Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Tiho nosim “ništa mi nije” sa sobom

Objavljeno prije

na

Prođe i porodično okupljanje, povodom godišnjice smrti, u narodu poznatije kao parastos. Parastos je grčka reč i znači „zastupanje, posredništvo” jer se u ovoj službi zastupa i moli za pokojnika.

I ja sam najveći deo familije, kao i većina, upoznala na sahranama. Baba ujna, ’39. godište, predstavlja blisku familiju, iz istočne Srbije, na svim rodbinskim dešavanjima. Jer, pogađate, ona je živahnija od svih sinova, snaja i mnogobrojne unučadi, njoj je najlakše da se povlači po autobusima, da nosi pune torbe keksa, kafe, ratluka, čokolada, jabuka, sveća zbog “valja se”, i to sve zabrađena crnom maramom na četrdeset i kusur stepeni. Tetka, dan pre parastosa, bila na groblju, pa tako imam izveštaj ko je zarastao u travu, a kome cveta dan i noć. Podseti me to na pokojnu babu. Brat leži u svojoj sobi na krevetu, a baba samo otvori vrata i stavi mu na grudi neku hranu ili pare. Danas sam ubeđena da je to bio neki trening za umiranje.

Jutro pre polaska na groblje, pijem kafu, familija “sa strane” odavno budna, ona živahna baba ujna ugleda žbun aronije:

„Šta ti je ovoj?”

„Aronija.”

„De, sinko, naberi malo te ironije da probam, kažu zdrava je za srce.”

Zanimljivo je što aronija ima ukus kao ironija kada bi bila jestiva.

Ne može čovek više ni da se neodređeno zagleda u daljinu, odmah mu neko priđe i ponudi se da mu popuni vidik. Seli smo razum i ja, popili po koju, ustali, izgrlili se i razišli ko ljudi.

Stigosmo na groblje, mimoiđem se sa grobarom: „Izvolite?” Rekoh: „Ništa, samo gledam…” Ovde kad napuniš četrdeset godina, očekuju da obučeš “ono” odelo i da lagano kreneš da puziš ka groblju. Više plača na groblju nego u porodilištu. Mrtvi jedu, piju kafu, miriše kinesko cveće… Neverovatno je da još postoji običaj da se na parastosima bogato jede, a da se posle ide i u pokojnikovu kuću na dohranu. Čula sam za priču da je neki Austrijanac kada je video naše ljude na groblju kako jedu pozvao policiju. A šta ćemo, mi i žuto vino zovemo belo zato što je napravljeno od zelenog grožđa. Logično, zar ne!

Saučešće umesto rodbine treba da primaju najbolji prijatelji preminule osobe jer oni su izgubili nekog sa kim su provodili vreme, a rodbina je izgubila samo osobu za pozdravljanje na svadbama i sahranama. Odaću vam jednu tajnu: na grobljima samo najbliži plaču za pokojnikom. Ostali svi plaču svoje tuge. Pojave se i nekakvi nepoželjni, oni za koje kažemo: “Ma pusti ga, dobar je u dubini duše”. I šta sada, mi ostali treba da nosimo ašov sa sobom?!

Prevariš se i pomisliš da nekoga poznaješ pa zalutaš na stranputicama njegove duše. Ali često se pokaže da ne poznajemo ni sami sebe. Plaši me reakcija koja je brža od misli, njena brzina i silina ima takvu razornu moć, da misao stigne jedino da konstatuje štetu. Ne postoji kavez jači od sopstvenog uma. Ni tamničar teži od sopstvenih misli. Osmeha imam, nek svako uzme koliko u oko može da mu stane. Ruke ne tražite. One su na leđima. Vezane.

P. S. Iako je zavesa još podignuta, predstava je gotova. Nemam više teksta. Kraj je najbolje oćutati.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Um nije dugme

Objavljeno prije

na

Objavio:

I kao što se korijenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao rijeka ponornica

 

 

Jesu li se ovo pomerile samo kazaljke na satu ili vremenska zona. Hladno, mračno, jezivo. Proleće je došlo, svi smo u opasnosti… Budite na oprezu, ne slušajte srce! Ovog jutra me je svetlošću obasjao plašljivi i ofucani pas koji je samo pronjuškao veknu hleba u mojoj kesi i okrenuo se, neće on da spusti kriterijume ni kad je u najvećim mukama. Kada malo bolje razmislim, imam sve što mi treba i jedino o čemu razmišljam je kako to i da zadržim.

– Kako tako olako pređeš preko nekih stvari?

– Zato što sam matora i znam da koliko tu ima karaktera, toliko ima i rano usvojenih obrazaca. Nisu svi društveno nevešti, loši ljudi. Ima onih divnih koje nije imao ko da nauči lepom ponašanju, a to teško ide kad odrasteš. Želje koje ni u glavi ne smeš jasno da formulišeš, a kamoli naglas da kažeš. Sujeverje kad mu se najmanje nadaš. Svaka tišina ima veliki predgovor. Celo jedno detinjstvo, šarena polja, držanja za ruke, bezazlenu veru, arhetipe slikovnica. I kao što se korenje bori sa asfaltom, tako se svaka tišina bori za svoj pogovor, nekad samo nestane, kao reka ponornica.

„Ćutanje je teže od laži, jer čak i najveća laž podrazumeva ma i najmanju meru istine, a ćutanje čak i nju ignoriše.“ Borislav Pekić, Marginalije i moralije

Obožavam bajke, basne, mitove… Kažu da je u osnovi svakog zrno istine. Često se pitam da li je veština pripovedača isplela magiju oko neke totalne idiotarije i učinila je izuzetnom ili je magija sama porasla i stvorila priču? Mitovi su stariji od pisma, tako da su kroz usmeno prenošenje dobijali nadgradnju. Pojavom pisma polako su zapisivane verzije koje danas znamo kao konačne. No, može se zamisliti da su talentovaniji propivedači u tom dugom nizu dodavali elemente koji su čista magija. Moć reči. Neprolazna. I nenadmašna.

Ponela sam se sinoć žutinom krema od domaćih jaja, gledajući neki video recept jedne šumadijske domaćice i obećala ukućanima princes krofne, jerbo i imi imamo domaća jaja, pa ’ajd da napravim i danas shvatila koliko je jutro pametnije od večeri. Ali, nema sad rekla-porekla, nego taknuto-maknuto, ne kukaj, baba, nego pravi! Vidim tako nešto lepo, zasijaju mi oči, praktično zamašćene kao da su jele burek. Reljef i podneblje te isklešu za svoje prilike, uzalud šaraš po koordinatama i prkosiš sopstvenom obrisu, nema tu bežanja.

P.S. Vrane u polju ispred moje kuće, pored hrane, zahtevaju da im sve detaljno ispričaš o životu.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Preteći vokali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije problem u tome ko sve misli za sebe da je vuk, problem je što misli da je neko drugi fukara

 

Sumoran dan, ali proleće se kroz oblake osmehuje. Jednog dana, koji nikada neće doći, ispričaću vam priču bez reči o tome kako i gde nestaje zauvek. Jer neke se priče moraju ispričati. Makar nikada, nikome i nigde. Ne može ljubav sama sve da rešava. Potrebno je više od toga. Ali kada je ona siguran, čvrst temelj… svaki pad nečim drugim izazvan, motiv je za ustanak.

Što te ne ubije ne ojača te. Samo preživiš. I trudiš se svim silama da ne dođeš opet u istu situaciju dok granica između opreznosti i kukavičluka postaje sve nejasnija. Svaki put kada me ponese pa se nečim oduševim, u meni se javi onaj cinik koji mi govori da malo pričekam. I stvarno ga ne volim, ali da je uvek u pravu, jest.

Kada ti se ponudi da budeš pesma… ili prihvatiš, ili odbiješ. Samo to je pošteno. Lažne pristojne površnosti sačuvaš za iste takve ponude. U nekom trenutku, zastaneš… Skloniš se u stranu i dozvoliš tom kamenu koji si kotrljao uzbrdo da proleti pored tebe… I posmatraš kako juri nizbrdo, sa takvim olakšanjem… pa sedneš, uživaš u visini koje nisi ni bio svestan. Niti neba. Niti pogleda, koji sada seže tako daleko. Često, poželim da nešto nisam saznala… Pomalo izgubljena u svojoj maloj zabludi, da spoznaja, odnosno odlaganje iste, povlači nepostojanje. Čekam da prođe i trudim se da u međuvremenu zadržim veru i da se ne pokvarim. Kada ulažete mnogo energije u nešto što vam ne donosi radost, ne pričinjava zadovoljstvo, već vas guši i stalno vraća na auto pilota, javlja se onaj dobro poznati osećaj besmisla, u narodu opisan “za čije babe zdravlje“. Zapitajte se. Dobro bi bilo da nije na uštrb vašeg. Mnogi razgovori i odnosi, izgledali bi totalno drugačije, kada bi ljudi bili sposobni da nadjačaju svoju projekciju i sagledaju neku novu dimenziju koja im je ponuđena. Nije problem u tome ko sve misli za sebe da je vuk, problem je što misli da je neko drugi fukara. Umorila sam se od zauzimanja stava i iznošenja argumenata u razgovorima koji imaju za cilj jedino da dokažu da nisam u pravu ni u čemu. Zbog toga sam ubacila mnogo: aha, mhm, je li?, nisam znala, i poneko glupo pitanje u razgovore. Čisto da se takvi sagovornici osećaju bolje.

Kad izgubite kompas potražite mahovinu da vam pomogne da se vratite na pravi put.

Proleće je vreme za sadnju. Šta sada posadimo to će nam i roditi.

P.S. Sve me je stiglo jer nisam bežala.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo