Film je inspirisan istinitim događajem. Radi se o mladoj ženi iz Štipa koja je skočila za krst, uhvatila ga i odbila da ga vrati, jer je smatrala da ona kao žena ima pravo na taj krst kao i svaki drugi muškarac. Ona je svojim postupkom razdrmala crkveni poredak i tradiciju
Film Bog postoji, ime mu je Petrunija u režiji Teone Strugar-Mitevske dobitnik je Velike zlatne mimoze za najbolje ostvaranje 33. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro Film Festival.
Ovo je peti dugometražni igrani film nagrađivane rediteljke iz Sjeverne Makedonije. U svim ostvarenjima, prepoznatljivim autorskim stilom, tretira društvene, političke i ekonomske aspekte balkanskog podneblja. Film Bog postoji, ime mu je Petrunija premijerno je prikazan u takmičarskom programu na Berlinalu, jednom od tri najveća i najznačajnija filmska festivala u svijetu, gdje je osvojio Priznanje ekumenskog žirija i Guild film nagradu.
Film je nastao prema istinitoj priči o djevojci koja se usudila da u Štipu prekrši pravila tradicionalne ceremonije bogojavljenskog plivanja muškaraca, tako što je skočila u rijeku i uhvatila krst čime je izazvala bijes sredine, porodice, policije i crkve.
MONITOR: Kako ste reagovali kad su Vam javili da ste osvojili Grand Prix u Herceg Novom?
STRUGAR-MITEVSKA: Nije lako napraviti film. Čovjek se non-stop bori: prvo da napiše scenario, onda do scenario bude prihvaćen pa finansiran, pa posle dolazi snimanje, post produkcija… Svaki film je kao neko dijete, kome treba minimum tri do pet godina da sazri, da nađe svoju formu i na kraju i svoju publiku. Veliko je zadovoljstvo da ovaj film, iako je specifican, nalazi svoju publiku ne samo na našim prostorimo, nego svuda u svijetu. To je san svakog reditelja, a Grand Prix je trešnja na torti. Presrećna sam!
MONITOR: Kad ste odlučili da snimate film – inspirisan stvarnim događajem iz Štipa?
STRUGAR-MITEVSKA: Film je inspirisan istinitim događajem koji se desio prije nekoliko godina. Radi se o mladoj ženi koja je skočila za krst, uhvatila ga i odbila da ga vrati, jer je smatrala da ona kao žena ima pravo na taj krst kao i svaki drugi muškarac. Nesvjesno, ona je svojim postupkom razdrmala crkveni poredak i tradiciju. Kada smo čuli priču, odmah smo odlučili da je to – to, da moramo snimiti film o ovoj hrabroj osobi koja u suštini ne traži ništa sem pravde i ravnopravnosti u svom društvu.
Humor u filmu dolazi iz apsurdnosti situacije, iz kontrasta između modernih očekivanja i tradicionalno postavljenog društva. Balkan je sam po sebi pun apsurda. Na primjer, komunizam je emancipovao ženu, a u istom momentu živimo u jako tradicionalnoj sredini gdje sa završetkom Jugoslavije religija dobija sve veći značaj i sve više je prisutna u svakodnevnom životu. Nije lako biti emancipovana žena u jako tradicionalnom društvu , a bogami nije lako ni muškarcu. Problem je u nemogućnosti da se bude drugačiji od onoga što nam društvo nalaže – odnosno muškarac mora biti mačo men, a žena na primjer domaćica. Volim da provociram i postavljam pitanja koja su nezgodna u bilo kojem domenu.
MONITOR: Koliko je bilo teško dobiti sve dozvole da se film snimi i krenuti u realizaciju? Kako je crkva reagovala?
STRUGAR-MITEVSKA: Nije bilo lako da počnemo da radimo film baš u Štipu, ali smo vjerovali da samim tim što snimamo tamo gdje se pravi slučaj desio, možda ćemo inicirati nekakvu promjenu. Odluka je naravno bila povezana sa autentičnim doživljajem, ali i ideja je bila da promijenimo nešto. Koja je poenta umjetnosti ako se ne stremi da se promijeni patrijarhalni poredak, poboljša sistem… Kada smo stigli u Štip, vrata nam nisu bila otvorena.
Pričali smo sa stanovništvom Štipa i rekli im o čemu je ovaj film, a svako od njih bi rekao – zašto smo odlučili da snimamo film o toj ludoj ženi. Ipak smo bili uporni i polako, dan po dan, maltene pola grada je bio na neki način involviran u filmu. Što se tiče crkve – to je potpuno druga priča. Bilo nam je važno snimati u unutrašnjosti lokalne crkve, ali i imati nekakvu komunikaciju sa lokalnim crkvenim znalcima, pa je moja sestra Labina napisala oficijalno pismo gdje je zamolila za nekakav vid saradnje.
Nažalost, njena greška je bila što je u tom pismu napisala i naziv filma, odnosno Bog postoji , ime mu je Petrunija. Nedjelju dana kasnije dobili smo i zvaničan odgovor, u kojem je pisalo: Puno hvala na interesovanju, ali mi nećemo ništa da imamo sa vama ili vašim filmskim projektom, jer Bog postoji i on je muško, odnosno Isus Hristos. Tako da su nam crkvene vlasti jasno dale do znanja da sa nama neće imati ništa. Ipak smo bili uporni i napravili film bez njihove pomoći. Kada je film prvi put prikazan u Skoplju, plašili smo se reakcija, ali u suštini nije bilo nikakvih.
MONITOR: Zanima me kako je nastao scenario? Da li ste pričali sa ,,pravom” Petrunijom?
STRUGAR-MITEVSKA: Nažalost, nikad nismo imali mogućnosti da nađemo pravu Petruniju. Njena je priča malo tužna, a možda je to i sreća… Otkako se prava priča desila, život za nju u Štipu je postao nepodnošljiv. Nije mogla da hoda slobodno ulicom, bez uvreda i tada se nekako otvorila mogućnost da ode iz zemlje i to je i uradila. Danas živi sa svojom majkom u Londonu.
Eto krst je i njoj donio sreću, napustila je tu opresivnu sredinu u kojoj je definitivno bila crno jagnje i kojoj nije pripadala. Sve oko priče osim njeno skakanje i hvatanje krsta je naša lična imaginacija, Elmina i moja. Naravno akcija prave mlade žene je početak svega, a mi smo to iskoritili da bi pričali o cijelom društvu i što nas lično najviše nervira, odnosno frustrira. Petrunija je na neki način naš lični vrisak.
MONITOR: Kakve su bile reakcije kad je film prikazan u makedonskim bioskopima?
STRUGAR-MITEVSKA: Film je prvi put prikazan u martu u Skoplju , pa je onda prikazivan po malim gradovima širom Makedonije. Ovog ljeta je mnogo puta bio dio open air kina. U jednom momentu, u gradskom parku u Skoplju, čak je 2000 ljudi gledalo film. Mislim da film polako, ali sigurno uzima svoje pravo mjesto u makedonskom društvu.
MONITOR: Publika veoma emotivno reaguje na sve Vaše filmove. Mislite li da postoji šansa da se promjeni nešto na Balkanu, da umjetnost može da utiče da se mijenja svijet?
STRUGAR MITEVSKA: Naravno da umjetnost može promijeniti svijet i čak da nije tako umjetnost mora stremiti ka tome. Evo ove godini je jedna mlada djevojka skočila u Štip da izvadi krst. I znate šta se desilo – lokalni pop joj ga je dao bez ikakovog problema! Bolji dokaz od ovoga nema – umjetnost može i mijenja svijet!
MONITOR: Vaša sestra je poznata glumica – Labina Mitevska i glumi u Vašim filmovima.
STRUGAR-MITEVSKA: Kada smo počeli da snimamo, nismo imali drugog izbora…. A sada ne znam kako bi drugačije radili. Prvi film koji smo zajedno snimili bio je naš kratki film Veta. Za vrijeme pravljenja tog filma uvidjeli smo da nije lako kao žena raditi u filmskoj industriji na Balkanu. Morali smo se non-stop boriti sa nevidljivim duhovima, odnosno staromodnim pravilima i predrasudama o tome šta može jedna žena da uradi i kako. Da bi sve to bolje prebrodili, odlučili smo da se da se udružimo, jer smo zajedno jače. Kasnije se i pridružio i naš brat Vuk. Raditi sa familijom nije laka stvar, veoma je važno odvojiti onaj familijarni aspek od profesionalnog, ponekad se desi da se sve izmiješa, ali Labina je kao osoba veoma racionalna, ona ja na neki način stub ove naše avanture.
MONITOR: Za kraj Vas moram pitati o crnogorskim korijenima i Vašem prezimenu?
STRUGAR MITEVSKA: Rasteći nikad mi nije bilo jasno zašto nosim samo tatino prezime, a ne i mamino. Bilo mi je potpuno prirodno da dodam njeno i bila je to jako jasna odluka bez ikakve hezitacije. Kada sam rodila sina i njemu sam dala moje prezime kao i tatino. Labina je uradila isto. Strugari dolaze iz Dodoša na Skadarskom jezeru. Puno sam u životu proputovala, ali takvu ljepotu još uvijek nisam nigdje pronašla. Jako sam ponosna na svoje crnogorske korjene.
Miroslav MINIĆ
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice