Povežite se sa nama

INTERVJU

TATJANA BEČANOVIĆ, PROFESORICA FILOZOFSKOG FAKULTETA U NIKŠIĆU: Univerzitet ključa

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako biste najkraće opisali aktuelno stanje na Filozofskom fakultetu?
BEČANOVIĆ: Aktuelno stanje na Filozofskom fakultetu samo je odraz opšteg društvenog rasula, ukidanja zakona, urušavanja poretka i vladavine inferiornih. Filozofski fakultet je trećina Univerziteta Crne Gore i podliježe tamo uspostavljenoj logici – logici partijskog spletkarenja i likvidacije nepodobnih ili nedovoljno poslušnih. Univerzitet Crne Gore ne pamti ovakvo nasilje, čak ni iz komunističkih, crvenih vremena. U toku je velika čistka, ili u duhu novoinstaliranog ženskog principa – veliko spremanje. Jedino su slabi, inferiorni tako nasilni, jer osjećaju da je njihovo vrijeme već prošlo…

MONITOR: A gdje je tu autonomija Univerziteta Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Državni Univerzitet mora obezbijediti slobodu govora, akademska prava i zaštićenost od svih oblika prisile i prinude svim zaposlenima, a to se postiže samo zlatnim načelom – autonomijom. Institucija ogrezla u partijskom nasilju je najnestabilnije mjesto za profesionalni život, što na svojoj koži osjećaju i saradnici kojima prijete otkazi, i profesori koji iščekuju svoja zvanja. Većina drhti u strahu da ih ne spršti moćni partijski mehanizam, da ih ne samelje apsolutna vlast totalitarnog režima.

MONITOR: Da li će se nešto promijeniti dolaskom rektorke Radmile Vojvodić?
BEČANOVIĆ: Ovo će novoj rektorki biti najteža uloga i režija u karijeri, jer ipak nije došla u poslušnu partijsku sredinu niti na scenu punu glumaca, spremnih da izvršavaju njena umjetnička uputstva. A taj mit o preuzimanju UCG od tamo neke partijice konstruisan je u demokratskoj atmosferi Partije, jer oni imaju kontrolu još otkako su svoje instaliranje, naručeno iz Beograda, nazvali AB revolucijom. Revolucija se crveni od stida.

Sindrom Šćepana Malog – grdna (velika) glava na slabačkom tijelu, drma Crnu Goru. Univerzitetom i Fakultetom ne mogu upravljati osobe koje nemaju nikakav akademski identitet, a kamoli kredibilitet. Mogućnost obmane koreni se u političkoj suštini, a partijske obmane su najefemernije, ali i najopasnije. Partijski mađioničari proizvode ličnosti bez oslonca u svojoj struci i etičkom kodeksu; falsifikatore proglašavaju za ministre, od menadžmenta prave nauku, a od bolesti zvane liderstvo grade kult.

MONITOR: Ima li lijeka Univerzitetu Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Dekonstrukcija vođe je ono što sad slijedi, a istovremeno prethodi korjenitim društvenim promjenama do kojih će veoma brzo doći. Tada će se i Univerzitet izliječiti. On je veoma ozbiljno obolio, pao u komu, indukovanu neakademskim osobljem koje misli da je preuzelo kontrolu. Tačno je da sila Boga ne moli, to su dokazali ,,ograđeni” profesori, koje ja duboko sažaljevam. Njihova ograda od srama inspirisana je partijskom direktivom, dakle, veoma uzvišenom motivacijom, koja je moje jadne kolege uzdigla na pijedestal ograđenih, na kome cirkuzanti izvode svoje vještine. Jedini im je ideal sticanje – funkcija, novca, imidža, zastave, jer pohlepa bezidejnih je nezajažljiva. Inferiorni, nesposobni, skromnih intelektualnih kapaciteta idealni su za funkcije, partija ih štedro raspoređuje, a oni se zauzvrat moraju kretati u uskim granicama, koje im zacrtava skučeni um u sjenci velikih ušiju, naraslih od slušanja. Najgori su vanpartijski poslušnici. Oni iz partije što slušaju, njih čovjek i da razumije, ali vanpartijski potrčko sigurno je najtragičniji egzistencijalni model na Univerzitetu Crne Gore. Prvo što takvim umovima pada na pamet, što im glođe zakržljale vijuge, jeste odmazda, i sprečavanje svakog oblika mogućeg otpora.

