio u Opštoj bolnici, iako je, uz Tomislava Jeremića i Haku Tahirović, poslat na godišnji odmor (18. mart) dok se istraga ne okonča. Optužnica se podiže 29. maja, a doktori ostaju na svojim radnim mjestima.
,,Mi od 29. maja pa sve do 10. novembra vodimo intezivne pregovore o suspenziji ljekara na više adresa. Dobijamo razna obećanja, ali ne i suspenziju. Podnosimo krivične prijave protiv direktorice bolnice i upravnog odbora bolnice i to krajem juna, međutim, pošto nije bilo dogovora imamo sastanak sa ministrom zdravlja i predsjednikom Opštine 10. novembra u osam sati ujutru. Na tom sastanku ne dolazimo do dogovora i istog dana počinjemo štrajk glađu koji smo prije uredno prijavili i najavili”, kaže Karišik za naš list.
Toga dana, pričaju očevi, nakon što nijesu došli do dogovora, dobijaju jasnu poruku od predsjednika Opštine da im neće dozvoliti šatore, kako ne bi pravili ruglo kao, navodno, ranije ispred bolnice. Ako ipak pokušaju da postave šatore, rečeno im je, kažu, da će nadležni tražiti asistenciju policije. Shvatili su to kao prijetnju i pritisak da se ne ulazi u štrajk.
,,10. novembra u 13 časova počinjemo štrajk ispred Opstine gdje nam Komunalna policija ne dozvoljava ništa da postavimo, ni stolicu. Počinju žestoki pritisci na nas trojicu. Dani idu, svakim danom sve veće provokacije, mi smo sve više nervozni, gladni, promrzli, bespomoćni, nezaštićeni. Komunalna policija ne dozvoljava u startu da postavimo ni poster na kojem se nalazi fotografija beba i Zakon o radu. Naša upornost stvara sve veći pritisak kod Komunalne policije i nadležnih za suspenziju ljekara”.
Kažu da su sugrađani prolazili pored njih nezainteresovano, čak sa nekom dozom ljutnje kao da njima to ne može nikada da se desi. Bilo je i onih koji su se stidljivo javljali krajičkom oka. Sve u svemu: malo je čak i prijatelja koji su prišli i pružili podršku, kažu.
Karišik kaže da se, kako su dani odmicali, sve više budila svijest kod građana drugih opština koji se ne libe da ih pozovu, da im daju podršku, da dođu i da im se priključe, da im pomognu. Da spavaju zajedno na betonu ispred Opstine, pošto im je Komunalna policija naložila da uklone invertar koji su u međuvremenu postavili (ćebad, dvije stolice, poster, tri dušeka za plažu i tri vreće za spavanje).
,,Kao obični smrtnici ispoštovli smo i to ne želeći da kršimo zakon kao oni i ostavljeni smo praktično na golom betonu. U trenutku kada uklanjamo naš invertar iz susjednih kafića primjećujemo smijeh i zadovoljstvo sugrađana koji misle da mi odlazimo, da smo odustali, da smo poraženi. U tom trenutku nas trojica očeva ogrćemo po jedno ćebe vezano kanapom i nastavljamo štrajk na betonu”.
Sve vrijeme trpe pritiske koji kulminiraju kada grupa Alternativna pokušava da postavi šatore. Tada ih je napao radnik Opštine. Sedmog dana štrajka u večernjim satima od ministarke rada dobijaju informaciju da će se zakon ispoštovati, te da se kucaju rješenja o suspenziji. Nakon uvida u rješenja prekidaju štrajk, u jedan sat poslije ponoći.
,,Porazno je, ponižavajuće, neshvatljivo, da jedino na ovakav radikalan način obični građani moraju da se bore za poštovanje zakona u Crnoj Gori. Ne osjećamo se kao pobjednici, jer smo mnogo više izgubili nego što smo dobili. Jedan od očeva je izgubio sina, a mi ostali živimo u strahu, u strepnji šta će biti u daljem odrastanju naše djece”.
Mi smo u ovom štrajku, poručuju očevi, izgubili sugrađane, izgubili nadu u ljude, iako smo i zbog njih radili to što smo radili.
Ko je bio tamo, kod njih, shvatio je iz prve ruke koliko takve stvari, naročito u manjim sredinama, smetaju lokalnim moćnicima. Remete nametnuti sirotinjski mir. Zato je i borba očeva važna: to je, nakon primjera Beransela, velika pobjeda, priča o tome koliko se upornost građanskog otpora isplati.
Očevi su mjera mogućeg, znak da se može.
Marko MILAČIĆ