Odnosi države i SPC ne tiču se samo prava na slobodu vjeroispovijesti. Tu je izuzetno vrijedna imovina. Ali i mnogo toga što spada u identitetska pitanja pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori

Nedoumice se množe.

„Uskoro ćemo usaglasiti termin potpisivanja (Temeljnog) ugovora“, tvitnuo je početkom prošle nedjelje premijer Zdravko Krivokapić, insistirajući da pitanje odnosa države Crne Gore i SPC „ne smije biti predmet politizacije i podmetanja“. Da bi već u sljedećoj rečenici istog tvita poručio: „Ako je SPC zadovoljna, nije mi jasno što su nezadovoljni neki koji se danas predstavljaju njenim zaštitnicima“.

Krivokapić se nije osvrnuo na onu polovinu Crne Gore koja se pribojava  naglašenog zadovoljstva glasnogovornika SPC koji najavljuju skoro potpisivanje Temeljnog ugovora. Tajeći njegov sadržaj i od javnosti i od onih sa kojima bi taj ugovor  da potpišu. Pa Dritan Abazović, potpredsjednik Vlade za politički sistem i predsjednik istoimene vladine Komisije, i dalje nije u prilici da sebe i nas upozna sa tekstom koji su usaglasili predstavnici SPC i odmetnuti ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić. Do izbora u  Vladu, član pravnog tima Mitropolije crnogorsko-primorske.

Oglasio se i patrijarh SPC Porfirije.  Potvrđujući saglasnost između njega i  Krivokapića, najavio je da će poslije Vaskrsa doći iz Beograda da potpiše pripremljeni ugovor.

Kada je izgledalo da je sve dogovoreno, priča je dobila novi smjer. „Ugovor još nije usaglašen“, obznanio je Krivokapić u srijedu na premijerskom satu. „Sve drugo što vidite i čujete u medijima, nije tačno“. Potom su iz Vlade stigla pojašnjenja. „Nacrt ugovora koji je usvojio Sveti Arhijerejski Sinod dostavljen je Vladi Crne Gore, a Vlada će sa svoje strane ubrzo zvanično odgovoriti, nakon što utvrdi da li su sve odredbe nacrta ugovora u saglasnosti sa Ustavom i zakonima“.

U svemu, čuju se i oni koji misle da sa tim poslom ne bi trebalo žuriti. (Vidjeti  intervju sa Miodragom Lekićem u Monitoru).

Bivši predsjednik Ustavnog suda Blagota Mitrić problematizuje imovinske odnose i pravni aspekt ugovora: „Ovo je klasičan primjer pravnog odnosa sa takozvanim stranim elementom. U tom slučaju bilo kakav ugovor, pa i ovaj kojim će biti rješavane neke imovinsko-pravne stvari, potpisuje se između država”, kaže Mitrić za RFE.

Imovinsko-pravna pitanja koja će, pretpostavlja se, biti sastavni dio Temeljnog ugovora nijesu nimalo beznačajna.

Pođimo od nekretnina. I pored nesređenih imovinskih knjiga osnovni podaci su, iako neprecizni, dijelom poznati. U Crnoj Gori postoji između 650–700 pravoslavnih crkava i manastira oko čije se imovine, skoro tri decenije, spore Crnogorska i Srpska pravoslavna crkva. One predstavljaju značajan ekonomski resurs zbog pratećih posjeda – šuma, livada, građevinskog zemljišta, stambenih i poslovnih objekata. Između 1996. i 2006. godine SPC je, nezakonito na sebe prepisala dvanaest kvadratnih kilometara crkvenog zemljišta od ukupno 54 kvadratna kilometra koliko je inače u vlasništvu crkava i manastira, prezentuje Stevo Vučinić podatke dostupne Savjetu Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC). „Do 1996. godine crkve i manastiri i zemljište su bili u vlasništvu sela, bratstava, plemena, odnosno države Crne Gore. Niko nije raspolagao time, ni CPC, a tek SPC nije mogla biti vlasnik toga“. Vučinić računa da je tržišna vrijednost tog zemljišta oko milijardu eura. Plus višemilionski prihod od donacija koje vjernici i hodočasnici svake godine ostavljaju u manastirima Ostrog, Cetinje, Morača, Piva, Reževići…

Zvaničnici CPC vjeruju da bi se najznačajniji dio te imovine trebao naći pod njihovim okriljem. Kao što je to, kažu, i bio slučaj do proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i dekreta kralja Aleksandra Karađorđevića kojim su sve pravoslavne crkve (mitropolije i episkopije) na prostoru novoformirane države stavljene pod nadležnost SPC (pod tim imenom uspostavljena 1920). Slijedeći pravilo: u jednoj državi – jedna pravoslavna crkva.

U SPC, između redova, priznaju da je pitanje crkvene imovine u Crnoj Gori specifično, ali se nerado upuštaju u raspravu zašto je to tako. „Zbog osetljivosti pitanja prava svojine nad svetinjama u Temeljnom ugovoru moraju biti odredbe koje daju dodatne garancije na nepovredivost imovine SPC, koja nikada ne sme doći u opasnost da bude potezom pera oteta, prostim preknjižavanjem“, insistrira advokat Predrag Savić, član Pravnog savjeta SPC. „Eparhijama i crkveno pravnim licama mora se garantovati pravo da kupuju, poseduju, koristite ili otuđuju pokretna i nepokretna dobra“, naglašava. Dosipajući so na ranu onima koji tvrde da će crnogorsko kulturno-istorijsko nasljeđe postati vlasništvo države Srbije. Sve sa pravom otuđenja pokretnih i nepokretnih dobara.

Na skupu održanom u CANU u julu 2019, akademik Dorđe Borozan navodi kako je, nakon aneksije Crne Gore „proveden postupak protiv-pravnog i nekanonskog ukidanja autokefalne CPC. Postupak likvidacije bio je suprotan propisima kanonskog prava. Sproveden je na način suprotan normama Ustava Crne Gore iz 1905…“. Borozan najavljuje kako je „stoga za očekivati da CPC zatraži od crnogorske Vlade da poštuje Ustav i da se CPC vrati ono što joj pripada“.

Vlast se u međuvremenu promijenila. Dok CANU ćuti, ona se svojski trudi da zacemenetira stanje stvoreno prije sto godina. Uz opasnost da ponovi greške prethodnika.

DPS je 2012. godine krenuo u postupak uređenja „odnosa od zajedničkog interesa“ sa vjerskim zajednicama i organizacijama u Crnoj Gori. Bez ugovora sa državom ostale su pravoslavne crkve – Crnogorska i Srpska.

Čuje se da su zvaničnici SPC insistirali da se Temeljni ugovor sa njima naslovi kao ugovor sa Pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, čime bi oni monopolisali poziciju jedinog korisnika/vlasnika pravoslavnih bogomolja i čuvara duša većinskog, pravoslavnog, življa. I glasnogovornici CPC su tražili neku vrstu privilegovanog položaja.  „Posve je razumljivo da se potpiše ugovor sa vjerskim zajednicama čiji su centri u drugim državama, u Rimu, Beogradu ili Jerusalimu. Ali, CPC ne vidi nikakvu logiku, niti je razumno, da se potpisuje ugovor sa sopstvenom, našom državom, jer mi smo njen temelj i postojimo u njoj 800 godina“, govorio je tada Vučinić.

Vlastima se nije žurilo pošto su zađevice između pravoslavnih crkvi i njihovih sljedbenika stvarale  manevarski prostor za očuvanje vlasti. Sve dok se nijesu preigrali u decembru 2019.

Kada ukazuje na potrebu potpisivanja međudržavnog ugovora kojim bi se rješavao položaj SPC u Crnoj Gori, Blagota Mitrić se poziva na ugovor potpisan u Vatikanu. ﮼Temeljni ugovor između Crne Gore i Katoličke crkve potpisan je sa državom Vatikan. Tačno je da Vatikan zastupa sve katoličke crkve u svijetu, ali SPC ima nacionalnu odrednicu i njena matica je Srbija i ona zastupa interese svoje crkve. Utoliko prije sam u pravu”, ističe on.

Na isti ugovor poziva se i premijer Krivokapić. ﮼Ako nije problem ugovor sa Svetom stolicom i Islamskom zajednicom ne vidim što bi ovaj ugovor bio problem. Manje je važno ko će ugovor potpisati“, kaže on, pokušavajući da priguši negodovanja zbog najava da će potpis na Temeljni ugovor staviti patrijarh SPC. A ne, kao što je to dugo najavljivao pokojni Mitropolit Amfilohije, prvi čovjek Mitropolije crnogorsko-primorske. Kao što je to u Hrvatskoj 2002. uradio mitropolit Jovan, kao predsjednik Episkopskog savjeta SPC u toj državi.

Tu ideju prate dva problema. MCP trenutno ima v.d. starješinu, vladiku Joanikija, koji  uoči odluke Sinoda o imenovanju novog mitropolita nema ni volje ni snage da se usprotivi naumu Beograda. Još značajnija je činjenica da su vjernici SPC u Crnoj Gori, od maja 2006, podijeljeni u četiri organizacione jedinice: Mitropolija crnogorsko-primorska i Budimljansko-nikšićka, te djelovi Mileševske i Zahumsko-hercegovačke eparhije, sa sjedištima u Prijepolju i Mostaru. Pitanje je zašto bi potpis mitropolita MCP obavezivao njegove kolege iz eparhija čije su centrale u drugim državama?

Opet, na Ugovor Hrvatske i SPC pozivaju se i zagovornici i protivnici potpisivanja Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC. Predrag Savić ukazuje kako taj ugovor „daje dobar primer kako se reguliše pitanje veronauke“ (dozvoljena je, i finansijski podržana, od predškolskih do visokoškolskih ustanova – prim. Monitora). Kao na „posebno interesantan“ Savić ukazuje na dio Ugovora koji predviđa obavezu država da (izdašno) finansira aktivnosti SPC. Najavljuje li to moguća iznenađenja u dokumentu koji je na čitanju kod premijera?

Na druge članove istog ugovora fokus stavlja istoričar i poslanik DPS Dragutin Papović. „Da SPC u Crnoj Gori može, ako želi, poštovati i svoje i državne propise svjedoči Ugovor koji je SPC potpisala sa Vladom  Hrvatske“, navodi Papović u autorskom tekstu. Pa nabraja: SPC  je prihvatila da se kod nadležnog ministarstva evidentira u skladu sa važećim zakonom u Hrvatskoj; SPC je prihvatila obavezu da Vladu RH na prikladan način obavijesti o izboru episkopa, a prije objave ovog izbora. „Kada je ovo predloženo SPC u Crnoj Gori, odgovorila je da je to komunistički metod“. I konstatuje: „SPC je u RH prihvatila sve ono što u Crnoj Gori ne želi da prihvati, i što u Crnoj Gori naziva svojim progonom. Ova neprincipijelnost ima isključivo interesno-političke, a ne vjerske i crkvene motive. SPC ne želi partnerski odnos sa Vladom, već hoće da dominira Crnom Gorom i da bude iznad zakona.“

Još jedna u moru dilema glasi – da li ugovor sa SPC treba da potpišu Vlada ili Skupština. Praksa poznaje i jednu i drugu opciju. Premijer je decidan: „Ugovor ima takav karakter da je dovoljno da ga potpiše Vlada“.

Problem može biti karakter potpisnika. Pošto nema dilema da se odnosi Crne Gore i SPC ne tiču samo prava na slobodu vjeroispovijesti. „SPC ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda“, navodi se u Zakonu o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije.

Šta to znači, pokazuje i  citat iz teksta pokojnog Mirka Đorđevića, dobrog  poznavaoca SPC: „Godine 1995. u raspravama o usponu i padu srpske ideje jedan politički publicista je izveo ovakav zaključak – od vremena sv. Save do danas SPC je bila ‘više nosilac i čuvar srpstva dakle srpske narodne svesti, nego što je bila verska ustanova’. Ovde nije važno koliko je generalizacija ovog tipa ispravna ili nije, važno je nešto drugo – ovaj obrazac je prihvaćen i u SPC i to se vidi po njenom stavu ne samo u publicistici već i u službenim aktima Sinoda i Sabora“.

Temeljni ugovor potpisuje se na neodređeno vrijeme. I ostaje na snazi sve dok strane potpisnice ne usaglase novi sporazum.

Zoran RADULOVIĆ