Najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, sve češće se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale, koja će uskoro i zakonom biti omogućena.
Obala Crnogorskog primorja duga je 300 kilometara, dok njen kopneni dio zahvata područje od 58 kvadratnih kilometara. Više od trećine društvenog bruto proizvoda države vezuje se za uski obalni pojas, koji je prava „zlatna koka” Crne Gore.
Morsko dobro je dobro od opšteg interesa koje služi opštoj upotrebi i uživa posebnu zaštitu, kaže se u drugom članu Zakona o morskom dobru, dok se Zakonom o državnoj imovini definiše kao dobro u opštoj upotrebi, dostupno svima pod istim uslovima.
Međutim, u praksi se pokazalo da su neki ipak jednakiji od drugih, jer opšte, javno dobro, polako prelazi u povlašćene, privatne ruke.
Pojedini atraktivni dijelovi obale već su otuđeni ugovorima o višedecenijskom zakupu koje, na predlog Vlade, sklapa JP Morsko dobro.
Ekspanzijom gradnje novih gradova i sela na primorju, takozvanih kompleksa mješovite namjene, u kojima preovlađuju komercijalni kapaciteti, apartmani za tržište i condo hoteli, privatni interesi i profit investitora dobijaju prioritet u odnosu na zakonom zagarantovani opšti interes. Takvi su kompleksi po pravilu resorti zatvorenog tipa, kojima je običnom svijetu, građanima i turistima, pristup zabranjen.
Svaka veća investicija na Crnogorskom primorju uslovljava se privatizacijom dijela morske obale i pripadajućeg akvatorijuma. Svaki investitor želi svoje parče mora.
U skladu sa takvim trendom pristupilo se izmjenama postojećeg Zakona o morskom dobru prije dvije godine.
Predlogom novog zakona koji je u skupštinskoj proceduri, uvedena je i nova odrednica pod nazivom Svojinski režim, kojom se propisuje da je „morsko dobro u državnoj svojini ako za pojedine djelove zakonom nije drukčije određeno.” Predviđena su i posebna prava korišćenja opšteg dobra putem koncesije ili zakupa. Koncesija nekog dijela obale omogućava „da se druga lica mogu djelimično ili potpuno isključiti iz upotrebe morskog dobra”.
Na ovaj način legalizuje se stvaranje niza turističkih naselja zatvorenog tipa duž crnogorske obale, podizanje ograda i obilježavanje privatnih plaža i teritorija.
Na primorju, od Herceg Novog do Bara, grade se nova naselja i gradovi sa više stambenih jedinica nego hotela visoke klase, sa novim marinama, tržnim centrima i mnogim drugim sadržajima i sa nekim novim stanovnicima. Niču poput malih autonomnih zajednica u Crnoj Gori. Svojom arhitekturom oponašanja starih primorskih gradova, liče jedan na drugi.
Pionir privatizacije dijela kopna i mora je investicija kanadskog biznismena Pitera Manka i partnera, marina i grad u narastanju, Porto Montenegro. Pored ustupljenih 24 hektara zemljišta u zoni morskog dobra na 99 godina, kompanija Adriatik Marinas, koja gazduje marinom, ima ekskluzivno pravo korišćenja dijela akvatorijuma Bokokotorskog zaliva. Porto Montenegro uživa sve blagodeti eksteritorijalnosti u pogledu režima plaćanja raznih državnih taksi i obaveza, ali i mogućnosti da djelove morskog dobra koristi kao zalog za dobijanje kredita kod domaćih i stranih banaka.
Poseban je slučaj investicija na poluostrvu Luštica, egipatske kompanije Orascom, pod nazivom Luštica Bay. Na oko 7.000.000 kvadrata Orascom gradi niz sela i gradova, hotela i vila, marina i pristaništa. Egipćanima je ugovorom između Vlade i kompanije Luštica Development, koji je ratifikovala Skupština Crne Gore, zagarantovana privatnost na zemljištu koje je zakupljeno na rok od 99 godina. Luštica Bay ima tretman privatnog posjeda na kome zakupac ima pravo da donosi pravila o korišćenju puteva, parkova, morske obale i mora u zalivu Trašte, površine definisane državnom studijom.
Na tom dijelu morskog dobra prestaje nadležnost države, odnosno JP Morsko dobro. Luštica Bay ima pravo da ekonomski eksploatiše obalu, da izdaje u zakup njene djelove, da preprodaje lokacije za ugostiteljske objekte i slično ili da prenese svoje pravo korišćenja na treća lica. Prava država u državi. Obrazac je isti i za ostale strane investitore.
Resort zatvorenog tipa gradi se i u Kumboru. Projekat SOCAR-a, azerbejdžanske državne naftne kompanije, pod nazivom Porto Novi, na lokaciji od oko 37 hektara na prostranoj „pjeni od mora” u zalivu Boke gradi kompleks mješovite namjene, u kome je jedan dio predviđen kao ljetovalište zatvorenog, klupskog tipa.
Svoju plažu dobila je investiciona grupa Qatar Diar u uvali Pržno u opštini Tivat. Katarci su najavili gradnju luksuznog hotela na mjestu porušenog starog hotela Plavi horizonti, ali su nedavno odustali od tog plana. Na lokaciji od oko 30 hektara, koju su kupili od HTP Primorje, gradiće komercijalne kapacitete, vile i apartmane za prodaju. Lokaciji pripada jedna od najljepših pješčanih plaža u zalivu Boke koju će, nesumnjivo, za druge posjetioce zatvoriti na duži rok.
Najpoznatije ljetovalište zatvorenog tipa u Crnoj Gori svakako je Sveti Stefan sa Miločerom. Tokom zlatne ere crnogorskog turizma i sticanja svjetske slave hotela Sveti Stefan, pripadajuće plaže, hotelska na Svecu, mala Kraljičina plaža i velika Kraljeva u Miločeru, nisu bile u tolikoj mjeri nepristupačne za posjetioce koji nisu bili gosti hotela, kao što su sada, nakon davanja pod zakup na period od 35 godina. Danas je čitavo područje ovog elitnog kompleksa zabranjena zona. Grad-hotel Sveti Stefan je izolovan, zabranjeni grad. Njegove su kapije od 2007. godine zatvorene za mještane, posjetioce i turiste koji nisu njegovi gosti, dok je pristup plažama apsolutno zabranjen.
Prirodnom resursu kakav je Miločer prijeti uz to potpuna degradacija. Na nekadašnjem imanju dinastije Karađorđević anonimna grupa investitora, skrivena iza kompanije registrovane u nekoj od of-šor država, planira gradnju solitera sa stanovima namijenjenim tržištu. Kompanija Adriatik properties, iza koje stoji grčki državljanin Petros Statis sa partnerima, zbog toga traži produženje zakupa hotela Kraljičina plaža i zemljišta u Miločeru na 90 godina.
Najnoviji primjer privatizacije dijela morskog dobra koji potresa političku scenu Crne Gore je prodaja 42 hektara zemljišta u zaleđu Kraljičine plaže u Čanju arapskoj Royal grupi. Čudno je da se podigla tolika buka i rasprava oko detalja ugovora između Vlade i Arapa, kojim se kupcima daju ekskluzivna prava korišćenja plaže, prirodnog bisera dijela
obale između Petrovca i Bara, kada je sve to već viđeno i dato Orascomu na Luštici, SOCAR-u u Kumboru, Grcima na Svetom Stefanu…
Stranci već kontrolišu oko deset miliona kvadrata u zoni morskog dobra sa isključivim pravom korišćenja pripadajućih plaža i mora.
U planu je turistička valorizacija Buljarice, površine 11 miliona kvadrata, za koje je zainteresovana katarska kompanija CDCI iz Dohe. Može se očekivati sličan scenario u zoni morskog dobra uz 2.500 metara dugu pješčanu plažu.
Ukoliko se ovakav trend nastavi, Crna Gora će ostati bez svog mora dok će njenim građanima biti uskraćeno osnovno pravo pristupa javnom dobru koje je, deklarativno, dostupno svima.
Kako je sličan režim uveden i na plažama koje Morsko dobro daje pod zakup, gdje su najbolji djelovi pijeska uz more prekriveni ležaljkama i suncobranima rezervisanim za one sa dubljim džepom, to će običnim građanima pristup moru biti sve manje dostupan.
Strancima i bogatima poklanjamo sitan pijesak i more, dok stijene i kamenje preostaju građanima Crne Gore.
Branka PLAMENAC