Povežite se sa nama

INTERVJU

TINA RAIČEVIĆ, ČLANICA BORDA DIREKTORA PLANTAŽA: Bastion partijskog zapošljavanja

Objavljeno prije

na

MONITOR: U bordu direktora Plantaža ste prema Sporazumu o fer izborima. Na prvi pogled nije lako uočiti kakve veze Plantaže imaju sa izbornim procesom. Imaju li?
RAIČEVIĆ: Kompanija Plantaže ima blizu 700 stalno zaposlenih radnika, a u sezoni ih ima i do dvije hiljade. Direktorica Plantaža Verica Maraš je vrlo aktivan DPS kadar i odbornica te partije u glavnom gradu. Ćlanovi rukovodstva Plantaža često u svojim javnim nastupima ističu da su ponosni na to što su ,,porodična firma”, a gotovo da ne postoji član menadžmenta koji nije zaposlio svoje najbliže rođake i prijatelje u kompaniji. Od početka godine do danas je preko 30 osoba dobilo stalno zaposlenje u firmi.

Nikad mi nije odgovoreno na koji način su ih zaposlili, po kojim oglasima, za koja mjesta i na osnovu kojih kvalifikacija. U saradnji sa insajderima saznala sam da su opet u pitanju djeca, rođaci ili prijatelji direktora ili rukovodilaca pojedinih sektora. Mislim da je to odgovor na pitanje, jer se može reći da su Plantaže svojevrstan bastion partijskog zapošljavanja u Podgorici.

MONITOR: Specijalno državno tužilaštvo nije našlo da postoji osnovana sumnja da je bilo ko u Plantažama počinio bilo koje krivično djelo iz nadležnosti Specijalnog državnog tužilaštva. Kako to komentarišete?
RAIČEVIĆ: Specijalno tužilaštvo je odlučivalo o krivičnim prijavama bivše finansijske direktorke Valerije Saveljić koja je tvrdila da su šefovi od nje tražili da potpiše polugodišnji izvještaj za 2015. godinu u kojem su prikrivena tri miliona gubitka. Specijalno tužilaštvo je ustanovilo da ta krivična prijava nije u njihovoj nadležnosti i preusmjerila je na Osnovno tužilaštvo. Sačekaćemo da vidimo šta će Osnovno tužilaštvo uraditi.

Vjerujem da su tvrdnje Valerije Saveljić istinite, jer mi je gđa Saveljić dala na uvid dokumente, gdje se vidi da na bilansima nema njenog potpisa, iako je u tom trenutku bila finansijska direktorica firme i osoba odgovorna za sastavljanje bilansa. Jasno je da su sačinjena dva bilansa stanja i uspjeha, da se oni razlikuju u preko tri miliona eura.

U dnevnim novinama Vijesti od 03. avgusta 2015. godine, objavljen je tekst Maraš pokušala friziranjem zaliha da smanji gubitak, u kojem član tadašnjeg Odbora direktora Ervin Spahić izjavljuje ,,tražili smo da se obavi drugi obračun”, što znači da nisu prihvatili frizirani rezultat sa minusom od 1,6 miliona eura. Na osnovu upozorenja Saveljićeve, zahtijevali su da izvršna direktorica dostavi na usvajanje jedini ispravan bilans koji je u tom trenutku pokazivao minus od pet miliona.

MONITOR: Kako, prema onome što ste uspjeli da saznate, zapravo posluju Plantaže?
RAIČEVIĆ: Teško je procijeniti prave motive ovako lošeg vođenja nekad najperspektivnije kompanije u zemlji. Moj utisak je da u Plantažama postoje dvije struje vladajuće partije koje imaju različite motive, podjednako loše i po firmu i po javni interes. Jedni se grčevito bore za kakav-takav opstanak kompanije, ali ne zbog iskrene želje da firma opet postane uspješna, nego iz ličnih, prvenstveno finansijskih interesa. Podsjetiću građane da je rukovodstvo Plantaža donedavno primalo plate od preko 10 hiljada eura mjesečno.

Motiv ovih drugih se vrti oko zemljišta Plantaža, naročito onog u Donjoj Gorici. Kako bi došli do tog zemljišta pokušavaju da dovedu firmu do onog nivoa kada će je za neku beznačajnu svotu prodati ,,nepoznatom” investitoru, koji će je onda dobro unovčiti. Nažalost, nije nam stran ni takav scenario. Vjerujem da će vrlo brzo uslijediti rasplet ove situacije.

MONITOR: Kako?
RAIČEVIĆ: Moj utisak je da će rasplet biti u korist drugog lobija. Mislim da su moćniji i bliži centru odlučivanja. Sve ovo bi se, naravno, moglo i nadam se da hoće, spriječiti, ukoliko građani 16. oktobra odluče da svoje povjerenje daju opoziciji.

MONITOR: Bili ste protiv nacrta kolektivnog ugovora u Plantažama zbog previsokih otpremnina. Šta je bilo sporno?
RAIČEVIĆ: Uvijek ću podržati svako rješenje koje štiti prava radnika. Na prvoj sjednici kada se razgovaralo o kolektivnom ugovoru, postavila sam pitanje da li imaju procjenu o tome koliko bi takav ugovor koštao kompaniju. Nisam dobila odgovor. Prosto mi je bilo nevjerovatno da menadžment tako lako obećava radnicima rješenja koja nijesu bazirana na realnim osnovama, dok im istovremeno ne uplaćuje poreze i doprinose. Mislim da je Crna Gora sita štrajkova radnika kojima nisu isplaćene otpremnine.

MONITOR:Tvrdili ste da firma ne uplaćuje poreze i doprinose za zaposlene? Koliko to traje i je li se nešto promijenilo.
RAIČEVIĆ:To su podaci koje je javno saopštio ministar finansija Raško Konjević. Danas sam saznala da je sa Plantažama dogovoren reprogram duga, te da su uplatili prvu ratu.

MONITOR: Na drugoj strani, članovi Odbora direktora primali su visoke bonuse.
RAIČEVIĆ: Prema podacima koje sam saopštila javnosti za osam članova odbora direktora iz dobiti Plantaža za 2008, 2009, i 2010. godinu, po završnim računima, obračunato je ukupno 911,799 hiljada eura, od čega su im, počev od 2009. zaključno sa 2012. godinom, isplaćene preko 703 hiljade, dok je ostalo neisplaćeno 208,7 hiljada eura. Ta sredstva su članovima odbora direktora isplaćena preko blagajne, odnosno na ruke, čime je država dodatno zakinuta za porez koji je trebalo da naplati za isplatu tih sredstava. Nadležne institucije treba da odgovore na pitanja – ko je u ovom slučaju oštetio budžet države i da li će taj neko snositi odgovornost, kako za štetu koja je nanijeta državi, tako i za kršenje zakona.

MONITOR: Koliki se iznosi troše na donacije i sponzorstva?
RAIČEVIĆ: Na sjednici borda direktora uoči mog dolaska kao kontrolora iz redova opozicije donijeta je odluka da se donacije i sponzorstva ograniče na 150 hiljada za 2016. godinu. Do sada je, prema dokumentaciji koja mi je dostavljena, na sponzorstva i donacije otišlo 70 hiljada eura. Nijesam dobila odgovor na pitanje da li postoje definisani kriterijumi i Pravilnik na osnovu kojih se donose odluke o sponzorstvima i donacijama. Za sada je očigledno da karakter tih donacija nije ni u kakvoj vezi sa djelatnošću same kompanije.

MONITOR: Koliko pravnika radi u firmi, a koliko je advokata angažovano da zastupa Plantaže?
RAIČEVIĆ: U Plantažama, prema dokumentaciji koja mi je dostavljena, radi 11 pravnika. Pored njih Plantaže plaćaju čak sedam advokatskih kancelarija za usluge zastupanja u pravnim sporovima. Samo u prva četiri mjeseca 2016. tim kancelarijama je plaćeno ukupno 18.303 eura, bez prethodno objavljenog tendera za nabavku ovih usluga. Iako se pravdaju time da su Ugovori sa advokatskim kancelarijama potpisivani u periodu kada Plantaže nisu bile obveznik Zakona o javnim nabavkama, opet mi nijesu odgovorili po kojim kriterijumima i na osnovu kojeg pravilnika su ih birali. Dok sam čitala te ugovore zapanjila me je činjenica da Plantažama, pored tolikih pravnika, advokatske kancelarije pišu čak i ugovore o radu, prestanku radnog odnosa, rješenja o godišnjim ugovorima, sistematizaciju radnih mjesta, pravilnike o disciplinskom postupku, itd.

MONITOR: Kako su Vas dočekali u firmi? Dobijate li podatke koje tražite, postoji li mehanizam pomoću kojeg možete da provjerite da li je ono što su Vam predočili tačno?
RAIČEVIĆ: Prvi utisak mi je bio da su veoma korektni. Taj korektan odnos, kako se kasnije ispostavilo, je bio samo fasada, jer čim sam počela da tražim dokumentaciju, pojavile su se opstrukcije. Od odgađanja termina kada će mi je dostaviti, do postavljanja pitanja da li imam pravo da tražim određene informacije. Posebno im je zasmetao zahtjev za platnim spiskom zaposlenih, sa i bez varijabila. Umjesto te informacije dostavili su mi pravilnik prema kojem se plata zaposlenih tretira poslovnom tajnom. Iako sam insistirala, nikad mi nisu dostavili ni bruto bilans koji sam tražila uoči usvajanja polugodišnjeg finasijskog izvještaja. I za to tvrde da je poslovna tajna.

MONITOR: Je li neizvjesnost oko toga hoćete li, kao predstavnica Demosa, otići ili ostati, na poslu predviđenom političkim sporazumom, uticala na Vaš rad?
RAIČEVIĆ: Na moj nije, jer sam neprestano u komunikaciji sa radnicima koji žele da se otkriju zloupotrebe u Plantažama, ali na upravu firme vjerovatno jeste budući da ignorišu zahtjeve koje sam im uputila.

Miloš BAKIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo