Trampov pristup će ohrabriti „orbanovsku desnicu“ u Evropi- i možda pojačati neslogu. S druge strane, njegov negativni odnos odnosno ignorisanje EU, možda može da proizvede i efekat veće kohezije država članica- kako se to, na primjer, desilo u slučaju „bregzita“

MONITOR: Nakon pogibije 14-oro ljudi na Željezničkoj stanici u Novom Sadu, organizovani su protesti na koje je vlast reagovala privođenjima i hapšenjima. Mnogima je sve to izgledalo kao repriza događaja iz decembra 2023. Hoće li se, i ovog puta, pokazati da vlast ima uspješan način da suzbije nezadovoljstvo i revolt građanstva?

LOPANDIĆ: Radi se verovatno najvećoj nesreći ovog tipa koja se pamti u Srbiji. Nesreća se desila nakon velike rekonstrukcije stanične zgrade, koju su vlasti dva puta svečano otvarale. Ovo je skandaloznan slučaj, gde se mešaju različiti nivoi odgovornosti javnih vlasti i privatnih firmi uz učešće stranaca, veliki novac i korupcija, kao i drastična nekompetentnost i neodgovornost. Gotovo rendgen slika načina na koji SNS vlada Srbijom. Malo – malo, pa nam se nešto sruši na glavu – bilo fizički ili simbolično. Od nesreće prošlo je već dosta dugo a da još niko od odgovornih investitora, izvođača ili nadležnih za nadzor nije čak ni pritvoren – sa izuzetkom aktivista koji su učestvovali u protestima zbog nesreće. Građani su s razlogom besni, a vlasti su odgovorile uobičajenim manipulacijama i odugovlačenjem. SNS je ubacio svoje ekipe da tokom velikog protesta u Novom Sadu prave štetu, kako bi za to optužili organizatore. Već viđen scenario. Nezadovoljstvo i revolt građana neće stati jer ni vlast neće prestati da proizvodi nepočinstva i skandale u serijama.

MONITOR: U izvještaju EK o napretku Srbije, nije primijećen značajan pomak. Ministarka Tanja Miščević očekuje otvaranje novog klastera do kraja godine, mada je to sasvim neizvjesno…Nakon toga, Aleksandar Vučić u obraćanju na samitu Evropske političke zajednice, više  puta je insistirao na strateškom pristupu u politici proširenja, u kontekstu globalnih promjena. Kako vidite dinamiku Srbija-EU i politiku proširenja?

LOPANDIĆ: Vučićeva politika je -u strateškim pitanjima, Srbiju dovela od parole „i Kosovo i EU“ do rezultata „ni Kosovo, ni EU“. Srbija se od 2021. godine nije pomerila u pregovorima sa EU. Ipak, zapazivši sa kašnjenjem da se geopolitička situacija u Evropi i svetu menja-a da je politika proširenja EU oživela, uključujući vesti o napretku Crne Gore i Albanije, Vučić obnavlja priču o ulasku Srbije u Uniju (ranije je samo ponavljao da smo „na evropskom putu“). Osim toga, već neko vreme je primetno tzv. puzajuće okretanje režima ka „političkom zapadu“, što se objašnjava nastojanjem vlasti u Beogradu da očuvaju zapadnu naklonost popuštanjem u nekim bitnim pitanjima (poput odnosa prema Kosovu u „dijalogu“ Beograd- Priština), kao i angažovanjem ili rasprodajom nacionalnih resursa (koncesija za kopanje litijuma, nabavke vojnih aviona u Francuskoj) i drugim merama, poput pomoći i prodaje oružja Ukrajini, jačanja saradnje sa Izraelom… Najnoviji izveštaj Evropske komisije potvrđuje utisak da u Srbiji nema bitnijeg napretka, što znamo. Geopolitika je bitna ali bitne su i reforme u suštinskim pitanjima demokratije, vladavine prava, slobode medija i sl., a u tome režim neće popustiti osim kada na to bude prisiljen. Sa Planom rasta za Zapadni Balkan EU je uvela jedan novi sistem „štapa i šargarepe“ u vidu direktne veze između obećanih koraka u reformama i isplate finansijske podrške. Videćemo kako će to funkcionisati u praksi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posjedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan slijed. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir

Hibridni dokumentarac Topli film Dragana Jovićevića bavi se kvir fenomenom kroz čak 38 naslova iz jugoslovenske i srpske kinematografije. Topli film imao je premijeru u Solunu, a prikazan je na mnogim festivalima – u Splitu, Paliću, Novom Sadu, Bangkoku, Pekingu, Berlinu, Londonu, Tel Avivu, Ljubljani, Sarajevu, Hagu… Podgorička publika mogla je da ga pogleda na UnderhillFestu i na Nedjelji prajda.

Dragan Jovićević je doktorirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu iz oblasti teorije filma, a osnovne studije završio i na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Autor je kratkih filmova, video radova i instalacija. Osnivač je nezavisne produkcijske kuće Greifer. Objavio je nekoliko filmskih knjiga, jedan roman, brojne kratke priče, pripovijetke, naučne studije i eseje. Urednik je rubrike Kultura u nedeljniku Radar. Ranije je istu funkciju obavljao u NIN-u, Danasu, a bio je i urednik dokumentarnog programa na TV Avala. Takođe je filmski kritičar Radio televizije Srbije.

MONITOR: U istoriji jugoslovenske i srpske kinematografije pronašli ste 65 filmova sa kvir tematikom. Zanimljiv je podatak, koji je na samom početku „Toplog filma“, da postoji scena poljupca dvojice muškaraca u filmu  Čiča Ilije Stanojevića iz 1911. godine. Šta Vas je inspirisalo da se bavite kvir odnosima kroz istoriju kinematografije?

JOVIĆEVIĆ: Više toga. Prvo, Topli film je logičan produžetak mojih ranijih teorijskih radova u kojima sam se bavio reistorizacijom jugoslovenske i kasnije srpske kinematografije, iz različitih perspektiva. Tako sam 2014. napisao knjigu Izgubljeni svetovi srpskog filma fantastike s Jovanom Ristićem u kojoj smo tražili sve momente gde je fantastika ušla u ovdašnje filmove i otkrili još impozantniji broj od gotovo 250 filmova, što dugih što kratkih. Odmah zatim, doktorirao sam na Fakultetu dramskih umetnosti sa tezom o žanrovima u srpskoj kinematografiji, što je objavljeno i kao knjiga nekoliko godina kasnije. Topli film je nastao iz ogromne istorijske građe koju sam već posedovao, i nakon fantastike i žanrova, kvir je bio nekako logičan sled. Pitao sam se u koliko filmova se prepoznaju kvir osobe, osobine ili ponašanja, koliko se filmova tematski može povesti pod termin kvir. I naravno, sasvim mi je jasno da će to biti film a ne knjiga ili naučna publikacija, jer  su kvir likovi prosto filmičniji. S druge strane, često čujemo priču o cenzuri nekog filmskog sadržaja zbog gej likova, da je neki glumac odbio da igra gej osobu ili da mlade reditelje te tematike, koje su goruće u svetskoj kinematografiji, uopšte ne interesuju. Ili ih interesuju, ali ne dobijaju finansijsku podršku za njihovo nastajanje. To je sve otvorilo pitanje homofobije, kojim sam na drugom planu hteo da se ovim filmom bavim.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 15. novembra ili na www.novinarnica.net

Osionost patrijarhalne politike  je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori, od rata u kojem smo učestvovali, do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća

MONITOR: “Uključenost žena u politički život i dalje je niska i potkopana nedovoljnim naporima države i javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi”, ocjenjuje se u ovogodišnjem Izvještaju EK za Crnu Goru. Potkopava li vlast rodnu ravnopravnost?

DABIŽINOVIĆ: Postoji mnogo načina da se ne prihvati suočavanje sa problemom kakav je opresija žena u društvu. Najčešći povici ovih tridest godina su da se imaju važnije teme riješavatod pitanja koje se tiču žena i društva. Pitanje politike ima veze sa ženama, pitanje siromaštva ima veze sa ženam, pitanje rata i mira ima veze sa ženama.  Međutim, navedeno se koristi kao paravan da se ignoriše i učini nevidljivom opresija žena. Odgovor tada a i danas je isti: ovo je najvažniji problem sa kojim je sve povezano. Odgovornost političke elite za nesprovođenje izostaje. Da, vlast odbija od početka suštinski da implementira politike rodne ravnopravnosti, sem formalno zbog međunarodnih faktora.

Danas je tema žena skinuta sa dnevenog reda jer se od identitetskih pitanja  u političkom polju ne može doći na red. Iako su identitetska pitanja u vezi sa pozicijom  žena. Poznati su svi ti saboteri i razbijači. Godinama sam ih susretala od skupštinske sale do skupova na koji su pozivani. Mali broj poslanica je u svim sazivima razumio suštinu primjene ovih politika.Što nije teško razumjeti, jer su žene internalizovale slike koju je o njima stvorio patrijarhat a koje nas odvajaju od nas samih. Često podsmjeh ili bilo koja druga metoda  delegitimizacija žene koja govori o problemima žena u političkom polju,  tjera ih da se ne suočavaju i ne suprostave. Od crkve do skupštine.

Zalaganjem ženskog dijela civilnog društva, velikim trudom i radom, stvoren je mali prostor kojeg poslanice ne umiju da zadrže, podrže i povećaju jer ne razumiju koliko je to u javnom interesu svih. Sva nastojanja da se u političkom životu nađe što više žena u kontinuitutu su sabotirana, različitim strategijama a današnji nejednak odnos snaga i moći nije ni na mapi za razmatranje. Poslanice se žele afirmisati preko drugih tema koje više konveniraju političarima i pukoj lojalnosti, što pokazuje da se ne razumiju osnove politika rodne ravnopravnosti koje ne govore samo o polnoj kasti nego o političkim, socijalnim, rasnim, klasnim odnosima i klasama. To naravno pogoduje političarima  da kad god mogu žene isključe potpuno iz političkog polja.Na pregovorima o sudbini zemlje nije bilo u poslednjim godinama niti jedne žene. Kao da to nije njihovo pitanje.

MONITOR: Izvještaji EK kontinuirano ukazuju da domaći zakonodavni okvir ima ograničen uticaj zbog nedovoljne političke volje da se ovo pitanje stavi u političke prioritete. Zašto kontinuirano nema političke volje?

DABIŽINOVIĆ: Prije izvještaja EU, moramo pogledati izvještaje koje pišu ženske organizacije u kontinuitetu, a odnose se na ključni razlog- izostanak političke volje.Izostanak političke volje svoju podršku ima u  kulturnim i društvenim pritiscima (obeshrabrivanje žena da se bave politikom); nevidljivosti u obrazovanju uzora i kontinuiteta borbe žena; pomenuti strah od odbacivanja i kritizerstva. Međutim, suštinski razlog je taj da političke elite neće da se stanje mjenja niti žele da dijele patrijarhalnu moć. Čitljivi pokazatelji opresije su glasni povici o apsolutnim brojevima političke većine. Apsolutne brojke su im najvažnije ne bi li mogli bez kontrole donositi odluke.  Apsolutni brojevi su karakteristika autokratskih režima i politika kojom patrijarhalci osmišljavaju vlastitu sigurnost i bezbjednost u političkom i ekonomskom smislu-od korupcije do sprege sa kriminalnim strukturama. Žene tu dođu samo kao saučesnice. Dijeljenja kolača nema, jer se moć vladanja nad potrebama onih nad kojima se vlada ne dovodi u pitanje.

Osionost patrijarhalne politike (čitaj političke moći) je osnovna karakteristika svega viđenog u Crnoj Gori od rata u kojem smo učestvovali do vlasti koja nema ograničenja niti odgovornosti. Opasnost je sve veća i proklizavanje u fašizam i mržnju sve češća. Izostanak političke volje često rezultira isključivanjem, ostajemo neprijetelji jedni drugima. Nagomilanu nepravdu imržnju ne riješava mržnja.

MONITOR: Koliko je važno da vlast rodnu ravnopravnost tretira kao prioritetno političko pitanje?

DABIŽINOVIĆ: To je perpetum mobile promjene stanja. Politike rodne ravnopravnosti temeljno otvaraju širok krug, konsenzus politika u odnosu na osnovne i specifične potrebe ljudi,  šire krug uvažavanja, nenasilja, utiču na promjene u zajednici. Na pravdu koja u našoj zajednici stalno izmiče. Jedankopravnost muškaraca i žena je prvi neophodan uslov za jednakopravnost svih različitih: klasa, rasa, rodova, polova…za pravednost.

MONITOR: Crna Gora ima Zakon o rodnoj ravnopravnosti, Strategiju rodne ravnopravnosti 2021-2025, Odbor za rodnu ravnopravnost, kvote na listama …. Šta je to onda, s manjkom političke volje, donijelo rodnoj ravnopravnosti u Crnoj Gori?

DABIŽINOVIĆ: Mehanizmi koji su stvoreni da bi se politike rodne ravnopravnosti implementirale u našim uslovima su svih ovih godina samo folklor za strance. Na njih prisliljeni, njihovom ne/primjenjivošću postaju svoja suprotnost: bivaju suvišne, nedostatne, šalje se poruka da nisu riješenje opresije. Konačno, opresija se seli na dublji još nevidljiviji nivo. Tada vam ne treba argumentacija da se branite da niste opresor. Dovoljno je da negirate. Političari nerjetko kažu – evo imate žene svuda pa opet niste zadovoljne. Zamjenom teza želi se ojačati vlastita mizoginija i seksizam. Neadekvatnim razumjevanjem, neadekvatnom primjenom politika rodne ravnopravnosti čitav koncept ženskih ljudskih prava biva obesmišljen. A to patrijarhat i naše ekipe hoće. Lakše je razviti nacionalističku zastavu, okupacijom nametnuti vlastite prioritete, držati ljude u potčinjenom položaju, obezbjediti da vas ništa ne remeti u vlastitom snu o važnosti…Da, na taj način obezbjeđujete da više od pola populacije radi ono što vi želite na svoju štetu.

MONITOR: Ovogodišnji Izvještaj ukazuje i da nema dovoljno napora ni same javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi.

DABIŽINOVIĆ: Ajmo ovako, razgovarajmo o patrijarhatu i njegovom ugnjetavanju. Patrijarhat je društvo proizvedeno i kontrolisano od strane muškaraca. Društvo u kojem je svaka institucija u rukama muškaraca, ili nekoliko pojedinaca. Takva društva karakteriše potlačenost, objektifikacija, narcizam, politička prisila, sujeta, nekrofilija, okrutnost, diskriminacija, nasilje, klasizam, ejdžizam, nacionalizam, društvo bez radosti kojim vladaju kumovi, sinovi, popovi. To su problem koji su stop na politike ravnopravnosti. Mislim da ovo svi prepoznajemo. Konačno problem moramo dati ime.

Zbog sistema ugnjetavanja cifre ubijenih žena se penju svaki dan, penje se stopa siromaštva, stopa onih koji nemaju puteve, nestalih sa demografskog spiska…Trideset godina radimo na tome da zajednici približimo što ovo znači- perpeturanje nepravde i proizvođenje nesreće jer se odbija suprostaviti postojećim politikama, koje nam svakodnevno produbljuju nepovjerenje, siju strah, nebezbjednost. Izvještaj EK je nedostatan kada se oslanja samo na rodne stereotipe. Rodni stereotipi su samo jedan o komadića u ovoj slagalici. Patrijarhat ubija na svakom mjestu.

MONITOR:Za feminizam nije bilo mjesta ni u akademskom svijetu, konstatovali ste svojevremeno. Zašto?

DABIŽINOVIĆ: Nema ga ni danas. Akademkinje/ici pokušavaju da problem nestane univerzalizujući ga. A kada vjerujete da problem ne postoji, nemate o čemu da pregovarate. Akademska zajednica koje odbija da uvrsti argumentaciju, rezultate i sadržaje feminističke teorije kojima pojava opresije postaje vidljiva, odgovorna je za izostanak proizvodnje znanja kako bi se pokrenuli procesi i odnosi u zajednici mjenjali. Etika koja proizilazi iz feminizma naglašava samopotvrđivanje u zajednici sa drugima.

Naravno u svijetu postoji potvrda ovog što govorim u akademskim sredinama gdje je ovaj sadržaj uvršten u kurikulume obrazovanje. Na žalost akademska zajednica kod nas, je odobila i odbija sve pokušaje da se otvori za ovo znanje. Kada bi se otvorila vrata te zatvorene institucije mislim da bi iz nje izašao prvo “smrad i bijeda” potčinjenosti žena, omalovažavanje u ime akademske izvrsnosti, sabotaža na svakom koraku i sujeta, zla namjera koja kod pojedinaca u strukturama vlasti/moći zaustavlja ovo samopotvrđivanje u zajednici sa drugima. Na pojedinim mjestima neadekvatni, voljom političke trgovine sjede pojedinci od čije patrijarhale i koruptivne svijesti i namjere ovisi koji će se sadržaji  uvrstiti u obrazovanje. Zato vjerujem da će se konzervativna svijest dosjetiti što bi to moglo biti. Profesorke, asistentkinje, naučnice će opošljavati sve poslove svojih akademskih kolega i perpetuirati njihovu samovolju, nežele otvoriti vrata kako bi se širom akcijom različitih subjekata natjerali oni koji odlučuju da odstupe. Vjerujem da užasno boli kada se neka od njih probudi i shvatiti da svo vrijeme radeći za muškarce rade protiv sebe i ostalih žena.

MONITOR: Šta, po vama, ove sedmice najbolje govori o domaćem patrijarhatu?

DABIŽINOVIĆ: Primjeri u kojim se kod nas pojačava mržnja prema drugima i različitim najbolje govore o patrijarhatu. To je podizanje javne hajke na primjere vršnjačkog nasilja u kojoj učestvuju i institucije koje nemaju adekvatno riješenje, a gledano sa strane i ne traže ga.Njihova strategija je žrtveni jarac. Smrt od sepse u porodilištu, tj stanje u našem zdravstvenom sistemu, u sistemu pravosuđa gdje izmiče odgovornost. Spram ova dva primjera akcijaslužbenih spikera politike države su mizerni. Čime se oni bave: skidanjem i postavljanjem zastava bilo koje boje,političkim ucjenama o jeziku!

Očigledan haos u sektoru bezbjednosti rezultira žrtvama na svakom koraku.Ko poziva Demokrate u čijim je rukama ovaj sektor na odgovornost?U kontinuitetu, sprovođenjem hegemone politike nameće se zajednici nasilje koje eskalira od sukoba u našim selima, na ulicama, u školama. Iza tog ćoška se pomalja opasan patrijarhalni obrazac u kojem se od žena traži da budu u funkciji teorije tla i krvi, ( majka, žena i zemlja).Iz svake od tih fizičkih ili simboličnih soški nam se puca u čelo svaki dan kako bi se stanje održalo, širila mržnja.Isključivanjem stručnih i znavenih. Mogu nabrajati tri dana sve greške vlasti i politike nasilja. Pitanje je- šta su i šta smo uradili za NAS?

Milena PEROVIĆ