Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

1 godina

na

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

MONITOR: Katalizator za jedan od najnovijih sukoba Predsjednika i Premijera je izbor novog državnog tužioca. Ivan Turudić, bivši sudija VKS, od dijela javnosti, opozicije i Milanovića, smatran je ličnim kandidatom Plenkovića. Može li takvo pravosuđe da se nosi sa političkim moćnicima, poštujući Ustav i zakone Hrvatske?

JAKIĆ: Kratko i jasno: ne! Onoga trenutka kada postoji i najmanja sumnja u politički utjecaj na pravosudni sistem, bolje reći kada je politici omogućeno da unutar takvog sustava na čelne pozicije (o drugima neću ni govoriti) plasira svoje ljude, to definitivno više nije ono i onakvo pravosuđe koje bi bilo u stanju provoditi i Ustav, i zakone, ako treba i u konfrontaciji s ovim, ili onim političkim moćnikom.

MONITOR: Kako dugotrajni i sve „duhovitiji“ sukob „Plenkija i Zokija“ utiče na glasačko tijelo njihovih partija kao i na formiranje predizbornih koalicija.  Može li od toga profitirati zeleno-lijeva kaolicija, okupljena u Možemo?

JAKIĆ: To je, rekao bih, pitanje svih pitanja. Neke ovo sukobljavanje “dva ovna na brvnu” zabavlja, neki se oduševljavaju Milanovićem jer je “pokazao HDZ-u”, neki opet smatraju kako je komunikacija između Predsjednika i premijera često na tako niskom nivou da – objektivno – nanosi štetu cijeloj zemlji, da sramoti Hrvatsku, dok – očekivano – tvrdi pristaše HDZ-a i dalje u Milanoviću vide ’komunjaru’ i “ljevičara”, mada se on sam nizom kako poteza tako i izjava, potrudio da takve etikete u najmanju ruku dovede pod znak pitanja. Dobro je što je kampanja kratka, neće biti baš previše vremena za nastavak svađe, a očekivano bit će na još nižoj razini od dosadašnje, zamori birače i odbije ih od izlaska na izbore. Mogućnost da od uličarske svađe dvojice ljudi koji bi trebali predstavljati Hrvatsku, odnosno njezinu vladu, profitira opcija lijevog centra (zeleno lijeva) s ponudom ozbiljnog i razrađenog predizbornog programa, posve je realna.

MONITOR: Za BiH su ovih dana otvoreni pristupni pregovori sa EU. Ali, tek posle istog postupka EU prema Ukrajini i Moldaviji. Mogu li takvi potezi doprinjeti (i koliko) jačanju brane prema spoljnjem ili unutrašnjem pokušaju disolucije ovih država?

JAKIĆ: Loše je da je politika širenja Evropske unije, dovršavanja onoga što je Predsjednik Mesić često i s razlogom nazivao milenijskim poduhvatom, dovedena u funkciju aktualne konfrontacije Zapada na čelu  SAD s Ruskom Federacijom. Što je notorna činjenica. Napokon, već i to da su vrata prema pristupnim pregovorima s EU najprije otvorena prema Ukrajini i Moldaviji, a tek potom prema BiH, to savršeno potvrđuje. Objektivno, ni Ukrajina ni Moldavija, ali ni BiH- takva kakva je danas, ne ispunjavaju uvjete za otvaranje pregovora o članstvu u EU. Barem ne one i onakve uvjete kakve je na primjer svojedobno morala ispuniti Hrvatska. Ne mislim stoga da će početak pregovora (koji se mogu razvući tko zna dokle) bilo kojoj od navedenih država u bilo čemu pomoći. One naprosto nisu zrele za približavanje Evropskoj uniji, a u izjave iz Bruxellesa kako je BiH postigla “spektakularne uspjehe” mislim da ne vjeruju ni oni koji ih daju. O Ukrajini, koja je u ratu i doboko ogrezla u korupciju da ne govorim. Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokracije. Upravo suprotno: država kandidat mora pokazati sposobnost prihvaćanja i realiziranje ključnih standarda ujedinjene Evrope, pa da bi ta Evropa počela s njome pregovarati o ulasku u Uniju. Mada bi tako trebalo biti, to nažalost nije slučaj.

MONITOR: Skrećete pažnju i na uzaludnost mirovnih inicijativa Pape Franje. Izgleda da je broj katolika – kojih je u svijetu oko 1,3 milijarde i raste svuda – sem u Evropi, „loše raspoređen“… Zapad predviđa rusku ofanzivu u ljeto. Da li je ono što je Papa nedavno rekao o isticanju „bijele zastave“ od strane Ukrajine, realnost rata kome se, zasad, ne vidi kraj?

JAKIĆ: Zgodna Vam je ta formulcija o  “loše raspoređenim” katolicima. Mada mi se ne čini da je u tome problem. Ne, problem je u tome što konzervativni dio Katoličke crkve, kako svećenstvo, tako i vjernici, od početka nije oduševljen s Papom Franjom i njegovom otvorenošću prema suvremenom svijetu. Pa se i sve njegove inicijative, naglašavam: sve, primaju s rezervom koja je nerijetko na granici otvorenog odbijanja. Ako, dakle, govorimo o utjecaju Pape na vjernike širom svijeta, onda je taj utjecaj daleko manji od onoga u vrijeme njegovog prethodnika. To se ogleda i u načinu na koji bivaju primljene Papine inicijative, ili ideje, poput ove o ’bijeloj zastavi’ u Ukrajini. Ciljano je odabrano da prije objavljivanja cijeloga intervjua ’procuri’ samo tih nekoliko rečenica što su odmah tendenciozno interpretirane kao Papin poziv Ukrajini da kapitulira. Kada bih se htio malo poigrati s teorijama zavjere, rekao bih kako je možda procijenjeno da bi Papa u budućim mirovnim pregovorima (a da će do njih doći, to je samo pitanje vremena) mogao odigrati značajnu ulogu koja ne bi bila po volji ’nekome’ na Zapadu, pa ga se pokušalo unaprijed kompromitirati. O daljem toku rata ne bih spekulirao. Moguće je sve, isključeno nije ništa. Osim, hajde da budem nepopularni prognozer, brze pobjede Ukrajine (što će reći: Zapada) nad Rusijom.

MONITOR: Desio se užasan teroristički napad u Moskvi, par dana pošto je Putin ponovo pobijedio. Na društvenim mrežama je odgovornost preuzeo ISIS. Uhvaćeni su navodni počinioci sa tadžikistanskim pasošima. Rusija se, kako SAD naglašavaju, oglušila o njihova upozorenja. Da li se u razumjevanju ovog napada, s obzirom na novi sukob Zapad-Rusija, može stići dalje od nagađanja?                                                     

JAKIĆ: Za sada – ne. Točno je, Amerikanci su upozorili Ruse na mogućnost terorističkog napada. Točno je također, a to baš i nije uobičajeno, da su to svoje upozorenje i objavili. Rusi kažu da se na njega nisu oglušili, nego da je bilo preopćenito, da bi im na bilo koji način pomoglo u sprečavanju tragedije koja se dogodila u Moskvi. Da, uhvaćeni su počinitelji, da, imaju pasoše Tadžikistana, da, bježali su autom u smjeru granice s Ukrajinom. I da, od samoga početka, gotovo od trenutka kada se napad dogodio, Washington uporno ponavlja kako Ukrajina s time nema nikakve veze. Dalje od toga ne bih išao.

 

Puno nejasnoća oko Milanovićeve kandidature za premijera

MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović je izborni dan postavio gotovo maksimalno visoko – već za 17. april. Veliko je iznenađenje  da je SDP promovisao upravo Milanovića kao svog kandidata za budućeg premijera. Da li je to posljedica računice da je Milanović najbolji mogući kandidat SDP, da boljeg nemaju ili „egotrip“  Predsjednika i uticaj na sadašnju stranačku nomenklaturu?

JAKIĆ: Predsjednik je očito HDZ-u želio dati što manje vremena za kampanju, ostajući – naravno – u okvirima zakona. I to je jedino što bih se usudio sa sigurnošću reći u ovome trenutku. Oko priče s njegovom kandidaturom za premijera – nakon izbora, oko toga da će biti i službeno na glasačkim listićima prvi, pa do toga da neće, jer – kao – to nije ni bitno, ali kandidat za premijera ostaje, oko svega toga toliko je još nejasnoća i nepoznanica, da bi bilo neozbiljno sve svesti bilo na Predsjednikov ”egotrip”, bilo na spoznaju SDP-a o vlastitoj slabosti; mada iz neke buduće cjelovite analize ne bih isključio ni te elemente.

 

Zapad primjenjuje nejednake aršine prema Izraelu i Rusiji

MONITOR: Smatrate da Zapad nije pravičan kada ocjenjuje težinu napada koji su se dogodili – i još se događaju, u Ukrajini i Gazi-Palestini. Da li bi i Bliski istok mogao biti novi „proxy“ teren za demonstraciju zapadne moći, uprkos inicijativama za poštovanje humanitarnog prava i principa „dvije države“? Da li je zamisliv sukob sa Iranom, ako se eskalacija nasilja nastavi?

JAKIĆ: Zapad već desetljećima demonstrira svoju moć i na Bliskom istoku. Pa ne treba čuditi što se potreba za projekcijom te moći i nastavlja i pojačava u kontekstu rata u Gazi. Taj rat, inače, već odavno nije samo to. Podsjećam na izraelsko- libanonsku i izraelsko-sirijsku granicu, na zapadnu obalu Jordana, ali i na aktivnosti Hutija u Crvenom moru. Da su tu, ovako ili onako, prisutni i interesi drugih, da i ti drugi, a među njima je svakako i Iran, nastoje ojačati svoje pozicije u regiji, o tome nema nikakve sumnje. Iran je, mora se priznati, ne posve bez razloga, opsesija vlade Benjamina Netanyahua; ali i Washingtona. Iran se, za razliku od Sjedinjenih Država, nije izravno umiješao, čime ne želim reći da uopće nije umiješan. Ratni sukob s Iranom bio bi zamisliv, to je barem moja procjena, samo ako bi Izrael napao ciljeve u Iranu, pa bi Iran na to odgovorio tukući ciljeve u Izraelu. Tada bi se Amerikanci direktno umiješali. Nije isključeno, mada to smatram manje vjerojatnim, da bi do eskalacije moglo doći i nakon toga što Iran, u znak podrške Palestincima, prvi napadne Izrael. A što se tiče usporedbe Ukrajine i Gaze, da – smatram da Zapad primjenjuje nejednake aršine i da se Izraelu (mada je okidač svega bio upad Hamasovaca u Izrael i pokolj što su ga tamo izveli) tolerira, uz tek verbalne osude, ono zbog čega se Rusiji uvode sankcije.

Nastasja RADOVIĆ

 

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo