„So Yugoslav!” (tipično jugoslovenski) odzvanjalo je polupraznom šalterskom salom, dok je ljutita Njemica žurila ka izlaznim vratima. Njena nervoza je prouzrokovana nedovoljnom ekspeditivnošću radnice za pultom koja nije evropski propisanom brzinom odradila otvaranje deviznog računa i potrebni transfer novca.
Šta je to tipično jugoslovensko ili crnogorsko u redovima po bankama i tromim prstima šalterskih radnika.
Šta oni koji prvi put dolaze u našu zemlju uopšte očekuju? Prirodne ljepote svakako, ali tu su i priče vezane za administraciju, saobraćaj, smještaj, čistoću, usluge, policiju…
Prvo što oni naviknuti na putovanja provjere su sajtovi postojećih ambasada koje skoro po pravilu nude kratke vodiče sa informacijama za turiste. Najčešće, oni su ispunjeni vikipedijskim podacima o populaciji, klimi, demografiji… Ima i onih koji su za svoje građane spremili detaljniji uvod u Crnu Goru.
U vodičima se savjetuje pažnja usljed rijetko nasilnih demonstracija i noćnih klubova koji nemaju zapadnjačku praksu kontrole kapaciteta i procedura prilikom požara. Po uputima koji se mogu naći, u Crnoj Gori postoji mogućnost od terorističkih napada. Veoma su rijetki, ali nasumični – kažu vodiči. Svoje građane istopolne orijentacije upućuju da u Crnoj Gori ne postoji zakon protiv homoseksualnih sklonosti, ali „budite diskretni i izbjegavajte javno iskazivanje ljubavi”.
Građani koji koriste invalidska kolica upućuju se na činjenicu da iako je usvojen zakon koji nalaže da do 2013. godine sve javne ustanove moraju imati pristup licima sa invaliditetom, ovo najčešće nije slučaj. Naročito kada je javni prevoz u pitanju.
Najviše uputstava u vodičima ambasada može se naći upravo vezano za saobraćaj. Putevi su loši, slabo održavani, vozači agresivni i nemarni, saobraćajne nesreće česte. Postoje upute i ako se želi pozvati hitna služba. Iako su crnogorski medicinski tehničari dobro obučeni, zbog malog broja vozila, pomoć stiže samo najtežim slučajevima. Među napomenama su i one da se treba čuvati taksista i njihovih metoda naplate i da se od policije ne očekuje razgovorljivost na engleskom jeziku.
Više informacija o našoj zemlji posjetioci mogu naći na brojnim internet putničkim vodičima. Ovo je jedna od najrazvijenijih internet zajednica. U cilju boljeg obavještavanja i organizacije na mnogim sajtovima, blogovima i forumima mogu se naći detaljne informacije o gotovo svim mjestima u Crnoj Gori, smještaju, prevozu, taksama, cijenama. Ukratko: kuda, gdje, šta, kada, kako i koliko.
Zanimljivo je čitati ove recenzije i u njima često pronaći detaljnu prezentaciju kulturno – istorijskih znamenja kojih često nijesu svjesni ni mještani tih krajeva. Oduševljenja istorijom i prirodom Crne Gore ne nedostaje.
Ima i onih potpuno razočaranih. Još uvijek je svježe sjećanje na prošlogodišnji par turista i njihov ironični video o glavnom gradu u kom pokušavaju ubiti osam sati tražeći atraktivan ili zanimljiv kutak. ,,Ako gradsko jezgro čine najreprezentativnije građevine, čija vizuelna vrijednost odaje kulturni identitet jedne zemlje, onda je ovo najbolje što smo mogli da nađemo (pokazuje kontejnere za smeće)”.
Dok je razočarenje ovo dvoje mladih turista upitno, ono Italijana Roberta de Santisa svakako nije. Po povratku iz Budve i „tretmana” obezbjeđenja tamošnjeg lokala, kako kaže, roditelji su ga jedva poznali. Nakon operacije nosa i jagodične kosti, on je preko glasila La Republica uputio apel svojim zemljacima da izbjegavaju Crnu Goru u širokom luku.
Osim ovakvih ekstremnih slučajeva, po internet vodičima najčešći su odmjereni utisci poput onog koji je iznio TV voditelj i putopisac Rik Stivs. U svom izvještaju ne krije oduševljenje zemljom od koje je očekivao da još uvijek evocira uspomene bratoubilačkog haosa protekle ere. Kotorski fjord, Cetinje iz kojeg izbija istorija, ljepota malih mjesta i predusretljivost njihovih stanovnika su ono što se našlo u njegovom izvještaju. Kao kontraplan tu su hoteli pravljeni za elitu,dostojni Idi Amina, tragikomičnog dizajna koji odskaču od duha samog mjesta. Za završnicu svog izvještaja ostavio je izjavu devedesetjednogodišnje turistikinje iz Amerike koju planine Crne Gore: ,,Inspirišu da nastavi da se kreće u dobu u kom bi trebala da ostane kod kuće”.
Veliki je broj stranaca koji se slažu sa Stivsovim stavovima, pa najčešći savjet koji daju je da se budući posjetioci klone prepunjenih i najčešće užasno skupih plaža i ljetovališta i da se okrenu manjim mjestima poput Ade Bojane i Kotora koji pružaju pravi odmor i daju lijepu sliku Crne Gore.
Kada se govori o kontinentalnom dijelu zemlje osim Cetinja i nacionalnih parkova ostala mjesta prođu najčešće poput Berana koje je jedna američka porodica zapamtila isključivo po blizini sa Srbijom i Kosovom, renta autićima za djecu i začuđenom pogledu recepcionera zbog njihovog ostanka u gradu.
Samo ovlaš pregledom ovih internet napisa vidi se da kvalitetnu posjetu ne čini samo priroda. Mjesta za intervencije ima mnogo, a ima li volje da se ne bude tipično jugoslovenski drugo je pitanje.
Fenomen Mugići
Zanimljiva pojava na internetu su putopisci blogeri. Naša zemlja se često nađe u ovim izvještajima. Na blogu Montenegro for me turistička radnica, Holanđanka Mariane van Tvilert, koja je 45 godina života provela u Crnoj Gori nudi svoje osvrte i zapažanja. U najvećem broju oni su puni riječi hvale, no ima i onih koji ukazuju na ozbiljne propuste i mane Crne Gore. Stubići je jedan od takvih.
„Duž ulica, bulevara i trgova u Podgorici možete vidjeti hiljade malih stubova. Umjesto stubići, stanovnici glavnog grada zovu ih – Mugići…
…Sada su trotoari srećom slobodni za pješake, iako je opuštena šetnja teško izvodljiva zbog rupa, džombi i drugih prepreka kao što su ostaci polomljenih stubića koji nijesu uklonjeni niti zamijenjeni godinama…
…Stubići su postavljeni na veoma artističan i maštovit način. Osim betonskih lopti i cilindara oblika ručne granate, mogu se vidjeti i „antički” stubići od kovanog željeza, vesele željezne šipke sa crveno bijelim prugama, dok su u „elitnim” kvartovima postavljeni elegantni okrugli stubovi od nerđajućeg čelika.
Mnogi od ovih stubića su postavljeni nekoliko centimetara od drveća ili zidova, dok su drugi našli mjesto tačno na početku pješačkog prelaza, tako da ih teško možete zaobići ako ste u invalidskim kolicima. Moto je očigledno bio: što više to bolje!
Zanimljiv zadatak za statističare bi bio: koliko stubića po glavi stanovnika ima Podgorica?
Posjetila sam mnoge gradove Evrope i svijeta, ali nikada i nigdje nijesam vidjela ovaj „fenomen”. Moje pitanje bi bilo: Zašto je glavni grad potrošio toliko novca na ovakvu zaštitu trotoara?
Dragan LUČIĆ