Svakog ponedjeljka, svakog prvog u mjesecu, oko Nove godine donosim jednu veliku životnu odluku. Ne samo ja već i milioni drugih žena širom ove napaćene planete , bez obzira na obrazovanje, socijalni status, boju kože imamo nešto zajedničko. Sve želimo da budemo za nijansu mršavije, za dvije nijanse utegnutije, manje dlakave, bez celulita, i da ne nabrajam dalje.

Jutros sam na posao ponijela sa sobom vrećicu ovsenih pahuljica. I voćni jogurt. Nije ponedjeljak, srijeda je. Bar sam malo poremetila ustaljenu šemu donošenja odluka. U 10.00 sam doručkovala, u 12.30 sam već gladna i sa glavoboljom. Zaboravila sam da dodam da me već više od dvije nedjelje muče glavobolje kojima ne znam uzrok. Od stresa, moguće, ali odgovor ću dobiti kada se nakanim i odem da završim sve što je vezano za tzv. detaljne pretrage koje uključuje rentgen aparat i magnetnu rezonancu.

Ali da se ja vratim na temu. Znam toliko lijepih, pametnih, obrazovanih žena, na čijem CV bi im pozavidjeli mnogi. Ali i one se muče sa dijetama. Dosadnim, smarajućim, s izgladnjivanjem. Nemam ništa protiv ako neko želi da se hrani zdravije, ali lišavati sebe hrane je apsurdno. Mada sam i ja poklekla opakom trendu.

Naime, šta se dešava. Jednoga jutra, probudite se, shvatite da ste se opako primakli ili pak prekoračili onu magičnu Č cifru godina i hvata vas panika. Koja ima svoje praktično uporište. Jer, bez obzira na pamet i ljepotu, znanje i iskustvo, primjećujete da vam neki poslovi izmiču iz ruku. Prosto kao da je postala sramota da starite. Primjera radi, taj gorak ukus diskriminacije sam osjetila prvi put sa nepune 34 godine kada je direktor jedne ultra popularne TV stanice rekao da ne mogu više da se pojavljujem na ekranu kao presenter. Uzgred budi rečeno tada smo pokušavali da uspostavimo nešto što liči na informativu, a što je kasnije mutiralo u jedan oblik loše propagande. Moram reći da me je to prilično zaboljelo. Bez obzira na sve, ni tada kao ni danas ne mislim da je dovoljno imati mlado lice i teleći pogled da bi se nešto saopštilo. Ali dobro , preživjela sam. Mada teško. Bile su mi potrebne godine psihoterapije da bih mogla da se opet pogledam u ogledalo.

Dakle ne znam šta da vam kažem kada se i ja povinujem ovoj jurnjavi za mladošću. Sistem je surov, posebno prema nama ženama , a mi smo te koje taj teror prećutno dozvoljavamo. Jer, niko od nas ne voli da čuje odgovor na pitanje zašto: Zato što to treba da bude neko mlađi.

I onda na naslovnoj stranici pročitate kako da se izborite sa najgorim znacima starenja. Tobož ženski magazin. Ma to je zapravo vrsta fašističkog terora, najiskrenije. Niti ja mogu da izgledam kao da mi je dvadeset-što i ne želim, pa čak ni trideset.

Vrijeme ide, svi starimo, jedna jabuka neće učiniti da se osjećam bolje po tom pitanju ali hoće čokolada. Zato, odlućila sam, što se mene tiče, ukoliko ne uviđate koliko sam ja jedna pametna, lijepa i opšte uzev sjajna žena- gore za vas. A ona gore otpočeta dijeta? Poslije šolje zelenog čaja zamirisala mi je pljeskavica i odložila sam je do nove krize srednjih godina u kojima se btw osjećam sjajno.

Iva BAJKOVIĆ