Vijest da je Privredni sud u Bijelom Polju poslije šest godina poništio privatizaciju Fabrike papira Beranka djelovala bi kao novogodišnje iznenađenje, kada se ne bi znalo šta je u pozadini ovakve sudske odluke. Prema saznanjima Monitora, isti sud je prije toga dva puta donosio suprotnu odluku i odbacivao žalbe beogradskog preduzeća Sineks. Apelacioni sud je, potom, dva puta ukidao presude Privrednog suda. Onda su se u Privrednom sudu zabrinuli da im viša instanca po treći put ne ukine presudu, što ne bi bila dobra preporuka, pa su usvojili žalbu Sineksa. U tom svjetlu priča o poništenju prodaje beranske fabrike papira više djeluje kao prvoaprilaska šala.
PLJAČKA: Nevolje su, međutim, bile neminovne. Stečaj u ovom preduzeću odavno je završen a firma kao pravno lice likvidirana. Sada faktički nema ko ni da uloži žalbu Apelacionom sudu. Ako ostane kako sada stvari stoje, priča neće biti komična, jer bi se mogao otvoriti „paketić” u koji je sakriveno mnogo detalja i imena upletenih u tragičnu sudbinu ove nekada najveće kompanije u Beranama. To bi bilo pravedno, ali je upravo zbog toga neočekivano. Osim ako ne bude na talasu aktuelnog trenutka i zahtjeva za razobličavanje korupcije. Što se sjevera tiče, slučaj Fabrike papira u Beranama za to je dobar primjer.
Nekada najveća kompanija u ovom gradu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi s manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.
Tada je, uglavnom, i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je Milo Đukanović pred izbore 1997. godine otvorio papirni blok i zaposlio oko dvjesta radnika. Za narednih nekoliko godina bila je to osrednje frekventna autobuska stanica za članove i kadrove DPS-a.
Nije bila duga vijeka. Polovinom 2004. uvedena je u klasični stečaj i prodata po sistemu brže-bolje. Imovina, knjigovodstveno vrijedna dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću Tigoimpeks za 999.573 eura. Tu cijenu predložio je vlasnik Tigoimpeksa, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović.
Gomilanović, koji je i sam bio jedan od obezbijeđenih povjerilaca, do cijene je došao tako što je sabrao svoja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja. Zatim je, kada mu je fabrika prodata, istog trenutka zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca.
PREVARA: Reprogram je, najprije, dobio od Vlade Crne Gore, odnosno Ministarstva finansija na čije čelo je koji mjesec ranije po prvi put došao sadašnji mandatar Igor Lukšić. Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala oko 400.000 eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa uložiti u investicije, odnosno pokretanje proizvodnje, a pola vratiti. Rok nije preciziran.
Gomilanoviću je u susret izašla i kompanija Lovćen osiguranje, koja se bratski odrekla duga od 56.000 eura. Sve u svemu, kada se odbije suma od oko 250.000 eura, koju je od fabrike potraživao sam Gomilanović, dolazi se do odgovora na pitanje kako je preko žiro računa kompanije u stečaju prošlo svega 200-300.000 eura. To je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom, koji je u članu 2 predviđao da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan”.
Prema Monitorovim saznanjima, žalba beogradskog preduzeća Sineks bazirana je na činjenici da je fabrika prodata pod fiducijom, zatim na način plaćanja i određivanja cijene i način obavještavanja o prodaji.
Čiji je miljenik bio Radoje Gomilanović? Do ovog trenutka to pitanje nije odgonetnuto. Da je nečiji morao biti jasno je, jer je sve učinjeno da beransku fabriku dobije na poklon. I to nije bio jedini peškeš.
Negdje u predvečerje referenduma, ovaj biznismen je od tadašnjeg Fonda za razvoj dobio 500.000 eura. Nešto ranije, 50 do 100.000 izvukao je od Zavoda za zapošljavanje na ime prekvalifikacije radne snage. Vrhunac svega je milionski kredit kod Hipo Alpe Adria banke, za koji je založio papir mašinu koju ova banka do danas nije mogla prodati ni za sto hiljada.
MAGLA: Iako od silnih obećanja o pokretanju proizvodnje i velikim planovima, koja je kao maglu sijao po raznim institucijama skupljajući kredite i poklone, nije bilo ništa, do sada se niko nije zabrinuo. Za šest godina fabrika papira u vlasništvu Radoja Gomilanovića proizvela je svega dvije hiljade tona papira, što bi značilo da je u kontinuitetu radila svega mjesec-dva.
Nije poznato da je Nova Beranka, kako je prekrštena u privrednom registru, ministru finansija vratila dug od 400.000 eura. Nije poznato ni zašto sadašnji mandatar nije potegao za bilo kakvim mjerama da taj dug izvuče. Lukšić Gomilanovića nikada nije pitao ni đe su pare, ni đe su investicije. Mogao bi mandatar, nije kasno, uvesti stečaj i spasiti ovu fabriku.
Tim prije jer Gomilanović nesmetano krčmi preostalu imovinu koja nije pod hipotekama i prodaje u staro gvožđe. Navodno prodaje djelove „koji ne ugrožavaju proces proizvodnje”. Jedina reakcija na sve to je prijava koju je tužiocu podnio potpredsjednik opštine za privredu Radivoje Merdović (SDP). U prijavi se tvrdi da je u ovoj firmi u toku postupak otuđenja dijela opreme, mašina i alata, sumnjivo proglašenih kao otpad, odnosno sekundarne sirovine i traži da se utvrdi da li u tome ima „nezakonite prodaje, zloupotrebe službenog položaja, falsifikovanja službenih isprava i zloupotreba u privatizaciji”.
U trenutku kad je sudbina ove nekad velike kompanije beznadežna, uslijedila je presuda Privrednog suda o poništenju prodaje. Šta će biti ako se kojim čudom desi da tako i ostane, odnosno da Apelacioni sud presudu potvrdi? Eto, onda na tacni jedinstvenog slučaja u državi za istraživanje.
Potrebno je samo da se pronađe crna kutija iz vremena nasukavanja ovog velikog broda. Đe li je ostala? Bilo je tu raznoraznih krivičnih prijava i sudskih sporova, koji su olako završavani. Bilo je još mnogo toga što bi moglo da se preispituje. Ako država uopšte ima interesa za fabrikom papira, budući da je prostornim planom Berane predviđeno kao poljoprivredni centar, bez industrije. Ovaj grad je od urbanog ruralan počeo da postaje upravo onog trenutka kada su mladi i lijepi dolazeći na vlast ugasili fabriku celuloze i papira i čitav industrijski reprolanac koji je pratio.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice