Povežite se sa nama

INTERVJU

TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTAL KOSSEV: Tope se posljednje ružičaste naočare Srba sa Kosova

Objavljeno prije

1 godina

na

foto: kossev

“Ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vrijeme, izgleda, obezbjeđuje alibi

 

 

MONITOR: Nedavno se navršilo 16 godina otkako je Skupština Kosova proglasila nezavisnost. Kada se govori o Kosovu, uvijek su u fokusu odnosi Albanaca i Srba. Mijenjale su se vlasti i u Beogradu i u Prištini, koliko i kako su se mijenjali međuetnički odnosi, i „zvanični“ i „nezvanični“?

LAZAREVIĆ: Odnosi srpskog i albanskog naroda su se dodatno zaoštrili unazad nekoliko godina. I jedni i drugi nastupaju sa pozicija samoviktimizacije i optuživanja druge strane za zlodela. Dijalog izostaje, a javni prostor je sa obe strane kontaminiran mržnjom, promocijom nasilja i propagande. Kod srpske zajednice dominira i strah, pride. Samoopredeljenje je podiglo očekivanja svom biračkom telu kada je u pitanju odnos prema Srbiji, Severu Kosova, kao i svojevrsnom istorijskom revizionizmu, i u taj balon su poslednju godinu dana uvukli i one koji su tradicionalno bili naklonjeniji drugim strankama – pre svega PDK, kao i LDK, i AAK. Ovakva situacija koincidira upravo sa promenom vlasti u Prištini. Dvadeset pet godina nakon konflikta, do pomirenja srpskog i albanskog naroda nije došlo, ali se život tokom godina normalizovao do nivoa izgrađene konstruktivne komunikacije, dijaloga i saradnje – bilo na pojedinačnom, ili lokalno-opštinskom nivou; ili čak, epizodno, i između samih pregovaračkih strana. Sa takvom je praksom prekinuto dolaskom Samoopredeljenja na vlast. Kako je za tango potrebno dvoje, zvanični Beograd prenaglašava već očigledne negativne efekte politike Samoopredeljenja po Srbe sa Kosova u meri izjednačavanja ‘kurtizacije’ Severa sa ‘okupacijom’, iako je sam Sever pod međunarodnom vojnom i administrativnom jurisdikcijom još od ’99-sa čim se Srbija saglasila, kao i postepenim prenošenjem jurisdikcija na kosovske vlasti. Sever je de fakto militarizovan merama Prištine. Citiraću i utisak koji je vidjiv na severu – “ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vreme, izgleda, obezbeđuje alibi za postupke koje jedino iskreno ne odobravaju Srbi sa Kosova, ali i čija se volja ni za jednu stranu istinski ne računa.

MONITOR: Najnoviji krupan incident je događaj u Banjskoj koji je od dijela međunarodne zajednice i Prištine okarakterisan kao teroristički akt, a neki smatraju da je to i dio plana da se intervencijom Srbije odvoji sjever Kosova-metodom „svršenog čina“. Ima i onih koji smatraju da je incident izuzetno štetan za vlast u Beogradu, pa da je nemoguće da je tu planiran. Da li je priznanje Milana Radoičića pomoglo jednom ili drugom tumačenju?

LAZAREVIĆ: U slučaju Banjska postoje očigledne činjenice i otvorena pitanja. Osim gubitka četiri života, pretrpljenog stresa, posledice po srpsku stranu biće teške i dugoročne. Za kosovsku vladu, koja se neposredno pred slučaj Banjska, našla na meti osnaženih kritika zapada – napad, ubistvo kosovskog policajca u zasedi i očiglednosti materijalnih dokaza (poput vojnog naoružanja i opreme, video i foto materijala, dokumentacije itd.), poslužili su da u potpunosti opravdaju raspoređivanje i prisustvo jakih specijalnih snaga kosovske policije na Severu (pre svega preko 7 baza, koje su na Severu podignute od početka ruske invazije na Ukrajinu). Banjska, je dakle, obrnula uloge ‘dobrog’ i ‘lošeg’ momka. Uvertiru toga smo već imali u maju, 26., odnosno 29. maja, kada se kosovska vlada našla na udaru snažnih reakcija osude zbog jednostranog uvođenja gradonačelnika u severne opštine, da bi se tri dana kasnije grupa Srba sukobila sa KFOR-om. Taj 29. maj je zvanično okvalifikovan kao najveći broj povređenih vojnika KFOR-a od dolaska ove vojne misije na Kosovo. Ovaj datum ostaće kao protivteg. Činjenica je i da Beograd nastoji da zatvori slučaj, uprkos priznanju Milana Radoičića, kao i to da Priština tvrdi da je sve poznato.

Ovaj slučaj  postavlja niz otvorenih pitanja i otvara niz nelogičnosti: Šta je bio stvarni cilj ulaska ove grupe? Šta se događalo od trenutka ubistva policijskog narednika do prvih likvidacija pripadnika ove naoružane grupe? Kakva je bila uloga KFOR-a, EULEX-a i drugih međunarodnih aktera? Kada je lagerovano oružje koje je kosovska policija zaplenila? Kako je moguće da vojno oružje i oprema, vrednosti pet miliona evra, promakne NATO-u, kao i Vojsci Srbije? Kako je ova grupa došla do Banjske i kako se vratila? Zašto je tolerisan prethodni dolazak uniformisane grupe na Sever u najamnje dva navrata – krajem jula 2022. i u decembru 2022? Koliko je stvarnih žrtava? Koliko je ranjenih? Gde su oni zbrinuti? U kojoj je meri ovaj slučaj autentičan odgovor Srba sa Severa, kako je mesecima  upozoravano i kako je prvobitno predsednik predstavio? U kojoj meri je događaj planiran i navođen i koja je strana to učinila?

MONITOR: Na potjernicama Interpola je 20 osoba u vezi sa Banjskom. Prema pravilima te međunarodne organizacije, Srbija nije u obavezi da kao članica izruči one koji su na njenoj teritoriji. Na djelu su i politički pritisci da Srbija sprovede potpunu istragu. Da li će se sve svesti na političku trgovinu „pod okriljem međunarodne zajednice“?

LAZAREVIĆ: Ne postoji zvanično potvrđen podatak da je na poternici Interpola 20 lica u vezi sa slučajem Banjska, iako ima natpisa o tome i više strana ukazuje na to da je to tako. Očekuje se da to Interpol i potvrdi ili UNMIK, koji je trebalo u ime Kosova da takav zahtev odnosno informaciju, i pošalje. Odgovor na ovo pitanje se nalazi u prethodnom setu nepoznanica koje sam navela. No, nije realno za očekivati da srpske vlasti isporuče Radoičića na zahtev Prištine.

MONITOR: Na izborima 2021-e, Kurtijevo Samoopredeljenje je osvojilo 50,28 odsto glasova. Kakva je sada podrška Kurtijevoj vladi i koliko na nju mogu uticati njegovi politički potezi?”

LAZAREVIĆ: Moj je utisak da se stvara novo političko “božanstvo”, da ne upotrebim težu reč. Videli smo kuda idelopoklonstvo vodi, posebno na Balkanu. Aljbin Kurti sa svojim “jastrebovima” generiše sve snažniju podršku. Osovina je njegova politika prema Srbiji i Srbima i “osvajanju” Severa i čišćenja od Srbije, čak i od uticaja Srba kao većinske zajednice na toj teritoriji. I to je ono što treba da plaši. Posebno kada se etnocentričnost, nacionalizam, ogrnut plaštom enverizma, spakuje kao socijal-demokratija, ili borba protiv organizovanog kriminala i uvođenje reda. Možda i ovih četiri do sedam posto preostalih Srba koji se zvanično na Zapadu računaju kao procenat koji Kosovo čini “multietničkom državom”, odnosno društvom, sutra nestane. No, većinsko društvo na Kosovu, ako ne njegova vlast, treba tek da se suoče sa sopstvenim kosturima iz ormara, odnosno sa svojom vizijom demokratije, i istine o demokratičnosti, vladavini prava i građanskih sloboda, kakvom svetu teže.

MONITOR: Kao da su Vučićevi i Kurtijevi potezi „komplementarni“ i da-htjeli oni to ili ne, dosadašnjim ponašanjem pomažu jedan drugom u zataškavanju unutrašnjih kriza?

LAZAREVIĆ: Vaše pitanje je sublimacija svakodnevnih  utisaka koje slušam i od sugrađana i od sagovornika. Ne mislim da sad njih dvojica tu nešto dogovaraju i pregovaraju. Ali vidim komplementarnost poteza, odnosno političkih interesa i koristi. Oba lidera izvlače maksimalnu korist po svoj rejting, Kurti i po svoje ideje. Ja sam to svojevremeno nazvala “prljavi tango”. Interesantno je koliko se slika svojevrsne usaglašenosti ovih politika širi regionom poput koncentričnih. Sve je više onih koji upoređuju ova dva lidera prema tehnici vladanja – prepoznajući autokratsku crtu kod obojice. Ja ću ipak ovde istaći jednu suštinsku razliku. Za kosovskog premijera je sprovođenje politike instrument primene ideologije Samoopredeljenja – etnička Albanija. On nije preumljeni demokrata, već nacionalni radnik koji ispravlja ono što vidi kao istorijsku nacionalnu nepravdu i umišljeni socijaldemokrata. Međutim, ne zagovaraju se vrednosti socijaldemokratije na krilima nacionalizma. Ne opravdava se sopstveno nasilje kao “pravedan odgovor naroda”. Aktuelni predsednik Srbije, sa druge strane, nije čovek ideološke potpore, vrednosnih opredeljenja, te u takvom smislu čuvar nacije. Njegovo božanstvo je samo rejting preko medija i možda još ponešto.

 

Cementira se izostanak zadovoljenja pravde za ubistvo Olivera Ivanovića

MONITOR: Ubistvo Olivera Ivanovića je postalo simbolom situacije na Kosovu, od 1999-e, a posebno od 2008-e. I u Prištini i u Beogradu je pokrenuta istraga. Među optuženima nema nalogodavaca i izvršilaca, ali ni u optužnici pomenutih kao organizatora kriminalne grupe-Milana Radoičića i Zvonka Veselinovića. Ima li pravog interesa da se ovo političko ubistvo rasvijetli?

LAZAREVIĆ: Nema. Kako vreme odmiče, da je u pitanju politički atentat, paradoksalno se otkriva u punom svetlu, upravo zato jer približavanje kraja suđenja zapravo cementira epilog izostanka zadovoljenja pravde. Stiče se utisak da se sudski proces odvija, odnosno da je optužnica postavljena na takav način da se upravo kroz sud ‘opere’ i svaka sumnja u moguću adresu egzekutora i nalogodavca. Da se razumemo, ovakav način vođenja sudskog postupka, a pre toga istrage, da ne spominjem sam čin ubistva i pripreme, ne može da se vodi a da se ne pretpostavi ili primeti preplitanje sistema i strana.

 

Rijetkost je sresti Srbina na Kosovu koji vjeruje Vučiću

MONITOR: Postoji podatak da je od skoro, Kosovo napustilo više od 10 posto  Srba i da se djeca sve češće upisuju u škole u Srbiji…Aleksandar Vučić je nedavno najavio da će posjetiti kosovske Srbe, malo kasnije je dodao da ga možda neće pustiti, iako za njega ništa od toga nije važnije…Kakav je danas odnos predsjednika Srbije i kosovskih Srba?

LAZAREVIĆ: Popularnost Aleksandra Vučića na Kosovu je na najnižem stepenu od njegovog dolaska na vlast pre više od 10 godina. Retkost je danas sresti Srbina na Kosovu, pre svega na Severu koji mu bezuslovno veruje, kakvih je bilo do pre godinu. Tako snažnu promenu stvarnosti na terenu, na gore, kako to ocenjuju Srbi na Kosovu, ne može da nadjača nijedan Pink, Informer, Happy, RTS ili Prva… Tope se poslednje ružičaste naočare Srba sa Kosova ka Aleksandru Vučiću. No ovo opšte razočaranje, jed, nesreća, tuga, poniženje i opšta mizerija u kojoj su se našli Srbi sa Kosova ne znači još uvek njihovu slobodu da podignu glas, da se samoorganizuju, osveste i preduzmu nešto da razgrnu pomrčinu koja se poput olujnog oblaka nadvila nad njima. Naprotiv, vlast Aleksandra Vučića i dalje ima nesmanjen uticaj na Srbe na Kosovu. Srpsko je političko biće sistematski uništavano proteklih 12 godina – egzekucija je izvršena 16. januara 2018, overena je 24. septembra u Banjskoj. Srbe na Kosovu dvostruko šibaju i Priština i Beograd. Za jedne su nepoželjni, za druge neugodni svedoci. Jedni ih obesmišljavaju nazivajući ih življem i čineći ih radnim invalidima, drugi diskriminišu proglašavajući ih uljezima i otimačima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo