,,Više od godinu pokušavam da dođem do licence. Strana firma za koju plovim zahtjeva da je imam. Moje dosadašnje angažovanje na brodovima na kojima sam radio je visoko ocijenjeno, pa zato još imaju razumijevanja što sam apsulutno onemogućen da dobijem tu licencu ovdje”, kaže za Monitor hercegnovski pomorac Dušan Samardžić, koji radi za jednu od poznatijih svjetskih kompanija Bourbon off shore.
Samardžić nije jedini sa tim problemom. Nekoliko stotina ovdašnjih pomoraca, elektrotehničara koji rade na stranim brodovima, moglo bi da ostane bez posla ukoliko država ne riješi problem izdavanja ETO breveta sa oznakom III/6, što je licenca za elektrotehničkog oficira.
„Ni meni samom nije jasno zašto i zbog čega moje kolege i ja taj sertifikat ne možemo još uvijek dobiti. Jer slušajući priče iz Lučke kapetanije o raznim opcijama doškolovavanja ne mogu da povjerujem da naša država postavlja veće standarde nego jedna od vodećih firmi u svijetu. Zašto se jednostavno ne držimo preporuka Konvencije iz Manile koja je dala rješenje za nas električare sa višegodišnjim iskustvom”, pita se Samardžić.
Konvencijom iz Manile, iz 2010. godine, propisano je da elektrotehničari moraju posjedovati pomenutu brevetu (licencu, sertifikat) koju izdaje svaka država. Međutim, na 39. strani tog dokumenta se daje preporuka da bi svi oni koji su do stupanja na snagu Konvencije imali 12 mjeseci plovidbenog staža, trebalo da dobiju pomenute nacionalne sertifikate po automatizmu, dok su posebno precizirana upustva za one koji se tek počinju baviti ovim poslom.
Iz Lučke kapetanije, koja je nadležna za izdavanje breveta, drugačije, međutim, tumače preporuke Manile.
,,Pitanja brodske elektrotehnike i ostalih brodskih predmeta iz oblasti brodske elektro struke nisu bila u dovoljnoj mjeri ili čak uopšte tretirana u školama-fakultetima koji izučavaju ovu vrstu nastave. Pitanje dobijanja breveta III/6 propisano je članom 30 važećeg Pravilnika o zvanjima. Da bi neko stekao ovlašćenje oficira za elektrotehniku, treba da završi obuku u trajanju od 360 sati pri Fakultetu za pomorstvo u Kotoru, kao dopunu za nedostajuću nastavu”, objašnjava se iz Lučke kapetanije crnogorskim pomorcima na portalu plovidba.me. ,,STCW Konvencija propisuje minimalne standarde osposobljenosti, a zemlje potpisnice kroz svoje programe obrazovanja i obuke nastoje da udovolje takvim zahtjevima”, objašnjeno je.
Naši pomorci tvrde da nadležni jednostavno ne žele da se upute u cijelu problematiku, već da uvođenjem neophodnog pohađanja kurseva zanemaruju potrebe pomoraca:
,,Najgore je što oni koji kod nas o tome odlučuju, apsoulutno zanemaruju preporuku datu od strane Međunarodne pomorske organizacije (IMO) u kojoj se doslovce kaže da pomenute sertifikate izdaju na osnovu prethodnog iskustva. Zanemaruju činjenicu da je moje slobodno vrijeme između angažovanja u kompaniji, maksimalno dva mjeseca i da sam jednostavno vremenski ograničen, jer je u ugovoru precizirano 60 dana rada, a 60 dana odmora”, kaže Samardžić. „Predlogom pravilnika predviđeno je nekoliko mjeseci za doškolovavanje, a u stvari godinama nisu imali nikakvog rješenja. Sada pokušavaju nešto da uvedu, ne znaju tačno ni sami o čemu se radi. Čak mi je rečeno da moram posjedovati kurs za High voltage, iako to nije obaveza za sve brodove, jer nisu svi brodovi u klasi visokog napona”.
Taj kurs, objašnjava naš sagovornik, trenutno nije moguće odraditi u Crnoj Gori, već pomorce upućuju da o svom trošku trening završe u nekoj od zemalja EU.
Sa Samardžićem se slaže i njegov kolega iz Kotora Željko Marković, koji sa 17 godina iskustva, a od gašenja Jugooceanije, kao elektrotehničar plovi na stranim kompanijama.
,,Zbog čega naš pravilnik mora biti iznad onoga što zahtijeva jedan međunarodni pravilnik. Zašto moj kolega sa Filipina, iz Hrvatske, Slovenije, Engleske, Belgije, Indonezije, Indije, Malezije, Ukrajine, Rusije, Rumunije, Poljske, Bugarske, Nigerije, Angole, Kameruna, može doći do ovog sertifikata na lakši, jeftiniji i brži način, u odnosu na mene”, pita se Marković.
„Da bi apsurd bio veći, u firmi za koju plovim već sam zaposlen kao ETO. Taj posao za tu kompaniju obavljam više od četiri godine, a sve ukupno imam 17 godina iskustva na teretnim brodovima. Po novom nacionalnom pravilniku bih morao odslušati kurs od 360 časova i nakon toga polagati devet ispita pred komisijom i naravno sve to dobro platiti i dobiti sertifikat za posao koji već radim”, kaže za Monitor Marković. On demantuje tvrdnje iz Lučke kapetanije da tokom školovanja njega i njegovih kolega nije dovoljno obuhvaćena brodska elektrotehnika: „To ne može da stoji, jer na primjer jedan trofazni asinhroni elektro-motor ni po izvedbi, ni po principu rada, dakle ni po čemu, se ne razlikuje u fabrici na kopnu, od onog koji je ugrađen na brodu. Isto važi i za motore jednosmjerne struje, transformator, generator, frekfentni regulator, kontaktor, osigurač, akumulator, diodu, tiristor, tranzistor. Tokom školovanja sam se i te kako susretao sa ovom problematikom, a i ono što nisam naučio u školi, jesam kroz praksu na brodovima za ovih 17 godina plovidbe. Da nije tako nijedan strani poslodavac me ne bi zaposlio”.
On i njegove kolege smatraju da država samo želi da uzme novac, a ne da unaprijedi znanje pomoraca. „Ovdje se ne radi o tome da ću ja ili neko od mojih kolega doći do nekog većeg položaja, koji je više plaćen, već da bismo mogli nastaviti da radimo onaj posao koji već radimo”, zaključuje Marković uz konstataciju da pomorci u našoj zemlji, koja voli da se hvali svojom pomorskom tradicijom, nisu dovoljno niti zaštićeni, niti cijenjeni.
O odnosu prema pomorcima kod nas, po riječima Samardžića, govori i činjenica da se on, kao i veliki broj njegovih kolega, u vezi sa problemom koji im je praktično egzistencijalan, obraćao i nadležnom Ministarstvu saobraćaja i pomorstva, ali da na pisma i mejlove nisu dobili nikakav odgovor, pa čak ni potvrdu da je pošta stigla i da će im ikada odgovoriti.
,,Suština je da oni za sve ove godine nijesu mrdnuli sa mrtve tačke, jer je Konvencija u Manili donešena prije skoro pet godina, a sad planiraju svima da nametnu neke kurseve od 360 sati i polaganja pred komisijama, što će nas, s obzirom na ograničenost vremena sve koštati gubljenja posla. Mi uglavnom potpisujemo godišnje ugovore, tako da nijedna ozbiljna kompanija neće sebi dozvoliti da potpisujemo ugovor sa neregularnim dokumentima, jer se propisi iz Manile moraju implementirati najkasnije krajem 2016. godine”, kaže Samardžić.
„Da li samo zbog para ili zbog čega god drugog, ali je neobjašnjivo zašto nas naši nadležni dovode u situaciju da polako ostajemo bez posla. Moja firma je mene već nekoliko puta u posljednjih par mjeseci pitala ima li šta novo u vezi licence. Oni su ulagali u nas i naše obučavanje, slali nas na kurseve u najveće centre poput Singapura”, kaže Samardžić objašnjavajući da je u Hrvatskoj rješavanje ovoga problema krenulo prije dvije godine i da je u toj zemlji samo za električare, a ne i elektronske tehničare, predviđeno 120 sati dodatnih kurseva za dobijanje ETO licence III/6.
Svi oni koji su posjedovali uredno izdate brevete za elektroničare, prije implementacije promjena nastalih u Manili 2010. godine, dobijali su licence III/6 po automatizmu.
Apel Udruženja pomoraca
Udruženje pomorskih kapetana Crne Gore je prije više od godinu, 20. februara 2014. godine pozvalo Ministarstvo saobraćaja i pomorstva da u sistemu obuke i obrazovanja zaštiti interese pomoraca tako što će uskladiti postojeću zakonsku regulativu sa međunarodnim konvencijama. ,,Naša regulativa zanemaruje interese pomoraca, primoravajući ih da prolaze nepotrebne obuke koje organiziju fakulteti i centri za obuku pomoraca. Na taj način pomorci nepotrebno troše novac i svoje slobodno vrijeme, a i primorani su da, zbog nepotrebne obuke, duže odsustvuju sa broda, čime direktno dovode svoje zaposlenje u pitanje”, stoji u reagovanju Udruženja, uz posebno isticanje da se pomorska zvanja za rad na brodu, kao i u svim poznatim pomorskim zemljama, mogu steći i putem obuke, a ne samo putem obrazovanja i studiranja.
Nebojša MANDIĆ