Povežite se sa nama

PERISKOP

Što li mi se Radobolja muti

Objavljeno prije

na

Mostar nije od jučer, grad na Neretvi je godinama, ustvari, grad slučaj. Godinama bez lokalnih izbora ovaj se grad-dragulj valja u neviđenoj političkoj baruštini koju permanentno podstiču i oni sa zelenim znamenjima (SDA) kao i oni koji se kite crveno-bijelim kockicama (HDZ). Podijeljen nažalost po raznim crtama, od onih političkih do privrednih i kulturnih, Mostar je primjer nefunkcioniranja jedinstvene države, koju su u Dejtonu prikratili za, povjesno joj pripadaući, pridjev Republika.

U takvoj apsolutno nefunkcionalnoj državi na Mostaru se jasno vide sve pukotine navodne bosanskohercegovačke jedinstvenosti i cjelovitosti. Sve je u ovom gradu, koji nerijetko u prijateljskom objašnjavanju strancima, opisujem kao dva sela koja glume grad, dovedeno do apsurda, dva su komunalna preduzeća, dvije bolnice, dvije hitne pomoći…

E, sad, postoji i nešto što se nije moglo tako lako dijeliti. Dvije rijeke ljepotice, svaka na svoj način čudesna i zanosna: Neretva i Radobolja.

Eto, iako vele da Neretva dijeli grad na bošnjački i hrvatski dio nisam primijetio da obožavatelji ove rijeke to potenciraju. Dapače, trude se reći da Neretva spaja a ne razdvaja.

Ipak, u čuvenoj sevdalinci Što li mi se Radobolja muti ima nekih skromnih, ali jamčim istinitih iskustava. Na toj predivnoj riječici, koja se onkraj Staroga mosta ulijeva u Neretvu, započinjale su i godinama se razvijale ljubavi Mostarki i Mostaraca. Zato je i nastala pjesma iz moje naslovne sintagme, jer dalji stihovi vele …što se dragi na mene ljuti…

Sve je manje te ljubavi u gradu na Neretvi i Radobolji, jer sve manje djeca, u najmlađim godištima prelaze mostarske mostove, pa i onaj čuveni Mimar Sinanov Stari most. Nacionalisički ostrašćeni roditelji im brane ići anamo njima, na onu stranu?! Te stravične podjele koje godinama poslije rata ne dopuštaju čak ni normalna djetinjstva u gradu slučaju su postale, nažalost, svakodnevicom na koju se sadašnji stanovnici (ni u kom slučaju građani!!!) sve više privikavaju. Kao da je oduvijek bilo tako.

A nije. Jedan sam od živih svjedoka da je bilo drugačije. Da je grad živio harmonično, da nije bilo što bi mudri Marin Držić rekao moje i tvoje ma je sve općeno svijeh…

Što ćemo sa pjesmom? Jer Radobolja će i dalje teći i pod Starim mostom ulijevati se u Neretvu. Ali nacionalisti i fašisti i u pjesmu su mi ušli, umiješali se i u stihove i u verse.

Tek se još poneka skrivena negdanja strasna ljubav mostarska, naravno mješovitih, opire besmislu…

Ne znam šta bi veliki Šantić, za kojeg mnogi tvrde da je bio najveći muslimanski pjesnik, kazao na sve ovo, ili bi se jednostavno, bez riječi, vratio u svoje grobno skrovište na mostarskim Bjelušinama?

Ne muti se više Radobolja kao u divnoj sevdalinci…

Mute naše vode fašisti i rasisti što djecu i u školama razdvajaju. Mute, sve dok im ovi sedirani narodi to dozvoljavaju.

Netko će reći pa izbori su blizu, u oktobru. Ali ne, ni ovoga puta neće ih biti u Mostaru, jer tako hoće gospodari rata koji su ostali, nažalost, i gospodari u miru.

Ah, što li mi se Radobolja muti…

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo