Povežite se sa nama

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ’45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

DRUŠTVO

AFERA MANDIĆI: Zataškavanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako stvari stoje, Danilo Mandić će, i nakon najnovijih problema sa zakonom, ostati u službi kod strica Andrije Mandića, kao„savjetnik“ predsjednika Skupštine Crne Gore. Naoružan i opasan

 

Samo su naivni mogli pomisliti da će se „navodni“ pokušaj ubistva Podgoričana Darka Perovića i Arisa Turkovića, i hapšenje osumnjičenog za ovo krivično djelo Danila Mandića, bratanića i tjelohranitelja predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, završiti jednim policijskim saopštenjem.

Pet dana nakon te objave, množe se pitanja bez odgovora. Od dileme kako je Danilo Mandić, kao osuđivana osoba koje se u policijskim evidencijama vodi kao bezbjednosno interesantno lice, mogao postati visikorangirani službenik Skupštine Crne Gore (zvanično savjetuje predsjednika parlamenta, nezvanično – stara se o strikovoj bezbjednosti), pa do tvrdnje da se ništa od onoga o čemu nas je izvijestila policija nije dogodilo.

Umjesto da otklone sve nedoumice i objasne građanima šta se i kako dogodilo, ćutanjem se brane ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednost Aleksa Bečić ali i Agencije za nacionalnu bezbjednost. Ne oglašava se ni predsjednik parlamenta, kao da ga se ova priča ni malo ne dotiče. Nema ni tradicionalnog partijskog saopštenja kojim se, u sličnim prilikama,  apeluje „pustite nadležne da rade svoj posao“. Muk.

Opozicija od Andrije Mandića traži da podnese ostavku. Kažu, ne zato što je postavio sinovca da mu bude lično obezbjeđenje, već što mu je sinovac bezbjednosno interesantno lice kojem je – ne zna se ko i kako – omogućeno da naoružan i van radnog vremena koristi službeno vozilo (koristio ga je, navodno, i u noći 19. aprila kada je, prema navodima policije, počinio krivično djelo pokušaj ubistva).

Umjesto valjanih i dokazima potkrijepljenih objašnjenja, dobili smo  potvrdu teze da živimo u svijetu alternativnih činjenica: konstruišu se nove verzije događaja, mijenjanju se iskazi povrijeđenih  (do mjere da se na kraju nijesu sjećali ni da je iko pucao u njih), a advokat Danila Mandića sve samouvjerenije ponavlja tvrdnju da njegov klijent 19. avgusta nije izvršio bilo kakvo krivično djelo, pošto takvog djela nije ni bilo. Kao ključni dokaz advokat Miroje Jovanović navodi postupanje nadležnih institucija. Odnosno, njihovo nepostupanje.

Jovanović je problematizovao činjenicu da u noći pucnjave nije obavljen uviđaj, što je par dana kasnije okrenuo u korist svog klijenta i zaključio da uviđaj nije obavljen jer se događaj nije ni desio. Sa druge strane, iz policije navode šta su sve utvrdili te noći.

Saopštili su da je dežurna služba  oko 3.40 časova obaviještena o sukobu više osoba u blizini raskrsnice Bulevara Ivana Crnojevića i ulice Marka Miljanova, gdje je jedno lice upotrijebilo vatreno oružje. Nakon izlaska na lice mjesta zatekli su jednu osobu koja je odbila da policijskim službenicima pruži na uvid lična dokumenta. Umjesto da se legitimiše, ovaj muškarac je pošao sa lica mjesta vozilom marke „škoda“, podgoričkih registarskih oznaka, da bi nakon toga izazvao saobraćajnu nezgodu. Policija je tada utvrdila da je riječ o Peroviću kod kojeg  je primijećeno da ima ranu u predjelu desne potkoljenice.

„On je upućen na ukazivanje ljekarske pomoći… Tom prilikom je testiranjem utvrđeno da je D.P. pozitivan na prisustvo alkohola u koncentraciji od 0,66 g/kg kao i psihoaktivnih supstanci u organizmu – opojne droge kokain, te da je vozilom upravljao pod dejstvom istih. Na licu mjesta nisu zatečena druga lica, osim očevidaca događaja. Licu D.P. je ukazana pomoć u Urgentnom bloku a isti je tom prilikom odbio detaljne ljekarske preglede i snimanja nakon čega je dežurni ljekar na osnovu vizuelnog pregleda sačinio izvještaj o povredi. Kasnije, nakon ponovnog pregleda, konstatovana je prostrelna rana u predjelu desne potkoljenice. Tokom pružanja medicinske pomoći licu D.P, isti policijskim službenicima nije dao tačne informacije na okolnosti povređivanja“, piše u posljednjem u nizu saopštenja policije.

Perović je zatim uhapšen zbog više počinjenih prekršaja iz Zakona o bezbjednosti saobraćaja i Zakona o javnom redu i miru, da bi dan kasnije 20. aprila, kod sudije za prekršaje oglašen krivim i kažnjen iznosom od 3.450 eura.

Nakon što je policija „došla do saznanja“ da je jedno lice upotrijebilo vatreno oružje, oko 5.00 časova obaviještena je dežurna tužiteljka  u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, koja  je „u komunikaciji sa policijskim službenicima koordinirala aktivnostima, a koju su policijski službenici blagovremeno obavještavali o novonastalim okolnostima“. Istog dana oko 7:47 sati, navodi se u saopštenju policije,  sa svime je upoznata i državna tužiteljka u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, koja se izjasnila da postupanje po predmetnom događaju nastavi Osnovno državno tužilaštvo.

„Policijski službenici su prethodno, u ranim jutarnjim, i kasnije u dnevnim časovima tri puta izvršili pregled i pretragu užeg i šireg lica mjesta u cilju pronalaska predmeta i tragova o čemu su sačinjeni adekvatni spisi sa propratnom foto dokumentacijom. Preduzimajući policijsko-tužilačke aktivnosti pregledan je i izuzet veći broj nadzornih kamera u užem i širem licu mjesta, prikupljena su obavještenja od više lica, utvrđen boravak oštećenih i osumnjičenog lica tokom kritične večeri u jednom ugostiteljskom objektu, kao i kretanje vozila Range Rover za koje se sumnja da je korišćeno prilikom izvršenja krivičnog dela od strane lica M.D“, navode u saopštenju.

Tokom tih radnji identifikovana je i druga osoba koju je ranio osumnjičeni Danilo Mandić. Aris Turković je, ipak, ostao nedostupan policiji sve do večernjih sati. Tada je, kažu, „obezbijeđen“  na način što je lociran u svojoj kući, nakon čega se uputio na ukazivanje ljekarske pomoći. U Urgentnom centru su mu konstatovane povrede nastale od projektila ispaljenog iz vatrenog oružja.

„Policijski službenici su po prikupljenim saznanjima o događaju raspisali potragu za licem D.M. i u više navrata pokušali da lociraju vozilo i lice nakon čega je oko ponoći 20.4.2025. godine, D.M. pristupio prostorijama Odjeljenja bezbjednosti Podgorica, i tom prilikom je izvršena kriminalistička obrada lica, izuzimanje i uzorkovanje tragova koji se mogu dovesti u vezu sa izvršenim krivičnim djelom – navode iz policije i dodaju da je vozilo kojim je upravljao Madnić dobrovoljno predato od strane trećeg lica.

Pokazalo se da je to vozilo (Range Rover) neobično makar koliko i njegov vozač. Ono je, tokom neke od aktuelnih istraga, oduzeto od vlasnika pa, ustupljeno na korišćenje Skupštini. Navodno, da bi se koristilo za obezbjeđenje štićenih osoba.  Ali…

„Vozilo za koje se sumnja da je korišćeno prilikom izvršenja krivičnog djela nije u vlasništvu MUP-Uprave policije, već je isto u vlasništvu Skupštine Crne Gore na koju je i registrovano“, navode iz policije, uz objašnjenje da ne znaju ni kako je Danilo Mandić angažovan kao tjelohranitelj svog strica Andrije. „Uprava policije ne posjeduje saznanja o radno-pravnom statusu ovog lica, niti njegovom radnom angažovanju u javnom ili privatnom sektoru“.

Dok su istražitelji, pozivajući se i na svjedočenja povrijeđenih, tvrdili da je Mandić osoba koja je pucala u centru Podgorice, advokat Miroje Jovanović je, proročki, insistirao da nijedan dokaz ne povezuje njegovog branjenika sa tim krivičnim djelom. Onda su oštećeni/ranjeni promijenili priču. Jedan ne zna ko ga je ranio, a drugi, navodno, nije znao ni da je ranjen… Konačno, Ranjeni Perović je, nekoliko dana nakon ranjavanja, tužiteljki tvrdio da je pod policijskom prijetnjom označio Mandića kao osobu koja je pucala u njega i Turkovića.

Zataškavanje traje. Dok se nadležni nadmeću dokazujući nesposobnost i odsustvo elementarne volje da rade svoj posao. Ili se sve što rade preduzima da se prava istina ne otkrije.

Jedino što je nesumnjivo utvrđeno jeste da je Danilo Mandić od ranije poznat policiji. Osuđivan je zbog učešća u tuči, napada na policijskog službenika, nedozvoljenog držanja oružja. Izašao je iz zatvora početkom januara 2024. godine, gdje je služio kaznu za napad na službeno lice u vršenju službene radnje, a odmah nakon toga dobio  posao kod strica, kao lično obezbjeđenje.

Kako stvari stoje, na tom mjestu će ostati i nakon najnovijeg problema sa zakonom. Savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore. Naoružan i opasan.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DRŽAVA I BEMAKS: Poslovi se nastavljaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon pada DPS-a, nove vlasti su konstantno u sukobu sa Bemaksom. S druge strane, najveća građevinska kompanija u Crnoj Gori, nesmetano nastavlja da dobija unosne poslove od države  Rekord bi mogao da bude oboren tokom ove godine, jer Bemaks već ima ugovorene poslove u vrijednosti od blizu 30 miliona eura

 

 

Bivši vlasnik kompanije Bemaks i sadašnji  predsjednik Odbora direktora ove kompanije Veselin Kovačević pokrenuo je tužbu za raskid kupoprodajnog ugovora, kojim je u julu 2022. prodao tu firmu Ivanu Uboviću za 750.000 eura. To je uradio nakon što je dobio rješenje Poreske uprave da treba da plati 28,5 miliona eura na ime poreza na kapitalnu dobit nastalu iz ovog ugovora.

Ivan Ubović, sin Ranka Ubovića, u julu 2022  kupio je od Kovačevića  Bemaks za manje od jedan odsto njene tadašnje vrijednosti iskazane u zvaničnim izvještajima. Kompanija je, prema finansijskim izvještajima iz 2021. godine, imala stalnu imovinu od 120 miliona eura, ukupan kapital  je bio procijenjen na 142 miliona, a na računu je imala i neraspoređenu dobit iz ranijih godina od 141 milion eura.

Kovačević sada u žalbi na ovo poresko rješenje navodi da mu u trenutku potpisivanja ugovora nije bilo poznato da će naknadno zakon o porezu na dohodak biti mijenjan i da će imati retroaktivnu primjenu. Smatra i da sada treba prekinuti upravni postupak određivanja poreske obaveze dok Osnovni sud ne odluči o njegovoj tužbi za poništenje ugovora.

Poreska uprava je na osnovu izvještaja ovlašćenog vještaka utvrdila poresku obavezu Kovačeviću, u iznosu od 23,7 miliona eura zbog toga što je tu kompaniju u julu 2022. vrijednu 158,2 miliona eura prodao mlađem Uboviću za 750 hiljada eura. Rješenjem je utvrđena i pripadajuća kamata od 4,7 miliona eura od nastanka poreske obaveze do donošenja rješenja 20. februara ove godine.

Potpredsjednik Vlade za politički sistem, pravosuđe i antikorupciju Momo Koprivica nedavno je saopštio da će Bemaks uplatiti državi 28,4 miliona eura  po osnovu izbjegnutog poreza na kapitalnu dobit i obračunate kamate. Poručio je i da je ovo poruka svima da je vrijeme izbjegavanja poreza i dogovora iza zatvorenih vrata prošlo.

Nakon Bemaksovog prenosa vlasništva, kojim je višemilionska firma prodata za siću, Ministarstvo finansija, na čijem je čelu bio Aleksandar Damjanović, pokrenulo je izmjene zakona o porezu na dohodak fizičkih lica. U obrazloženju izmjena zakona naveli su da će se tako spriječiti zloupotrebe, kao i da će budžet Crne Gore ostvariti dodatne prihode. Izmjene zakona stupile su na snagu u januaru 2023.

Nakon godinu i po, potpredsjednik Vlade Momo Koprivica je 17. juna 2024. godine podnio Poreskoj upravi inicijativu za provjeru poreske obaveze u slučaju Bemaks. Poreska uprava je obavila inspekcijski nadzor i 16. januara ove godine sačinila o tome zapisnik. Rješenje je donijeto 20. februara kojim je utvrđena poreska obaveze Kovačeviću na ima poreza na kapitalnu dobit na osnovu ostvarene prodaje udjela u kompaniji Bemaks.

Veselin Kovačević tvrdi da je prodaja Bemaksa izvršena zakonito, transparentno i u skladu sa važećim propisima a da pravni osnov za preispitivanje cijene transakcije između privatnih subjekata ne postoji. Optužio je Koprivicu za instrumentalizaciju državne funkcije u svrhu predizborne kampanje u Nikšiću.

Od početka rada poslovanje ove kompanije se prepliće sa politikom. Bemaks je osnovan 2007. godine, prije ekonomske krize, u vrijeme građevinskog zamaha i očekivanja početka gradnje auto-puta. Slovio je za firmu blisko povezanu sa DPS-om. Kompanija se povezivala sa bivšim ministrom vanjskih poslova Milanom Roćenom, za koga se tvrdilo da je njen skriveni vlasnik. Roćen je to više puta negirao. Mediji su pisali i da učešće u kompaniji imaju Ranko UbovićAleksandar Mijajlović, bivši premijer Igor Lukšić, kao i sada pritvoreni bezbjednjak i zamjenik direktora Uprave policije Zoran Lazović. Spekulisalo se da iza ove firme stoji takozvani klan Grand, koji se povezuje sa švercom cigareta i narkotika.

Formalno, osnivač, stopostotni vlasnik i direktor preduzeća bio je Veselin Kovačević koji je prethodno bio na čelu firme Fin Invest, jedne od firmi iz Atlas grupe Duška Kneževića.

Nakon promjene, nove vlasti su konstantno u sukobu sa ovom kompanijom. Bivši premijer Dritan Abazović je Ranka Ubovića i nekadašnjeg policijskog funkcionera Zorana Lazovića krajem 2022. godine, između ostalog, optužio da su preko Bemaksa švercovali kokain i cigarete. Dodao je i da je ova kompanija eksploatacijom šljunka iz korita rijeka Morače i Cijevne nelegalno prihodovala desetine miliona. Početkom ove godine premijer Milojko Spajić i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić optuživali su Bemaks da stoji iza studenskih protesta koji su uslijedili nakon tragedije na Cetinju.

S druge strane, najveća građevinska kompanija u Crnoj Gori, nesmetano i nakon promjene vlasti nastavlja da na tenderima dobija unosne poslove od države. Prve godine nakon promjene vlasti 2021., Bemaks je iz budžeta povukao 19, a sljedeće 20 miliona. Za vrijeme premijera Abazovića, 2023. Bemaks bilježi rekord u poslovanju sa državom i iz budžeta naplaćuje 26,9 miliona. Tokom prošle godine iz budžeta im je uplaćeno 9,7 miliona eura. Rekord u poslovanju sa državom trebalo bi da bude oboren tokom ove godine, jer Bemaks već ima ugovorene poslove u vrijednosti od blizu 30 miliona eura.

Poslovni prihodi Bemaksa tokom prošle godine bili su 82,5 miliona eura, a kompanija zapošljava 124 radnika.

Uporedo sa građevinskim poduhvatima ovu kompaniju prati i priča o švercu. Prema dokumentu Uprave prihoda i carina iz avgusta 2022. godine, Bemaks je nastao iz kriminalnog klana Grand, preko kojeg je obavljan šverc cigareta. Ovaj dokument je upućen premijeru Abazoviću, dok je na čelu Uprave prihoda i carina bio Rade Milošević iz URA, koji je nakon par mjeseci u oktobru 2022. godine uhapšen zbog sumnje da je učestvovao u švercu cigareta. Dokument u kome se navodi sistem šverca cigareta preko Bemaksa aktuelizovan je i tokom prošle godine, kada je uhapšeno više lica koja se povezuju sa kompanijom.

Prvi udar na duvansku mafiju krenuo je pred sam kraj 2023. godine hapšenjem košarkaškog trenera, vlasnika barske firme Playmaker Đorđija Pavićevića. Nakon toga, u februaru 2024. uhapšen je Aleksandar Mijajlović. Optužen je za stvaranje kriminalne organizacije i šverc cigareta. U decembru 2024. zbog sumnje za šverc cigareta, uhapšeni su i drugi pripadnici navodnog klana, među kojima i biznismen Saša Pekić, nezvanični suvlasnik firme Tehnomax.

Krajem marta ove godine na podgoričkom aerodromu po dolasku u Crnu Goru uhapšen je vlasnik kompanije Tehnomax Vesko Petranović. SDT sumnja da je vlasnik ove kompanije bio uključen u pružanju logistike za transport cigareta, koje su švercerskim kanalima uzimane iz skladišta Slobodne zone Luke Bar.

Kompanija Tehnomax, osnovana je 2004, ima  17 maloprodajnih objekata za prodaju bijele tehnike, TV uređaja, računara, telefona… Poslovni prihodi kompanije u 2022. bili su 49 miliona, 2023. – 54 , a prošle godine 58 miliona eura. Tokom 2017. godine bila je dobitnik prestižne nagrade za najbolju firmu u Crnoj Gori po izboru Privredne komore.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) sumnja da brojni kontejneri cigareta iz Luke Bar nikada nisu ni ukrcani na brodove, već je pravljena lažna dokumentacija o fiktivnom izvozu, a zapravo su paketi cigareta iz lučkih skladišta kamionima završavali u švercerskim rukama.

Kako se navodi u spisima SDT-a, osumnjičeni Aleksandar Aco Mijajlović, koji se brani sa slobode, za godinu je naručio, kupio i organizovao prevoz bar 60.000 paketa cigareta iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koje su potom preko barske luke završavale na ilegalnom tržištu Crne Gore i drugih država.

Narudžbe su, kako piše u spisima SDT-a, praktično dogovarane na mjesečnom nivou, a prva za koji specijalni tužioci navodno imaju dokaz, dogodila se 19. novembra 2019. godine – kada je Mijajlović kupio ukupno 4.760 paketa

U akciji protiv duvanske mafije, Specijalno policijskog odjeljenja (SPO), protekle sedmice, uhapsilo je Velimira Milačića vlasnik poljoprivredne apoteke Agrarija, čije se sjedište nalazi u podgoričkom naselju Dahna. Milačiću se stavlja na teret krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i krijumčarenje.

Kompanija Agrarija posluje od 2015. godine, a u lancu ima veliki broj poljoprivrednih apoteka širom države. Prihodi ove firme su u protekle tri godine udvostručeni, pa je tako ukupan prihod 2021. bio 1.5 miliona, dok je poslovna 2023. kao i prošla godina završena sa prihodima od 3,1 miliona eura.

Službenici SPO uhapsili su i Žarka Bulatovića, vlasnika firme BatBojana. Bulatovićeva firma se godinama bavi pružanjem usluga prevoza robe kamionima, a posljednjih godina širili su biznis i u građevini. Ova firma je sa 477 hiljada poslovnih prihoda u 2022. tokom 2023. uvećala prihode na 1,1 miliona, a prošle godine ostvarila poslovne prihode od 1,4 miliona.

