Prođe i ovaj 6. avgust. Sedamdeset i prvi put od kada je, na isti dan 1945. godine, bombarder B-29, po nalogu komande zračnih snaga SAD, uz saglasnost Ujedinjenog Kraljevstva, definisanu Ugovorom u Kvebeku (Quebec Agreement) bacio A bombu na Hirošimu. Danas je 9. avgust – upravo godišnjica A bombe bačene na Nagasaki. Več sutra, proći će i ovaj jubilarni dan, biće 10. avgust. U oba grada ubijeno je 246.000 ljudi, od toga, 243.000 civila.

Neposredno poslije vijesti o uspješnom (??) bacanju A bombe na Nagasaki, 9. avgusta 1945, u 22:00 po lokalnom vremenu, kroz kajanje koje nije moglo sakriti trijumfalizam i gordost, obratio se Predsjednik SAD Hari S. Truman građanima: ,,Shvatamo tragično značenje atomske bombe… strašna je ova odgovornost koja nam je pripala… Zahvaljujemo Bogu što je ta odgovornost pripala nama a ne našim neprijateljima, i molimo Ga da nas vodi Svojim putevima do Svojih ciljeva.”

Vrlo sličnu izjavu dao je 70 godina kasnije i Predsjednik SAD Barak Obama: ,,SAD su jedina država na svijetu koja je preuzela strašnu odgovornost da upotrebi A bombu protiv ljudi. Ova odgovornost nas obavezuje da djelujemo (to act) i ubuduće”.

Interesantno je kako posjedovanje stvarne moći preokreće grižu savjesti u osjećanje neprikosnovenog prava, i čak moralne obaveze da se potpuno zavlada životima drugih ljudi, odnosno, sudbinom drugih država. I dok bi se svaki normalan čovjek duboko kajao zbog nehotičnog ubistva jednog jedinog čovjeka u saobraćajnom udesu, čak i da se desi bez njegove krivice, ubijanje 250.000 ljudi sa svega dvije bombe, ukida savjest i stvara mesijansku svijest koja takav zločin tumači kao Božju volju, kao blanko delegiranje dato od samog Proviđenja državi i, naravno, Predsjedniku, da predvode čovječanstvo Njegovim putem do Njegovih ciljeva!? Izuzetna moć rezultirala je ovdje uvjerenjem o izuzetnosti cijele države, i njenoj neospornoj privilegiji da ignoriše zakone koji regulišu postupke ,,običnih država” i njihove uzajamne odnose!

Osjećanje posebnosti, izabranosti, nije rijetko ni među pojedincima, i kao i u slučaju država, po pravilu vodi istom preokretanju griže savjesti u svijest o privilegiji da svojim postupcima ignorišu moralne pa čak i pravne obaveze i ograničenja koja važe za ,,obične ljude”. Upečatljiv primjer predstavlja Oskar Vajld koji je, uvjeren da mu lični talenat pribavlja privilegiju ignorisanja moralnih normi, sa prezirom odbacio društvene zakone, što ga je odvelo i do tri godine zatvora. Ipak, njega je zatvor otrijeznio, pa je lucidno rekonstruisao izvore sopstvene zablude:

,,Ja sam jedan od onih koji su stvoreni za izuzetke a ne za pravila: Ali, dok i dalje ne vidim ništa pogrešno u onome što sam radio, uviđam da ima nešto pogrešno u onome što sam postao.”

Država koja sebi prisvaja privilegiju da sistematski primjenjuje nasilje po sopstvenoj procjeni, čak i ako je svaki takav pojedinačni akt agresije moguće opravdati, htjela-ne htjela, postaje država nasilnik! Tiranin koji sebi prisvaja pravo da iz najboljih namjera, nameće svoje ciljeve i ideale drugima, čak i ako su ti ideali uistinu humani i uzvišeni, postaje tiranin dobročinitelj. Nijedan narod nije mentalno inferioran, nije nezreo, i ne može se opravdano tretirati kao kakav adolescent. Nametanje sopstvenih ideala drugom narodu, bez obzira na njihovu aksiološku vrijednost, u suštini je uvijek tiranija!

Interesantno da je ovo zapazio i veoma kritički notirao C.S. Luis (C.S. Lewis), građanin Ujedinjenog Kraljevstva, koje od svih država svijeta ima najdužu tradiciju države u ulozi tiranina dobročinitelja:

,,Od svih tiranija, najgora i najrepresivnija je tiranija iskreno usmjerena na dobrobit svojih žrtava. Bolje bi bilo živjeti pod vlašću vladara pljačkaša, nego svemoćnog moralnog diktatora. Okrutnost pljačkaša može zadrijemati, njegova pohlepa može se u jednom trenutku zasititi; ali oni koji nas potčinjavaju za naše dobro, potčinjavaće nas do u beskraj, jer će ih u tome podržavati njihova savjest”.

Patnja je, kažu, stalna, neizbježna, tamna. I ima prirodu vječnosti. Ali, neka niko ne skida ovo breme sa mojih pleća, jer je meni dosuđeno da ga nosim.

Ferid MUHIĆ