MONITOR: Zašto očekuju otpor?
BEČANOVIĆ: Zato što znaju da su nešto oteli, da su dobili nešto što im ne pripada, to mogu sačuvati jedino silom! Akademska batina trebalo bi da je suptilnija, ona obično djeluje sofisticirano i zakulisno, ali mi na sceni imamo neakademske igrače, bekove čistače iliti glumce. Intelektualno, diskurzivno i idejno krhko biće gladno moći jednako je akademska tragedija u tri lika. Nije više bitno što je neko sa prosjekom 6,30 dekan, niti što je morao da kupi svoj, to jest tuđi doktorat, jer nije mogao napisati sopstveni. Nije problem ni u poziranju promašenih pozorišnih persona (persona je na grčkom maska), nije stvar u njima, već u kontekstu, kako bi to artukulisala najcrnogorskija falsifikatorka svih vremena, kao po Pravopisu skrojena, uvažena ministarka nauke. Stvar je u sistemu koji je truo, pokvaren i koji na vrh izbacuje samo smeće i glib. Dok se kontekst ne izmijeni, nema spasa ni Filozofskom fakultetu ni Univerzitetu. Ova gorepomenuta ekipa instalirana je sa jasnim ciljem – uništavanje državnog Univerziteta svim raspoloživim sredstvima. Kako reče naš asistent za glumu (ključna referenca navedena u referatu za izbor u zvanje): ,,Univerzitetski profesori su srednja klasa koja je dobila stanove u jednom sumnjivom projektu, koji će ona preispitati”, jer, na njenu veliku žalost, univerzitetski profesori nisu podstanari prepušteni na milost i nemilost njoj i partiji.

MONITOR: Kakva onda budućnost čeka Univerzitet Crne Gore?
BEČANOVIĆ: Ipak, ja vjerujem u snagu Univerziteta Crne Gore koji će morati da se bori za svoj opstanak, jer ga sada ne nagrizaju samo spolja, glođu ga iznutra, jer su partijske spletke zahvatile samo srce najvažnije visokoobrazovne i naučne institucije u državi. Da li to država radi protiv sebe? Država protiv države, Univerzitet protiv Univerziteta, Filozofski protiv Filozofskog. Najčešće sami iskopamo jamu u koju ćemo upasti, i to pogrešnim izborom. A da se biralo naopako, i pod prinudom partijskih mehanizama, niko ne može osporiti. Mreža, nimalo suptilno ispletena, vodi od Upravnog odbora, preko Rektorata i Dekanata Filozofskog fakulteta do nesrećnog šefa Studijskog programa za crnogorski jezik. Zrelo naprijed! Jasna je namjera Tima za reorganizaciju i integraciju – integrisanje pod partijskom palicom u krhkoj ručici. A jedno je sigurno – glumci su im zbilja trećerazredni, pa će im takva biti i predstava integrisanja.

MONITOR: Filozofski fakultet je dobio novog dekana, ali, izgleda, i Goran Barović nastavlja partijskom stazom svog prethodnika?
BEČANOVIĆ: Da, novi dekan krače partijskim stazama prethodnih dekana. Bojke Đukanović, koja je započela proces centralizacije i zavođenja gvozdene partijske discipline. Uslijedila je čvrsta ruka prekaljenog člana Blagoja Cerovića, koji se žestoko založio da dobije dostojnog nasljednika i u tome je uspio. Transformativna snaga i sva ,,sinergija potencijala” novog dekana već je uočena, partijska ćelijica polako ali sigurno postaje logor, a već je u dogovoru s vrhom, ili čelnicima Univerziteta, spremna i gasna komora. Za svaki slučaj, mada se ne očekuje otpor, ili daleko bilo, nekakav oblik pobune. Mrtvo akademsko more, koje strepi od bure zvane izbor u zvanje, podiže ograde od srama, baš kako su naručili iz Rektorata i Dekanata! Ali razloga za njihov strah nema. Danas se čak i oni sa spornim doktoratima tako lako biraju u zvanja – što sporniji referat, to lakši izbor! Ne znam čega se plaše ograđeni. To su kadrovi koji trenutno, beskrajno servilni, opslužuju asistenta glume i beka čistača. Njih je poslala partija da zavedu red. Kakav su red zaveli, valjda je svima jasno. Univerzitet ključa, ako to ne vide, onda će im uskoro od ovoliko pritiska eksplodirati u lice. Logika pretis lonca je neumoljiva.

MONITOR: Osnivanje Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju propratili ste oštrim komentarima, a njegov dekan optužio Vas je da je to govor mržnje.
BEČANOVIĆ: Govor mržnje je kad vam neko kaže da ste četnikuša ili povampireni Srbin. Dakle, Srbe je neko povješao na vrbe, ali su oni uspjeli da se povampire, pa potenčeni u mom liku i obliku haraju Domovinom, krv piju finim i upitanim domoljubima, koji samo jednu brigu briže – kako državu što bolje ožuliti u ime viših ciljeva. Cetinjski dekan sprovodi nacističku jezičku politiku, a vladajuća ,,elita” toliko je nepismena da ne zna šta finansira niti koliko je opasan neofašistički projekat zvani čisti crnogorski jezik i čista crnogorska književnost.

MONITOR: A kako komentarišete izbor sveštenika Srpske pravoslavne crkve Velibora Džomića za predavača na Univerzitetu Mediteran?
BEČANOVIĆ: To je pravi crnogorski identitetsko-tranzicioni specijalitet. Još samo ja da uđem u hram Hristovog vaskrsenja i držim bogosluženje! Šta bi mi falilo!? Mislite da mi fale reference za svetu službu?! Bože sačuvaj!

Ograđeni i poniženi

MONITOR: Zašto nedavno pismo profesora Studijskog programa za crnogorski jezik nije potpisano i zašto se od njega ogradila grupa profesora Filozofskog fakulteta koja nema veze sa tim?
BEČANOVIĆ: To je samo još jedno pismo u nizu koje su profesori uputili na važne adrese, sa kojih su naravno očekivali odgovore. Nikad se niko nije potpisivao, pa zašto bi sada. Zamislite kakav privid moći prati asistenta glume kad je pokrenula sve mehanizme zastrašivanja ne bi li uplašila ta gorda akademska bića. Sa spiska onih ograđenih samo ih je četvoro sa Studijskog programa za crnogorski. A došli su došljaci tek nakon što su prof. dr Rajka Glušica i prof. dr Tatjana Bečanović osnovale taj Studijski program. Nakon što su im ove nepomenice pisale pozitivne recenzije, pomogle da objave radove u međunarodnim časopisima i omogućile im učešće na brojnim naučnim skupovima. Poniženje kojem su izloženi došljaci, pod reflektorima univerzitetske scene, čak i mene boli. A oni vrli potpisnici ograde, pridruženi sa Studijskog programa za srpski, među kojima prednjači desna ruka dekana – doc. dr Sonja Nenezić, zbilja ne znam ni šta traže među ograđenima. Doduše, pravo na ogradu ima svako, ali zašto akademsko čeljade ima potrebu da se na takav način unižava, to već ne bih znala.

Falsifikat na Cetinju

MONITOR: Crnogorski jezik propisan novim pravopisom baš se i ne prima u državnim institucijama, državnim medijima…?
BEČANOVIĆ: Standard se ne prima, jer je crnogorsko društvo očigledno mnogo otpornije na pritiske i zastrašivanja, pruža tihi otpor jezičkom teroru koji sprovode Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo nauke, na čelu sa domoljubnom falsifikatorkom. Nažalost, nije jedina. Najveći falsifikat osnovan je na Cetinju, bez akreditacije i bez licence! Čija je to bruka? Pa osnivača, naravno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo