Najvažnija stvar u životu je znati tačno za čim tragamo! Važnije je da znamo šta je ono što treba da tražimo, nego da nađemo nešto drugo, šta god to bilo! Ljudi krenu da traže jednu stvar, onda nađu nešto drugo. Uzmu prvo što im se našlo pred očima, zaborave šta su tražili i tako promaše cijeli svoj život! – Ćamil zavrnu čvršće rukave na svojim snažnim ruka, i poče uvrtati veliku loptu od bijelog platna punu mladog sira; zelenkasto bijela tečnost poteče u jakim mlazevima u čađavi kotao na niskom stolu. Kad završi, dobro uveza plaatno sa sirom i okači ga o kuku iznad kotla. Ona tečnost je još nekoliko sekundi curila tankim mlazom, dok curenje pređe u kapanje, najprije brzo a onda sve rjeđe.
Sva četvorica iziđoše napolje, pred bačilo, i sjedoše na dvije klupe, s obje strane niskog stola od raspucalog drveta. Na stolu se pušila vekna toplog kruha, tek izvađenog iz zidane furne. Ćamil prinese veliki kalup bijelog sira.
– Ništa te nisam razumio, Ćamile. – reče momak kom se Ćamil obraćao dok je pričao o traganju. – Pa zar svaki čovjek ne zna tačno šta traži? Pare, ženu, kuću, vlast, auto, knjigu, njivu, šta god bilo, svaki čovjek uvijek tačno zna šta traži!?
– Nisi me razumio Goše. – Ćamil pruži veknu kruha Gošetu, a onda, redom i drugoj dvojici momaka. Komad koji mu je ostao u rukama spusti pred sebe, pa produži:
– Ljudi griješe kad misle da znaju šta traže. Niko na ovom svijetu nije dovoljan sam sebi. Svakoga drži nešto što je baš samo za njega stvoreno. Tako je sa narodima, tako je sa ljudima, tako je sa životinjama. Eto, za tim treba tragati.
– Kako ćemo znati gdje da ga nađemo?- upita Suad i pređe pogledom po strminama i planinskim vrhovima koji su okruživali Ćamilovo bačilo.
– Nije važno da znamo gdje da ga nađemo. Nije važno ni da ga nađemo.
Važno je samo da znamo šta je to što je baš za nas stvoreno! Čovjek koji je misli da je sam svoj gospodar, da slobodno odlučuje o svom životu i da je našao sve što treba da nađe na ovom svijetu kad dođe do onoga što najviše želio – a ljudi najviše žele pare, velike kuće, džipove, i takve stvari – takvi ljudi su mrtvi i prije smrti. Za takve bi i sva ova ljepota oko nas, ovi pašnjaci i potoci, ova šuma i svi ovi vrhovi koje vidimo, cijelo ovo plavo nebo i ona dva tri oblačića, bili samo tužna dekoracija na njihovom grobu, ili na velikom grobu čovječanstva. Ljudi žive da bi tragali za znanjem, da bi spoznali istinu! – Ćamilov pogled zadrža se na zelenim vrhovima obasjanim suncem julskog podneva.
– Rekao si da i životinje drži nešto što je stvoreno samo za njih? Tragaju li i ovce i za istinom i znanjem, jer si rekao da je tako i sa životinjama kao i sa narodima i ljudima? – Ozbiljno upita Borče, najmlađi od trojice Ćamilovih gostiju.
– I ovce, naravno, imaju ono što njih vodi. Ali to nije znanje, ni istina. Kad dođu blizu toga, one to jasno osjete. Moje ovce su, jedne godine, pasle svaki dan na istoj livadi Kako god ih odvraćali i ja i čobani i psi, one su tvrdoglavo išle baš na tu livadu i najslađe se napasale tamo. I davale su najviše mlijeka i mlijeko im je bilo najbolje kad bismo ih ostavili da same odu tamo i do mile volje se napasaju. Tome se nisam mogao načuditi, jer iako je to bila dobra livada, bilo je i drugih isto tako dobrih livada. Pošto mi se to nikada ranije nije desilo, pretražio sam livadu uzduž i poprijeko. U korijenju jedne smrijeke našao sam blistav bijeli kamen. Odnio sam ga sutradan daleko, na drugu livadu. Kad smo ih ujutro pustili, ovce nisu pošle na svoju livadu! Uznemirene, čekale su da ih mi potjeramo i produžile na drugu livadu. Nisu same znale naći svoj kamen, ali kad sam ih jednog dana odveo tamo gdje sam ga bio sakrio, opet su počele same ići na tu livadu. Samo, mlijeko im više nije bilo onako dobro.
Ko zna, možda je Bog već sklonio naš bijeli kamen iz ovog svijeta? Možda smo prekasno shvatili šta je ono što smo trebali da tražimo!
Ferid MUHIĆ