Ima jedan dio susjedne države kojemu ja ne mogu preko usta da prevalim takozvani zvanični naziv. Nije, naravno, stvar u mojim govornim mogućnostima, tj. nemogućnostima, budući da nikada nijesam imao Sprachfehler u izgovaranju ni jednog ni drugog dijela naziva. S objedinjenim izgovorom te dvije riječi ne ide mi nikako. U toj se objedinjenosti objavljuje urbi et orbi da ono čudo koje je tutnjalo prostorom bivše Jugoslavije cijelih dvadeset godina nije prošlo, nego da je jedan dio njegove demonije ostao da traje i zauvijek podsjeća da ne važi ona dubokoumna sentencija o zločinu koji se ne isplati. Kad mi se ne da izgovoriti rečeni toponim (upravo, „politikonim”), kad od njega imam dublju svjetonazornu i emocionalnu inhibiciju, stvar nije u tome što se nije imalo vremena za navikavanje i uvježbavanje povezanog izgovaranja riječi koje ga čine, jer naziv postoji svega petnaestak godina. Ne bi problem mogao nastati ni zbog toga što jedna od riječi u nazivu predstavlja supstantivirani pridjev. Kad bi problem bio u tome, onda bi iz jezika koji su nastali u raspadu nekadašnje jezičke zajednice većine balkanskih Slovena morali iščeznuti oni nazivi država koji su građeni na isti način (naprimjer, Mađarska, Njemačka, Hrvatska, Slovačka, Danska, Finska itd.). Druga je stvar što bi posebno zgodnom temom za razmišljanje moglo da bude pitanje kako se i zašto kod južnih Slovena problem da se razumije šta je nešto traži u odgovoru na pitanje čije je nešto. Možda je cijeli hod civilizacijske mentalnosti udešen tako da se od imenica ide prema prisvojnim zamjenicama i obrnuto?!

Problem nije u jeziku, nego u politici koja je svoj opredmećeni izraz rasprostrla od bosanskih i hercegovačkih jaruga do toponomastikona koji je kovan u raspadu Jugoslavije. Raspad je provođen svim mogućim silama i sredstvima, pa i onima koja su se ponajmanje mogla očekivati. A zapravo, oni koji su izazivali raspad, koji su kontrolisali njegovu dubinu i žudjeli da se nikada više i nikako ne sastavi ono što su oni naumili da rastave, imali su pripremljena sva nedozvoljena toponimijska i toponomastička sredstva. Jasnije rečeno, oni kod kojih je žudnja za prisvajanjem onoga zajedničkoga i osvajanjem onoga tuđega bila najjača smislili su da je imenovanje svojim onoga zajedničkoga i tuđega dovoljno da to zajedničko i tuđe uistinu i postane njihovim!
Da se u tzv. običnom životu neki rab božji ponaša na taj način da imenujući hoće da prisvaja, narod bi ga gledao sa sažaljenjem. Da taj isti rab nešto tako imenovano hoće da ponese kući, imao bi posla s organima reda i mira. Da se pokaže da narečeni rab ima ozbiljne probleme u toj nominirajućoj posesivnosti vjerovatno bi bio uzet na ozbiljna stručna posmatranja. Po nesreći, u politici i geopolitici ne važe pravila stida, reda i mira, te psihološke normalnosti koja važe među običnim ljudima. Zato se i moglo dogoditi da je političko-ratna osvajačka doktrina, kojom se osvajano htjelo odmah i trajno prisvojiti preimenovanjem, na paradoksalan način istovremeno opozvana, ali i potvrđena u svojim zlokobnim posljedicama u jednoj američkoj vazduhoplovnoj bazi.

Kada u toj državi strani nadzornici nagone da se ukidaju svi dijelovi toponomastikona zla koji je smišljan u ratu, ima u tom nagonjenju nečega vrlo prozuklog. Ne nagone da se liječi glavno zlo imenujućeg obolijevanja, a hoće da organizam te države ozdravi. Oni koji nadziru nadzornike su ili vrlo glupi ili vrlo pokvareni. Trećega ne biva!

Milenko A. PEROVIĆ