Kad sam prije skoro četvrt stoljeća dobio profesorski kabinet u njemu nije bilo nikakvih „slika”. Čak ni Titove, iako je tada baš ona bila službeno obavezna. Prije sedam-osam godina zatrebalo mi je krilo kabinetskog plakara koje je godinama bilo zaključano, a ključ izgubljen. Kad smo ga otvorili iz njega su izronile neke knjige i Titova „slika”. Prašnjava, pomalušala, glomazna, s kičerskim okvirom. Poznati i u svoje vrijeme najrasprostranjeniji službeni portret maršala s prorijeđenom kosom u pristojnoj životnoj dobi. Našao sam se u nedoumici šta da činim s iznenadno stečenim posjedom. Nijesam mu se obradovao. Podsjetio me na godine ružnih kultnim metanisanja miliona ljudi pred likom sa „slike”. Dok je još bio živ u jednom mladalačkom tekstu uporedio sam njegovo dugo opstojanje, bez mnogo mimikrije, sa suvišnošču starca Verhovenjskog iz romana Zli dusi Dostojevskog.

Kao mlad bio sam siguran da znam što bih s njim i njegovim portretom. Kao vremešni čovjek više nijesam znao što bih. Mogao sam odmah, naravno, dati da se jednostavno baci u kontejner za smeće. Ali dođavola, tek to nije išlo. Još me nije bio napustio osjećaj teškog gađenja pred mnoštvom prizora „raskidanja s prošlošću” u vrijeme kad se rušio tzv. komunistički sistem. Još sam se s odvratnošću sjećao kako su ga oni najpravovjerniji prvi izdali. Zar se moglo tako brzo zaboraviti kako su oni što su se najviše okoristili u tom sistemu teatralno s njim „raskidali”, predstavljajući se kao njegove najveće žrtve i veliki borci za demokratsku ili nacionalnu, tj. nacionalističku Stvar?! Ko bi mogao zaboraviti kako su iz raznih nadleštava nestajale slike vođe koji je doživljavao metamorfozu od „najvećeg sina naših naroda i narodnosti” u „najvećeg neprijatelja” srpstva, hrvatstva itd.

Pošto ne pripadam takvoj adaptibilnoj i prevrtljivoj ljudskoj sorti portret maršala doveo sam u pristojno stanje i okačio na zid. Tako je Tito u mom kabinetu postao negativna atrakcija. Mnogi su me pitali što sam ga tu stavio u vremenu kad je to potpuno neprimjereno. Stalna zapitkivanja navela su me da smišljam različite odgovore. I nijedan od njih nije bio bez zrnca istine. Naivnijim znatiželjnicima podvaljivao sam da je Tito kum Perovića, a da je „kumstvo svetinja”. Odista, kad je jedan naš izrodio gomilu đece Tito se, po starim kraljevskim običajima, primio kumstva i poslao izaslanika s kumovskim darovima. Onima koji me nijesu dobro poznavali mogao sam prodati „štos”: Platon je bio fasciniran tiraninom Dionisijem, Aristotel Aleksandrom Velikim, Hegel Napoleonom, Hajdeger Hitlerom, a mene eto jedva zapade Joža. Manje naivnima objašnjavao sam da gledanjem u Titov portret okajavam grijehe svoje antititoističke mladosti. Nekima sam ozbiljno tumačio da mi komunistički maršal na zidu služi kao pogodno sredstvo za rastjerivanje nacionalista iz moga radnog prostora. Poneko je odmah shvatio da se cinično rugam svima koji ne mogu bez nekog vođe, jer nemaju mozga ni petlje da sami sebe vode!

I eto tako, sa zidova moga kabineta gledaju se licem u lice Tito i Hegel. Da su se, počem, nekad i neđe mogli sresti, vjerujem da jedan od drugoga ne bi zazirali. Hegelu bi neobični južnoslovenski politički vođa možda bio interesantan kao povod da još jednom ispita svoj stav o neistorijskom karakteru slovenskih naroda, jer je Tito odista bio pregnuo da postane svjetsko-istorijska pojava. Nedostatak zbog koga to nije postao nije bio u njemu, nego u narodu koji nije mogao podnijeti veličinu istorijske uloge na koju ga je ovaj navodio. Titu bi ovaj bio interesantan zato što bi imali o čemu da popričaju jedan svjetski čovjek i jedan doktor svjetske mudrosti.

A mi? Šta mi? Mi ne zaslužujemo to Mi, jer smo pobjegli od uloge.

Milenko A. PEROVIĆ