Prije Stankovića sumnjali smo u Čarapićku. Prije Vesne Medenice u Boba Vukčevića. Nekadašnji VDT Vladimir Šušović, bježeći od optužbi, krio se iza institucijalne nemoći. I niko od njih, nikada, nije odgovarao za (ne)učinjeno
Jednom bi se to moglo prozvati crnogorska antiteza. Do tada je samo svjedočanstvo o rasprostranjenom nemoralu:
U pritvoru me, bolesnog i nedužnog, drže kolege tužioci, časni ljudi. Osoba koja mi je dala pare za liječenje, a ja ću ih nekada vratiti (ne znam kad i ne znam gdje), jes manipulator i loš čovjek. Bilo bi dobro da se suočim sa njim i da dokažem da je on iskoristio moje najteže zdravstveno stanje.
Ovako se ukratko, prema saznanjima Vijesti, može prepričati iskaz Nenada Nena Vujoševića,sekretara Vrhovnog državnog tužioca, osumnjičenog da je duže od godinu dana član organizovane kriminalne grupe (OKG) pod komandom odbjeglog biznismena Duška Kneževića. Vujošević se pred specijalnom tužiteljkom Lidijom Vukčević pojavio nakon što je priveden na podgoričkom Aerodromu. Tamo je, kažu, dobrovoljno doputovao iz inostranstva. Onda mu je određen pritvor „zbog opasnosti od bjekstva“. Kao da on već nije bio u bjekstvu. Gdje je mogao i ostati da je htio i da je smio.
Uglavnom, Vujošević negira optužbe da je za račun Kneževića, motivisan stotinam hiljada eura koje je, navodno, uzeo od njega pokušavao u Vrhovnom tužilaštvu dobiti insajderske informacije o istragama protiv posrnulog tajkuna i uticati na status njegovih predmeta pred nadležnim tužiocima. Počev od Ivice Stankovića, odlazećeg vrhovnog državnog tužioca (mandat mu ističe 7. oktobra).
Priznaje, da je od osnivača i večinskog vlasnika likvidiranih IBM i Atlas banke uzeo, „negdje tokom 2018. godine“, 20.000 eura. Ne može se tačno sjetiti kad i gdje. Ali zna da je novac prebrojao. I obećao da će ga vratiti.
Onda je Knežević počeo da ga pritsika da vrati dug. A on ga je – zamajavao. Vodeći duge razgovore o tužiocima kojima je nosio novac da bi oni, za uzvrat, odbjeglom biznismenu pravili usluge. Uz Stankovića i Vukčevićku, u tim razgovorima je eksplicitno pomenuti još i glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „On mi je rekao, Neno, znaš koliko te ja volim“, referiše u objavljenim razgovorima Vujošević Katniću o navodnim naporima da oslobodi iz pritvora njegovog kuma Dejana Sekulića.
Pred tužiocima, ponovimo, Vujošević tvrdi kako je Kneževića samo zamajavao. O istragama koje se vode protiv odbjeglog biznismena nije razgovarao ni sa jednim tužiocem „jer su to časni ljudi“. Samo je zamajavao povjerioca, potvrđujući kako mu je on, kao kuriru Ivice Stankovića, u nazad dvije-tri godine dao 700-800 hiljada eura (D.K.: Jesi li davao pare Ivici? NV: Jesam, nego što sam) kako bi nadležni tužioci odblokirali novac njegovih klijenata.
Knežević tvrdi da je dobio traženu uslugu. Katnić i Lidija Vukčević kažu kako se Vujošević za uslugu obratio makar dvojici tužilaca koji su, izgleda, nadležnima prijavili njegovo obraćanje. Ili je ono registrovano uz pomoć „mjera tajnog nadzora“.
Uglavnom, Tužilaštvo je listu razloga zbog kojih bi Vujošević (dok se, prema tvrdnjama svog advokata, „liječi od najteže bolesti“) trebao da ostane u pritvoru proširilo i strahom od „uticaja na svjedoke“. Da li je teško zamisliti kako Neno nagovara Ivicu, Milivoja ili Lidiju da svjedoče u njegovu, odnosno, u korist Duška Kneževića, ili makar Mila Đukanovića, Ivana Brajovića, odnosno, Slavoljuba Miga Stijepovića koji se takođe nalaze na popisu njegovih saučesnika u nečasnim i nezakonitim poslovima?
Pratite li dešavanja u crnogorskom pravosuđu, u dvije stvari možete biti potpuno sigurni. Priče o korupciju najviših zvaničnika pravosuđa i tužilaštva naći će način da isplivaju u javnost. I sve će se završiti na demantijima prozvanih.
Prisjetimo se.
Nekoliko godina nakon ubistva Nikole Krivokapića Komarca u Baru, 2000. godine, Vijesti su, pozivajući se na pouzdane izvore, prenijele kako je tadašnji i sadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović, na zatvorenoj sjednici Odbora za odbranu i bezbjednost, optužio Ivicu Stankovića (tada predsjednika Višeg suda), i, sa njim, sudiju Radovana Mandića (sada advokat), da opstruiraju policijsku istragu u Baru. Sudija Mandić tada je oslobodio optužbi Zorana Drešića sa obrazloženjem: nedostatak dokaza!
Sedam godina kasnije (2007.) Monitor je objavio tekst o nezakonitom prisluškivanju nekolicine crnogorskih sudija, na zahtjev tužilaštva. Sumnjalo se u tužilaštvu zbog toga što je Viši sud (i tada je na njegovom čelu bio Ivica Stanković), nezakonito dozvolio Ljubu Bigoviću, Saši Boreti i Ljubu Vujadinoviću da tokom ljeta 2005. u spuškom zatvoru posjećuju zatvorenika Vuka Vulevića. Onda su, nešto kasnije, svi zajedno optuženi za zločinačko udruživanje i ubistvo policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića (taj slučaj još nije pravosnažno okončan). Monitor je tada zabilježio da su pod prismotrom bili – prvi čovjek Višeg suda Ivica Stanković i sudija Radovan Mandić. Mjere nadzora inicirala je specijalna tužiteljka Stojanka Radović, nadzor je zatražio Viši tužilac Novak Ražnatović, a sudski nalog je potpisao istražni sudija Višeg suda Hamid Ganjola. Stanković je tužio našeg novinara Petra Komnenića za klevetu, sudija Mandić je potvrdio priču Monitora, ali je sud ipak presudio u korist tadašnjeg sudije.
„Ko god ima i najmanji dokaz da je potkupio Ivicu Stankovića, neka ne čeka ni časa – neka to odmah objavi“. Ovako se prošle nedjelje Vrhovni državni tužilac branio od optužbi da je korumpiran, nepuna 24 časa nakon što su takve optužbe (ponovo) iznijete u javnost. Ovog puta u vidu tajno snimljenog telefonskog razgovora njegovog sekreteara i odbjeglog tajkuna sa dobrim vezama u establišmentu.
Onda je napustio konferenciju za štampu koju je sam sazvao, „zbog ranije preuzetih obaveza“. Do danas ne znamo koje su to obaveze Stankoviću bile preče od odbrane ličnog i profesionalnog integriteta. Sebe, svojih saradnika i članova familije. Ili, makar, zašto susret sa novinarima nije upriliče sat- dva ranije.
Dok je glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić branio lik i djelo svog poslodavca (na predlog Stankovića, izabrao ga je Tužilački savjet kome je na čelu VDT) „ne postoje ni udaljenje sumnje da VDT ima veze sa ovim slučajem“, nekadašnja Vrhovna državna tužiteljka, aktuelna predsjednica Vrhovnog suda (u trećem, neustavnom mandatu) Vesna Medenica objašnjavala je kako nije ispunila zakonsku obavezu i prijavila novostečeni prihod od 140 hiljada eura samo zato što nije riječ o novoj imovini. Nego je dio njenog imetka promijenio agregatno stanje i iz nekretnina prešao u novac deponovan na bankovnom računu. Preko niza of šor kompanija koje su trebale da sakriju stvarnog kupca preskupe livade u kolašinskom selu.
„Prodajom nepokretnosti došlo je do pretvaranja nepokretnih sredstava u novčana“, saopštili su iz Vrhovnog suda u ime svoje šefice, kao da objašnjavaju nekakav posao od najveće državne važnosti, a ne poslovni aranžman dvoje poznanika iz djetinjstva, naknadno povezanih nizom pravosudno-finansijskih afera (Avala, SKI centar Bjelasica, Rusko selo) od kojih su i jedno i drugo imali znatnu korist. Medenica od tada ignoriše novinare i njihova pitanja. Nije joj prvi put.
Novoobjavljeni razgovori Kneževića i Vujoševića u koruptivne igre i igrice uvode još jednu Vrhovnu državnu tuiteljku. Ranku Čarapić. Odnosno njenog muža, biznismena Budimira Buda Čarapića koji se, sada znamo, u nekoliko situacija našao u ulozi privilegovanog poslovnog partnera kompanija i tajkuna čije poslovanje istražuje njegova supruga. Od Kombinata aluminijuma do Duška Kneževića i njegove Atlas banke.
U vrijeme kada je Ranka Čarapić vodila istragu o Kneževićevoj umiješanosti u podmićivanje državnih zvaničnika tokom privatizacije Telekoma, Budimir je od Atlas banke uzeo kredit (on tvrdi – garancije) u ukupnom iznosu od nekih 800 hiljada eura. Nije ga vratio. I dalje je, kaže, dužan „nešto malo“. Ne zna koliko.
Odemo li još neki korak unazad, naići ćemo samo na nove afere Vrhovnog državnog tužilaštva. Karijeru VDT-a Božidara Boba Vukčevića obilježila je afera S.Č., priča o seks trafikingu i zlostavljanju moldavske djevojke koja se u Crnoj Gori obrela krajem prošlog vijeka. Nakon njenog bjekstva u Sigurni žensku kuću, i dramatičnog svjedočenja o preživljenoj torturi, među uhapšenima se našao i Zoran Piperović, zamjenik Vrhovnog državnog tužioca.
U aferi započetoj krajem 2002. saslušani su, u svojstvu svjedoka, i VDT Vukčević i tadašnji (i sadašnji) predsjednik Milo Đukanović. Nakon višemjesečne istrage, osnovni državni tužilac u Podgorici Zoran Radonjić stavio je tačku na cijeli slučaj „zbog nedostatka dokaza“ za podizanje optužnice. Činjenica da je među privedenima njegov najbliži saradnik, ili to što su iz tužilaštva tokom cijele istrage curile informacije, nijesu brinule Vukčevića. Ne makar do mjere da bi makar pomislio na podnošenje ostavke.
Vukčević se i prije par godina ponovo prijavio na konkurs za člana Tužilačkog savjeta. Njegova kandidatura propala je tek nakon brojnih i glasnih protesta onih koji nijesu zaboravili detalje iz njegove tužilačke biografije.
Poput nikad ispunjenih obećanja da će VDT provjeriti pisanja medija o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori. Ili tvrdnje iz sredine ’90-tih, da Više javno tužilaštvo kome je tada bio na čelu ne može utvrditi ko je za 12 miliona maraka pretplatio gorivo dobavljeno iz Srbije u Crnu Goru za potrebe Vlade (tadašnji premijer M.Đukanović). Dokumenta su imala „nečitke potpise“ tvrdio je Vukčević, mada su svi drugi upućeni u dokumentaciju koju je pribavio savezni devizni inspektor Pavle Zelić pročitali da je nabavku, po većim cijenama od ponuđenih, u ime Direkcije za robne rezerve ugovorio Vuk Rajković, direktor privatnog preduzeća Juventa. Kum tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsjednika.
U to vrijeme Vrhovni državni tužilac bio je Vladimir Šušović. Čovjek koji je uspiješno prećutao ratne zločine (Dubrovnik, Morinj, Bukovica, deportacije), prvobitnu akumulaciju (šverc goriva, oružja, cigareta) tranziciju društvene i državne u privatnu svojinu.
Svi ratni zločini povezani sa Crnom Gorom (lie Kaluđerskog laza) odigrali su se tokom mandata Vladimira Šušovića (penzionisan 1998) pisao je Monitor u više navrata. „O svima je izvještavano još dok su se odigravali, no nijedan predmet njegovo tužilaštvo nije procesuiralo“. Monitor je precizirao kako je u slučaju deportacija bosanskih izbjeglica riječ o ratnom zločinu u koji su umiješane isključivo crnogorske vlasti; pa se krimen ne može svaliti na bivšu jugoslovensku vojsku ili nekog drugog.
Šušović je godinama „istraživao” o deportacijama. Navodno bez rezultata. U intervjuu za Monitor 1. avgusta 1997. tvrdio je kako su mu u Hagu, gdje je bio pozvan zbog deportacija, kazali: „Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”.
Prethodno je (1993.) tadašnji ministar MUP-a Nikola Pejaković Skupštinu obavijestio kako su sve aktivnosti vezane za deportaciju izbjeglih izvedene uz saglasnost tužilaštva. Pejaković piše: „U tada otvorenoj dilemi uz konsultacije s nadležnim tužilaštvom, donijeta je odluka…”
Nekadašnji predsjednik Momir Bulatović, 2011. godine, na svjedočenju pred Višim sudom ustvrdio kako je Šušović, za vrijeme deportacija, „non-stop“ bio u kontaktu sa policijom. ,,Njegov stav je bio da tu nije urađeno ništa što bi konstituisalo krivičnu odgovornost bilo kojeg radnika MUP-a”.
Četir godine kasnije, Šušović je o deportacijama i svojoj ulozi u njima svejdočio pred – Vesnom Medenicom. Potom su došli Ranka Čarapić, pa Ivica Stanković. Samo su rezultati ostali isti. I sumnje koje nema ko da provjeri.
“Tvrdnje da državni tužilac nije samostalan državni organ već da je pod kontrolom vlasti lišene su svakog osnova“, tvrdio je prije petnaestak godina Božidar Vukčević pokušavajući da zaštiti svoje nasljednike/ce. „ U borbi za osvajanje vlasti, opozicija očigledno ne bira sredstva i riječi, koje grubo obezvređuju gledanja i mišljenja drugih po istim pitanjima”. Poruka odliježe do danas.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice