Sedam učenica, jedan učenik i radnik obezbjeđenja stradali su u srijedu ujutro u pucnjavi u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu. Pobio ih je trinaestogodišnji učenik iste škole. Teško je povrijeđeno još šest učenika i jedna nastavnica. Na pres konferenciji održanoj skoro pet sati nakon masakra javnost je saznala dio užasa koji je mjesec dana sklapan u jednoj tinejdžerskoj glavi
Osam sati je prošlo i školski dan je mogao da počne. Neko brine hoće li ga nastavnik prozvati da odgovara, neko što je zaboravio domaći ili što tajna simpatija gleda neke tuđe čuperke. Neko sjedi za klavirom u školskom holu, neko je redar… Niko ne razmišlja o tome da će neko krenuti u krvavi školski pir.
U 8:42 policija dobija poziv od maloljetnog K. K. koji im govori o počinjenom masakru. Sedam učenica, jedan učenik i radnik obezbjeđenja stradali su u srijedu ujutro u pucnjavi u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu. Pobio ih je upravo on – trinaestogodišnjak koji je, po izjavi osoblja škole, bio uzoran đak bez uočenih problema sa ponašanjem. Teško je povrijeđeno još šest učenika i jedna nastavnica. Veoma brzo su društvene mreže i mnogi mediji objavili puno ime i prezime maloljetnog počinioca ovog zločina, a ono se moglo čuti i na pres konferenciji u Vladi Srbije.
Na toj konferenciji održanoj skoro pet sati nakon masakra, javnost je imala prilike da sazna dio užasa koji je sklapan u jednoj tinejdžerskoj glavi mjesec dana.
Veselin Milić, načelnik Policijske uprave za Beograd tada je izjavio da je počinilac duže vremena planirao izvršenje djela. Učionica u kojoj je stradalo najviše djece odabrana je zbog blizine ulaza. U njoj je bilo ubicino odjeljenje. Javnost je saznala i jezive detalje kakav je spisak djece planirane za likvidaciju i nacrtan plan ulaza i izlaza škole.
Maloljetnik je dva pištolja kojima je počinio zločin uzeo iz stana svog oca. I on je uhapšen, određeno mu je zadržavanje do 48 sati. Na teret mu se stavljaju teška djela protiv opšte sigurnosti. Ministar unutrašnjih poslova Bratislav Gašić saopštio je da je, prema nezvaničnim informacijama, dijete sa ocem išlo u streljanu. Mediji su prenijeli da je otac potvrdio ove navode. K. K. je uz pištolje imao i četiri neiskorištena Molotovljeva koktela.
U razgovoru u prisustvu Centra za socijalni rad, K.K. je izjavio da je bio ignorisan od strane društva u kojem se nalazio, da je kroz svoj društveni život bio izopšten od komunikacije i igre na odmoru ili ekskurziji, i da ga je to navelo da kroz svoje misli i radnje učini to, rekao je Veselin Milić za RTS. To je, naravno, njegova priča, a njenu vjerodostojnost treba tek ustanoviti. Ozbiljno i temeljno. Ona, kakva god bila ne opravdava i ne umanjuje zločin, ali može pomoći da shvatimo šta nam se to zbiva.
Teško je poslije ovakve tragedije koja oduzima dah govoriti o razlozima, ali je nužno. Mnogo je stvari koje ukazuju na teška društvena i sistemska izopačenja. Pubertetlija sa pristupom smrtonosnom naoružanju, koje je vješto i s lakoćom spreman da upotrijebi, nije i ne može biti slučajnost.
Gotovo pet sati turobne tišine nadležnih institucija otvorili su prostor za gomilu medijskih spekulacija, fabrikata, lažnih vijesti i poluistina.
Na sve to dolazi poziv MUP-a da se roditelji koji još nijesu stupili u kontakt sa svojom djecom jave u policijsku stanicu na Vračaru.
„Mediji su već preplavljeni raznim nezvaničnim informacijama, pa je pitanje da li je moguće da nadležni nisu u stanju da brže raguju i javnosti podele relevantne informacije”, pisala je ekipa nedeljnika Vreme tokom tog medijskog vakuuma.
U lešinarenju su učestvovali brojni mediji, tradicionalni i online, ne samo iz Srbije, već i iz regiona. Narativ, njegova razrada i potpis sličan je onom nakon avgustovskog pokolja na Cetinju. Nekontrolisano fabrikovanje medijskih napisa potom je pokrenulo internet rulju.
Ministar Gašić je rekao da svu anomaliju trenutka „možemo da vidimo i kroz snimke djece prilikom hapšenja izvršioca ovog događaja koji su već na internetu“.
Dokle se palo govori i jedan skrinšat prepiske tinejdžera koji kruži internetom. U žargonu prepoznatljivom iz pucačkih video igara, djeca se rugaju ovom događaju, brojeći krvavi skor maloljetnog ubice. Dan nakon masakra osnovci jedne obrenovačke škole su se „igrali“ sa plastičnim pištoljem, jedan od njih je završio u MUP-u prenijeli su mediji.
Da su igrice krive za sve, i naravno zapad, prigodno je naglasio ministar prosvjete Srbije Branko Ružić. „Evidentan je kancerogen i poguban uticaj interneta, video igrica, takozvanih zapadnih vrijednosti i svima nama je jasno da je potreban krupan preokret, pooštravanje mjera, ali i sistemsko iznalaženje rješenja kako ova tragedija ne bi prerasla u društveno prihvatljiv model ponašanja kakav je slučaj u nekim zapadnim društvima“, rekao je ministar. Odmah potom je otkrio da su danas imali „veoma sadržajan i emocijama nabijen, svešću o odgovornosti protkan razgovor“ sa predsjednikom republike i predsjednicom vlade Srbije.
„Ako Ružić vidi preokret u jačanju patrijarhalizma i sličnih ‘porodičnih vrednosti’, onda upravo otvara vrata uvozu najmračnijeg konzervativizma iz Amerike“, osvrnuo se na ministrov govor novinar Filip Švarm.
Urednik u Danasu Vlada Živanović podsjetio je da sistem koji nije funkcionisao danas nije funkiconisao ni 2011. kada je Aleksa Janković iz Niša zbog vršnjačkog nasilja izvršio samoubistvo, a njegova majka do danas nije uspjela da natjera državne organe da pronađu rješenje za ovakve probleme. „Svako malo i danas slušamo o vršnjačkom nasilju i o tome kako se najčešće žrtva premesti u drugu školu, valjda da ne smeta nasilniku. Sve su češće priče i da roditelji sami uzmu pravdu u svoje ruke i obračunavaju se s roditeljima ili samim nasilnikom”, piše Živanović o svima nama veoma poznatim problemima.
Istina je: alarmantna je učestalost ovakvih jezivih događaja u školama u SAD. Međutim, pucnjave u školama dogodile su se i u mnogim drugim zemljama. I evropske države imaju svoj zapis u crnoj knjizi. Od 1913. osam takvih događaja zabilježeno je u Njemačkoj, tri od 1967. u Ujedinjenom Kraljevstvu. Od masakra iz 1996. nije se tamo desio nijedan. U Finskoj su od 1989. zabilježena tri. Francuska pamti dva, a Holandija, Litvanija, Švedska, Danska, Mađarska, Estonija, Španija po jednu školsku pucnjavu… U Rusiji je zabilježeno pet ovakvih pucnjava. Statistika govori da se najčešće radi o jednom ili dva počinioca, dok u Aziji i Africi ove situacije nekada budu teroristički akti.
Govoreći na državnom RTS-u profesorka psihologije i socijalnog rada na Fakultetu političkih nauka Jasna Hrnčić rekla je da se počinioci ovih zločina „vrlo često nalaze u situaciji koja je konfliktna i ne znaju da je reše. Vuku ga različite strane, na primer, roditelji pritiskaju na jednu, škola na drugu stranu, vršnjaci na treću“.
Igor Jurić, predsjednik Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, upozorava da je ovaj događaj „posledica onoga što smo radili i što nismo radili u prethodnom periodu upravo mi, odrasli…“. Pitanje je samo ima li ko da ga čuje.
U Srbiji, kao i u drugim zemljama, sistemski je sijano sjeme zla. Nasilje je na ulici, televizijskim ekranima i pametnim telefonima. U kući, klupi i na javnim servisima. Često necenzurisano, uz laganu najavu eksplicitnog sadržaja. Odavno je poznato da ovakva obavještenja više služe kao klik-bejt strategija nego zaštita od pogleda maloljetnika.
Iz izlaganja predsjednika Srbije Aleksandra Vučića moglo zaključiti da je sistem kojim suvreno upravlja ponegdje zatajio. Predložio je da se razmotri mogućnost snižavanja starosne granice za krivično-pravnu odgovornost maloljetnika sa 14 na 12 godina. Pomenuo je uvođenje moratorijuma za izdavanje dozvola za držanje i nošenje oružja u sledeće dvije godine, vršenje revizije svih izdatih dozvola, provjere uslova za smještaj oružja kod lica koja imaju dozvolu, kao i da li je spriječen pristup maloljetnicima i drugim neovlašćenim licima. Pomenuo je Vučić i obavezne šestomjesečne testove za narkotike u srednjim školama.
Tu je i pooštravanje sankcija propisanih obaveza pružalaca medijskih usluga, uključujući internet, televiziju, druge elektronske platforme i društvene mreže u pogledu zabrane programskih sadržaja kojima se ističe i podržava nasilje, kriminalno i drugo nedozvoljeno ponašanje, emitovanje scena brutalnog nasilja i drugih sadržaja koji mogu teško da naškode fizičkom, moralnom ili mentalnom razvoju maloljetnika.
Na njegovu pres konferenciju i iznijete predloge reagovali su mnogi. Među njima i poslanica dr Jelena Jerinić iz skupine Ne davimo Beograd. Po njenom mišljenju ovakve mjere rijetko daju rezultate „jer ne odvraćaju od činjenja krivičnih djela, jer su njihovi uzroci u drugim problemima“. Ona je napomenula da se skupštinski Odbor za prava djeteta u toku ovog saziva nije sastao ni jednom, a da predsjednik Skupštine, Vladimir Orlić, kadar SNS-a uporno odbija da ga sazove.
I prosvjetni radnici su svjesni da je u njihovoj profesiji mnogo toga falično. Iz Foruma srednjih stručnih škola zatražili su zaštitu od roditelja, učenika pa i samog ministarstva. „Tražimo da nastavnik ima autoritet, ugled i čast”, rekao je njihov predstavnik.
Za petak, peti maj, najavljena je potpuna obustava rada tokom koje će zaposleni biti u školama, ali neće izvoditi nastavu. Granski sindikat prosvjetnih radnika Srbije „Nezavisnost” zahtijeva hitno postavljanje detektora metala na ulazu u osnovne i srednje škole, obavezno angažovanje profesionalnog osiguranja i bolje organizovanje rada školskih policajaca, kao i zabranu promovisanja i javnog pojavljivanja svih osuđenih kriminalaca i zločinaca, kao i svih reality emisija u kojima se učesnici nasilno ponašaju.
„Imali smo vapaje za pomoć kroz različite druge vrste nasilja i kroz različite slučajeve, a onda dolazimo do toga da čak i u školi u kojoj postoji čuvar, on bude ubijen. Ti neki signali su se odavno pojavili, samo je pitanje zašto na drugačije načine nismo reagovali na te signale, nego smo dozvolili da nam se desi ovo što nam se desilo danas”, kaže za Insajder sociološkinja Jelena Radović.
Nakon gubitka toliko nevinih života ostaje jedino nada da će vrisak sa Vračara oglasiti uzbunu, za društvo u Srbiji i za sve nas. Direktorka Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja dr Ivana Stevanović kazala je: „Moramo kao društvo i kao država da se vratimo korak unazad. Radi se o školi koja važi za jednu od elitnih škola u Beogradu. Da li smo dovoljno radili sa tom decom da budu drugovi i drugarice?” Ovo pitanje je i optužnica i poziv za suočavanje sa istinom.
Naoružani i ljuti
Gotovo svi stručnjaci koji su iskomentarisali nemile beogradske događaje naveli su kao jedan od ključnih problema dostupnost oružja i neadekvatno čuvanje oružja. Londonski Gardijan je kroz svoju analizu događaja na Vračaru pomenuo i činjenicu vezanu za ogromnu količinu naoružanja zaostalog nakon ratova devedesetih godina prošlog vijeka. I pored brojnih apela i akcija za vraćanje ovakvog naoružanja, značajna količina je sigurno ostala u vlasništvu velikog broja pojedinaca. U međuvremenu se kupovalo i novo. Legalno i ispod ruke.
Da je količina naoružanja jedan od problema sa kojim se bori društvo potvrdio je i Aleksandar Vučić. Tokom pres konferencije iznio je podatak da u Srbiji građani trenutno posjeduju više od 766.665 komada oružja, od čega 232.310 pištolja i revolvera. Ovo su brojke onih koji su upisani u knjige te države.
Prema podacima nezavisne organizacije World population review od evropskih zemalja najviše prijavljenog oružja po stanovniku imaju Srbija i Crna Gora. Njihove procjene o broju naoružanja su znatno veće od onih zvaničnih. Na toj listi peto i šesto mjesto dijele Srbija i Crna Gora. Na drugoj listi koju je napravio Small Army Survey dijelimo treće mjesto.
Ministar bez portfelja Crne Gore i stručnjak za bezbjednost Zoran Miljanić je gostujući na TV Vijesti kazao da legalnu dozvolu za držanje oružja u Crnoj Gori ima 52.340 građana, a da bi broj onih koji ilegalno posjeduju naoružanje, po nekim istraživanjima, mogao biti između 40 i 80 hiljada.
„Po nekim istraživanjima, koje su radile svjetske istraživačke kuće, Crna Gora dijeli treće i četvrto mjesto sa Srbijom po broju izdatih dozvola građanima u svijetu, iza SAD i Jemena. Ako to nije upozorenje, onda ne znam šta je”, ukazao je ministar.
Treći ili peti, po listama koje su dostupne na internetu može se vidjeti da su obje zemlje već dugo među predvodnicima ne samo u Evropi, već i u svijetu.
Dragan LUČIĆ
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice