Mostar nije od jučer, grad na Neretvi je godinama, ustvari, grad slučaj. Godinama bez lokalnih izbora ovaj se grad-dragulj valja u neviđenoj političkoj baruštini koju permanentno podstiču i oni sa zelenim znamenjima (SDA) kao i oni koji se kite crveno-bijelim kockicama (HDZ). Podijeljen nažalost po raznim crtama, od onih političkih do privrednih i kulturnih, Mostar je primjer nefunkcioniranja jedinstvene države, koju su u Dejtonu prikratili za, povjesno joj pripadaući, pridjev Republika.
U takvoj apsolutno nefunkcionalnoj državi na Mostaru se jasno vide sve pukotine navodne bosanskohercegovačke jedinstvenosti i cjelovitosti. Sve je u ovom gradu, koji nerijetko u prijateljskom objašnjavanju strancima, opisujem kao dva sela koja glume grad, dovedeno do apsurda, dva su komunalna preduzeća, dvije bolnice, dvije hitne pomoći…
E, sad, postoji i nešto što se nije moglo tako lako dijeliti. Dvije rijeke ljepotice, svaka na svoj način čudesna i zanosna: Neretva i Radobolja.
Eto, iako vele da Neretva dijeli grad na bošnjački i hrvatski dio nisam primijetio da obožavatelji ove rijeke to potenciraju. Dapače, trude se reći da Neretva spaja a ne razdvaja.
Ipak, u čuvenoj sevdalinci Što li mi se Radobolja muti ima nekih skromnih, ali jamčim istinitih iskustava. Na toj predivnoj riječici, koja se onkraj Staroga mosta ulijeva u Neretvu, započinjale su i godinama se razvijale ljubavi Mostarki i Mostaraca. Zato je i nastala pjesma iz moje naslovne sintagme, jer dalji stihovi vele …što se dragi na mene ljuti…
Sve je manje te ljubavi u gradu na Neretvi i Radobolji, jer sve manje djeca, u najmlađim godištima prelaze mostarske mostove, pa i onaj čuveni Mimar Sinanov Stari most. Nacionalisički ostrašćeni roditelji im brane ići anamo njima, na onu stranu?! Te stravične podjele koje godinama poslije rata ne dopuštaju čak ni normalna djetinjstva u gradu slučaju su postale, nažalost, svakodnevicom na koju se sadašnji stanovnici (ni u kom slučaju građani!!!) sve više privikavaju. Kao da je oduvijek bilo tako.
A nije. Jedan sam od živih svjedoka da je bilo drugačije. Da je grad živio harmonično, da nije bilo što bi mudri Marin Držić rekao moje i tvoje ma je sve općeno svijeh…
Što ćemo sa pjesmom? Jer Radobolja će i dalje teći i pod Starim mostom ulijevati se u Neretvu. Ali nacionalisti i fašisti i u pjesmu su mi ušli, umiješali se i u stihove i u verse.
Tek se još poneka skrivena negdanja strasna ljubav mostarska, naravno mješovitih, opire besmislu…
Ne znam šta bi veliki Šantić, za kojeg mnogi tvrde da je bio najveći muslimanski pjesnik, kazao na sve ovo, ili bi se jednostavno, bez riječi, vratio u svoje grobno skrovište na mostarskim Bjelušinama?
Ne muti se više Radobolja kao u divnoj sevdalinci…
Mute naše vode fašisti i rasisti što djecu i u školama razdvajaju. Mute, sve dok im ovi sedirani narodi to dozvoljavaju.
Netko će reći pa izbori su blizu, u oktobru. Ali ne, ni ovoga puta neće ih biti u Mostaru, jer tako hoće gospodari rata koji su ostali, nažalost, i gospodari u miru.
Ah, što li mi se Radobolja muti…
Gradimir GOJER