Visok čovjek daleko vidi: premijer je Milo Đukanović otkrio kako nemamo svi isti demokratski kapacitet. Stoga je preporučio ljudima da paze šta pričaju, precizno, da se ,,suzdrže”. Ima, eto, ljudi koji nijesu demokrate kao premijer, pa biju, ponekad ubijaju. Povod da javnost sazna šta predsjednik Vlade misli o toleranciji bila je izjava Andrije Mandića, tokom premijerskog sata u parlamentu, kako je glupo očekivati da premijer uhapsi sebe, da podrži tužilaštvo i sudstvo da se uhapsi njegov brat, da se uhapsi izvjesni Brano Mićunović ili prijatelj Stanko Subotić ili Darko Šarić….
Đukanović je bio jasan: ,,Možete slobodno, koristeći pravo i sve slobode koje vam garantuje ovaj sistem, sa tog i sa drugih mjesta blatiti ljude do mjere i granice njihovog demokratskog kapaciteta, njihove demokratske tolerancije. To što je u opisu radnog mjesta premijera nije u opisu radnog mjesta svakog građanina Crne Gore. Zato se i premijer takođe usteže da izriče nedolične ocjene o drugim ljudima. Moja preporuka je da se i vi suzdržite, jer nemaju svi to u opisu radnog mjesta i nemamo svi isti demokratski kapacitet”.
Tu sad ima razne sociologije i psihologije. Uzmimo, recimo, premijerovog brata. Ista ih je majka rodila, isto su, sigurno, vaspitavani, ni obrazovanja ne fali – mlađi je brat magistar prava, al, se zalomilo da je, za raziku od starijeg tanji sa demokratskim kapacitetom.
Tako je prije desetak godina Aleksandar Aco Đukanović u hotelu Crna Gora, sa Vladislavom Pajom Jabučaninom nanio teške tjelesne povrede članu opštinskog odbora Liberalnog saveza u Podgorici Zoranu Kljajiću. Đukanović i Jabučanin su Kljajića pištoljima tukli po glavi. Kad je Kljajić stigao do bolnice ljekari su konstatovali frakturu čeone kosti i preporučili su hitnu operaciju, poslije intervencije izašao je iz kome… Aco Đukanović se iz zatvora oglasio sapštenjem da je reagovao kako je morao jer se Kljajić drznuo da vrijeđa čast njegove porodice. ,,Na slične uvrede, i Kljajića, i njemu sličnih, uvijek ću tako reagovati. Za to sam spreman da trpim zakonske posljedice.”, isprsio se. Nije, međutim trpio. Jabučanin je osuđen na četiri mjeseca zatvora dok je Aco Đukanović, u nedostatku dokaza, oslobođen optužbe za učestvovanje u toj tuči. Svjedoci su oboljeli od amnezije, Đukanovićevo priznanje da je ,,reagovao kako je morao” nije bilo važno.
I tako, godinama puca po glavi onima koji se nedovoljno suzdržavaju. Sad znamo, ne biju ih kriminalci nego netolerantni, sa slabom iz demokratije, osjetljivi na čast i poštenje.
Na branik familije nedavno je stao mladi Nenad Mićunović, sinovac Branislava Mićunovića. Napao je poslanika Nebojšu Medojevića i zaprijetio da mu više ne pominje porodicu. Prethodno je Medojević rekao kako je htio da čelnike policije pita ,,da li imaju saznanje da je izvjesni Brano Mićunović u relaciji sa Darkom Šarićem”, i predložio da se ,,delegacija Skupštine Crne Gore obrati gospodinu Mićunoviću da zatraži sastanak, da ode i poljubi ruku crnogorskom sultanu i da ga zamoli da isporuči Šarića…”
Televiziju In, a kasnije i druge vlastima bliske medijske kuće zanimalo je kako se u povodu cijele situacije osjeća otac Nenada Mićunovića, pa je Božidar imao priliku da izjavi kako bi ,,isto toga Medojevića zamolio da nas u daljim njegovim izjavama izostavi, i da nas zaboravi, i da nas poštedi svega drugoga. A druga stvar, isto bih ga pitao, neka čuje, pa ako je muško neka dođi i neka kaže mene, kad je on to sa Branom popio kafu i da ga je znao da bi o njemu mogao da priča ovako”. Neko iz porodice Medojević možda je mogao reći kako se boji jer im je član porodice napadnut ispred kuće, ali njih niko ništa nije pitao. Šta je njihov strah, spram časti Mićunovića.
Nije mali spisak ljudi koji se nijesu suzdržavali, pa ih je stigao nedostatak demokratskog kapaciteta. Mladen Stojović, sportski novinar iz Bara pisao je i govorio o fudbalskoj mafiji i i čelnim ljudima klubova Obilić, Sutjeska i Zeta. Prije dvije godine napadnut je u svom stanu u Baru. Polomljene su mu donja i gornja vilica, ozlijeđena jagodična kost, zaradio je gomile modrica i ogrebotina po cijelom tijelu . Za nedemokratama se traga.
U ranim jutarnjim satima, u septembru 2007. kod hotela Ribnica, nakon proslave desete godišnjice osnivanja novine, napadnut je novinar i direktor Vijesti Željko Ivanović. Tukli su ga bejzbol palicama. Ivanović je rekao da je to „čestitka od onih koji vladaju Crnom Gorom, a to je Milo Đukanović i njegova familija, bilo biološka ili kriminalna”. Prebijanje Željka Ivanovića imalo je sudski epilog. Napadači, manje-više nijesu imali pojma šta se kako i zašto desilo, ionako je bilo važno samo da su priznali. Osuđeni su najprije na po četiri, a potom na po godinu zatvora. Tolerantni premijer je, zbog Ivanovićeve izjave, na sudu tražio odštetu od milion eura.
Krajem 2007. pretučen je i novinar Radio Berana i Publike Tufik Softić. Pisao je o trgovini drogom. U mraku, ispred kuće, bejzbol palicama zamalo sa ga ubili. Fraktura lobanje, polomljena ruka. Počinioci su i dalje nepoznati. U prvoj izjavi policiji Softić je rekao kako sumnja da je u napad na njega umiješan Dragan Labudović koji mu je prijetio zbog pisanja o trgovini drogom. Labudović je sada jedan od osumnjičenih za šverc 2,8 tona kokaina zaplijenjenog u akciji Balkanski ratnik. Policija ga zbog Softića nikad nije saslušala. Sa policajcima je sjedio po kafanama. Divan primjer tolerancije.
Srđan Vojičić je ubijen, a književnik Jevrem Brković povrijeđen ispred zgrade u kojoj Brković živi. Vojičić je pokušao da pomogne Brkoviću kojeg su napala trojica maskiranih napadača. Brković je tvrdio kako je napad na njega i ubistvo njegovog tjelohranitelja ,,djelo ubica i mafijaša koji su se prepoznali u posljednjem romanu koji je napisao”. Ni danas se ne zna ko je ubio Srđana Vojičića.
U maju 2004. u Podgorici je, ispred svoje redakcije, ubijen glavni urednik novine Dan Duško Jovanović. Prošle godine Damir Mandić je za to ubistvo dobio 18 godina zatvora. Direktor Dana Mladen Milutinović nakon presude je rekao da očekuje da će biti otkriveni i nalogodavci ubistva. Ništa od toga.
Netolerancija ima razne oblike. Svjedok deportacije bosanskih izbjeglica Slobodan Pejović redovna je meta zbog toga što nije pristao da ćuti. Profesori Milan Popović i Filip Kovačević, zato što kritički govore o vlasti, zaradili su samo prijeteća, uvredljiva, anonimna pisma. Pismo profesoru Popoviću ličilo je, prema ocjeni mnogih, na saopštenja Demokratske partije socijalista. Ispravan, reklo bi se pristup onima koje šef partije smatra isfrustriranim, sramotnim ljudima. Anonimni pisci ostali su anonimni, kao i oni koji su telefonskim pozivima maltretirali nevladinog aktivistu Aleksandra Zekovića. O sudskim udarima na nekontrolisane medije, već su ispisani romani.
Na putu u bolju budućnost možda bi bilo lijepo da država pronađe nepoznate nedemokrate. Ne zbog hapšenja, već isključivo da im premijer, vlasnik univerziteta, protektor, održi slovo o toleranciji. Ko će, ako ne on.
Kosara K. BEGOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice