Koliko prije 15-20 dana, slušali smo priče o tome kako će nova (stara) vlast u sljedećem mandatu zaposliti makar 40 hiljada ljudi, sagraditi sve puteve i pruge koje je obećala u prošlom vijeku, a još nijesu ni započeti, porinuti nove brodove, otvoriti nove fabrike, isprobati nove hotele, prošetati novim poljoprivrednim dobrima i građanima Crne Gore obezbijediti dohodak od 15 hiljada eura po stanovniku. Bez šverca droge i oružja.
Ali, stvari se polako vraćaju u normalu. Velika obećanja ustupaju mjesto svakodnevici. Da li su crnogorski zvaničnici znali za naum vlasti Srbije i RS da na našoj granici grade nove elektrane? Gdje su završili milioni eura kojima je Mađar Telekom mitio ovdašnje zvaničnike? Kome je i kako Vlada omogućila da duguje više od 200 miliona eura poreza? Da li će italijanska istraga o korupciji među saradnicima Silvia Berluskonija baciti novo svjetlo na Vladine aranžmane sa A2A i Ternom?
,,Najveći izazov nove vlade biće dalja sudbina podgoričkog Kombinata aluminijuma”, predočio nam je sredinom nedjelje vicepremijer Vujica Lazović, dodajući da je glavni zadatak odlazeće Vlade da se proizvodnja u KAP-u ,,održi u kakvom takvom obimu”.
Zabrinut je i aktuelni premijer. ,,U zavisnosti kako će se situacija odvijati narednih dana, država može u nekoj formi preuzeti upravljanje fabrikom”, saopštio je Igor Lukšić opisujući stanje u KAP-u kao ,,kritično”.
Suštinska razlika između Lazovićeve i Lukšićeve izjave je u sljedećem: Lazović je o KAP-u govorio prije četiri dana, a Lukšić prije gotovo četiri godine – neposredno uoči parlamentarnih izbora 2009. godine. Zašto, onda, izgleda kao da je vrijeme stalo za Kombinat aluminijuma, pa ,,naredni dani” traju li traju?
Naredne nedjelje biće tačno osam mjeseci kako je Vlada Crne Gore predložila, a Skupština prihvatila, zaključke kojima je izvršna vlast obavezana da uradi sljedeće: raskine partnerstvo sa CEAC-om Olega Deripaske i preuzme upravljanje KAP-om; izradi studiju izvodljivosti na osnovu koje bi se donijela odluka o budućnosti aluminijske kompanije i obezbijedi nezavisnu reviziju poslovanja KAP-a od 2005. kada ga je Milo Đukanović, u kafani, prodao ruskom tajkunu Deripaski.
KAP u proteklom periodu nije platio tri mjesečna računa za struju zbog čega je Vlada aktivirala raskidnu klauzulu ugovora, obavijestio je poslanike i javnost ministar ekonomije Vladimir Kavarić uvjeravajući u odlučnost Vlade da sprovede donijetu odluku i zaštiti interese Crne Gore: ,,Naša pozicija je da se moramo držati zakona i ugovora i čvrsto stojimo na toj poziciji”.
Kabinet Igora Lukšića do danas nije izvršio nijedan od postavljenih zadataka. Vlada je u međuvremenu preuzela plaćanje 22 miliona kredita koje je KAP dobio od Dojče banke i počela pregovore sa mađarskom OTP bankom o dodatnih 50-ak miliona duga koje je CEAC uzeo na ime Kombinata, ali ne želi i da ih vraća. Deripaski je, pišu svjetski mediji, mnogo interesantnija mogućnost da od Berluskonija, za nekih 500 miliona eura, kupi Fudbalski klub Milan. Za proteklih osam mjeseci porastao je i KAP-ov dug za struju. Sada on iznosi oko 50 miliona eura.
Najnovije glasine o budućnosti nekadašnjeg giganta govore da postoje dvije kompanije koje su, možda, zainteresovane da skupa sa crnogorskom Vladom gazduju KAP-om. Upućeni tvrde kako se na listi njihovih uslova za ulazak u taj posao nalazi i zahtjev za dodatno smanjenje broja zapošljenih u Kombinatu – na 500 sa sadašnjih 1.100. Da se ne zaboravi: kad su konobari u kafeu Grand poslužili čivas za Đukanovića i Deripasku, KAP je imao 3.500 zapošljenih.
Nepoznanica je samo šta o tome misli Ranko Krivokapić. Zimus je predsjednik parlamenta u jednoj rečenici objasnio suštinu posla između ruskog tajkuna i svog koalicionog partnera. „Kada se ovakve loše privatizacije dese, imate samo ili ogromno neznanje ili korupciju”, spočitao je Krivokapić uz opasku: ,,Vrijeme će pokazati šta je u pitanju, na nama je sada da spašavamo što se spasiti može”. Spasilačka misija SDP-a i dalje traje.
Još je tužnija priča o nikšićkoj Željezari. Kada je Đukanović, prije dvadesetak godina, počeo da gazduje Crnom Gorom, organizuje raznorazne tranzite i mašta o sebi kao talentovanom biznismenu, Željezara je imala 7.000 (i slovima – sedam hiljada) zapošljenih. Danas ih je, kažu, 270. Po istom principu, u Rudnicima boksita je samo tokom 2010. godine bez posla ostalo 965 radnika.
Umjesto odgovora i rješenja vlast je nudila obećanja. ,,Za četiri godine u Crnoj Gori neće biti nezaposlenih”, obznanio je uoči izbora 2006. Milo Đukanović na sastanku sa privrednicima u rodnom Nikšiću. ,,Kako god to nekome sada zvučalo, to je ozbiljna i realna procjena Vlade”.
Koliko su njegove najave bile ozbiljne Đukanović je posvjedočio dvije godine kasnije. Tada je, ponovo, obećao: ,,Krajem 2009. u Crnoj Gori će biti oko 24.000 ljudi koji traže posao”. Pred ove izbora predsjednik DPS-a je ponovo optimista. Ponovo na tuđ’ račun. Sada najavljuje 40.000 novih radnih mjesta u naredne četiri godine.
Nije jednostavno pronaći adekvatnu sliku kojom bi se dovoljno precizno opisao način na koji se vladajuća koalicije odnosi prema crnogorskoj stvarnosti, građanima i vlastitim obećanjima. Ne pomažu tu, koliko treba, ni svete knjige, ni ekonomski teoretičari, ni Marfijevi zakoni…
A onda, udesi neka viša sila, da nabasate na on-line intervju Svetozara Marovića sa obožavaocima i glasačima DPS-a, vođen pred izbore 2009. godine na sajtu vladajuće partije. ,,Kakav je moj status kao dugogodišnjeg člana naše partije, a radim u javnom preduzeću Vodovod i kanalizacija Budve gdje sam već pet godina na ugovoru, bez stalnog rješenja”, pita zabrinuti sugrađanin potpredsjednika DPS-a. Budvanski filozof odgovara vještinom na kojoj bi mu, svi skupa, pozavidjeli Amfilohije, Madona i Mik Džeger: ,,Najvažnije je da radite i da ćete nastaviti da radite. Kada radite pet godina to znači da u Vodovodu trebaju Vaše znanje i iskustvo”.
Isprva, bude vam smiješno. A onda naiđete na podatak: zahvaljujući DPS-u budvanski Vodovod sa 280 zaposlenih ima više radnika nego nikšićka Željezara.
Zoran RADULOVIĆ