Protekle sedmice uhapšen je i Rožajac Mujo Mujević, koji se više od deceniju i po u obavještajno-policijskim dokumentima pominje kao jedan od ključnih švercera cigareta na sjeveru države. SDT ga sumniči da je  počinio krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i krijumčarenje.

Ime uhapšenog Muja Mujevića u kontekstu šverca cigareta pomenuto je još 2013. kad je njegov sugrađanin Ma­ha­rem Fej­zić iz­nio da je Mujević navodno glavni or­ga­ni­za­tor šver­ca ci­ga­re­ta­ma u Ro­ža­ja­ma, te da je još u to vrijeme imao milionski vrijednu imovinu koju je zaradio od prekograničnog šverca.

Zbog tih tvrdnji, Fejziću su stizale prijetnje, a kasnije je i pravosnažno osuđen da plati 14.000 eura zbog toga što nije dokazao tvrdnje. Uhapšeni Mu­je­vić je lišavan slobode i 2010. go­di­ne nakon što je uhva­ćen u šver­cu ci­ga­re­ta vri­jed­nih 28.500 eura.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović-Marković, nedavno je izjavila, da postoji direktna veza između Đorđija Pavićevića i Aleksandra Mijajlovića u švercu cigareta. Obojica su tokom protekle godine pušteni da se brane sa slobode.

,,Rat” između države i Bemaksa se nastavlja.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SJEVER I ULAGANJA IZ UAE: Kolašin nudi Bjelasicu i Sinjavinu   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na poziv Vlade da opštine kandiduju projekte za potencijalna ulaganja iz UAE, iz lokalnih uprava na sjeveru različito su reagovali. Nekim opštinama nedostaje prostor za krupna ulaganja, pa nijesu kandidovale projekte.  S druge strane,  Kolašin je ponudio stotine hektara na Bjelasici i Sinjavini kao prostor za „valorizaciju“

 

 

Nakon dvije propale zimske turističke sezone, zbog nedostatka snijega i sitema za vještačko osnježavanje, kolašinska lokalna uprava i dalje sanja krupne snove. Iako  državno skijalište Kolašin 1600, koje je građane koštalo nekoliko desetina miliona eura, i hipergradnja na Bjelasici, za sada, gradu ne donose nikakve benefite, iz Opštine su za potencijalna ulaganja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) kandidovali projekte, koji podrazumijevaju i nove ski centre i nove hotele na planini.

Pored Bjelasice, prostor za gradnju turističkih kompleksa vidjeli su i na Sinjavini, iako taj dio kolašinske opštine, bar deklarativno, namjeravaju da stave pod zaštitu.

Na dvadesetak strana, aktuelna kolašinska vlast izložila je ideju o projektu, radno nazvanom Bjelasica 365, što bi, kako su Monitoru objasnili, trebalo da asocira na cjelogodišnje trajanje i diverzifikaciju  turističke sezone.

„To podrazumijeva dalju turističku valorizaciju planine, koja će se oslanjati i biti pažljivo uvezana sa postojećim kapacitetima državnog i privatnog skijališta, buduće gondole, kao i ostalih turističkih kapaciteta. Naziv projekta odnosi se na cilj cjelogodišnje turističke ponude, kao i diverzifikacije kolašinskog turističkog proizvoda. Kao pogodne lokacije za proširenje turističkog razvoja identifikovane su zone uz stanice gondola. Ideja se nadovezuje i na brojne projekte koji se realizuju ili planiraju u gradu“,  kazali su Monitoru u lokalnoj upravi.

Prema ideji koja je poslata na adresu Vlade, a u koju je Monitor imao uvid, riječ je o novom talasu hipergradnje na planini, u onom dijelu do  kojeg još nije stigao krupni kapital.

Država je nedavno pristala da finansira izgradnju gondole, koja bi povezivala grad sa Bjelasicom, a koštala između 60 i 80 miliona eura. Prema novoj ideji kolašinske vlasti,  novac iz UAE mogao bi da posluži za gradnju hotela i turističkih naselja u blizini nekoliko međustanica te žičare. Svi ti kompleksi, kako su objasnili iz lokalne uprave, bili bi objedinjeni u novi Ski resort Bjelasica ESCAPE.

„Naslanjajući se na infrastrukturne potencijale PUP-a, veza grada sa skijalištem planirana je gondolom, na čijim međustanicaama su planirane razvojne turističke zone. Novi projekat ,koji bi uvezao realizovane i planirane ski kapacitete,  moguće je planirati na čvorištima, odnosno stanicama gondole. Kao pogodne lokacije za proširenje turističkog razvoja identifikuju se zone uz stanice gondola, a koje se nadovezuju na polaznu stanicu na obali Tare“, objašnjavaju iz kolašinske Opštine. „Predmetna trasa gondole, na obroncima Bjelasice, predstavlja nerazvijeni potencijal za kontinuiran urbani razvoj i obogaćivanje turističke ponude, ali i stvaranje uslova za održiv ekonomski razvoj“, konstatuju.

Prema toj ideji, planirani kapaciteti bi se prostirali na oko 1.400 mnv, u podnožju Ključa, jednog od vrhova Bjelasice, i bili bi infrastrukturno povezani sa gradom  saobraćajnicom, dok bi gondola dodatno omogućila direktnu konekciju s gradom, ski centrom i, s druge strane, sa autoputem. Na taj način, uz sadašnju infrastrukturu privatnog i državnog skijališta Kolašin, tvrde iz Opštine, bilo bi moguće izgraditi 125 km skijaških staza, dva i po puta više u odnosu na sadašnju dužinu staza.

Iz Opštine su eventualnim investitorima poslali poruku da bi sve realizovali na državnom i dijelu privatnog zemljišta, koje je moguće otkupiti po povoljnim cijenama.  Kolašinska lokalna uprava, godinama ne uspijeva da završi obavezu izgradnje komunalne infrastrukture ni za hotele i naselja koja se trenutno grade ili su završena.

Odlukom Vlade iz 2018. godine, konzorcijum „Kolašin 1600“  zakupio je na Bjelasici od države 270.000 metara kvadratnih na 90 godina. Na toj lokaciji, do koje još nije stigla ni vodovodna ni kanalizaciona mreža, trenutno je završen jedan, dva hotela su u izgradnji, a planirano je još turističkih objekata. Investitori na Bjelasici grade na osnovu Prostornog plana posebne namjene (PPPN) Bjelasica i Komovi, a neki djelovi planine devastirani su  nekontrolisanom i nesankcionisanom  nelegalnom individualnom gradnjom.

Dok se u ideji za projekat Bjelasica 365 predviđa da Sinjavina bude „fabrika hrane“, drugi projekat poslat Vladi iz Kolašina,  tu planinu takođe vidi kao prostor za gradnju hotela. Na konsultacijama sa sugrađanima oko ideja koje će poslati za potencijalna ulaganja iz UAE kolašinski funkcioneri nisu trošili vrijeme. Prema zvaničnim informacijama Monitora, jednu ideju za projekat je poslao potpredsjednik opštine Vasilije Ivanović (Pokret Evropa sad), a drugu predsjednik Petko Bakić (Demokrate).

U Opštini Mojkovac su, kad su predlagali projekte, bili i skromniji i jedinstveniji. Na listi njihovih želja je razvoj turističke infrastrukture na Bjelasici, tačnije, na lokaciji skijališta Žarski, u koje je do sada država uložila više miliona eura. Objasnili su da bi projekat obuhvatio „izgradnju gondola, završetak žičara, izgradnju turističkih naselja i prateće infrastrukture, čime bi se značajno povećala atraktivnost ovog kraja za domaće i strane turiste“. Pored toga, u Mojkovcu imaju ideju izgradnje luksuznih hotela i turističkih kompleksa u Podbišću, gdje Opština ima 100.000 metara kvadratnih zemljišta. Treći projekat, u kojem lokalna uprava vidi mogućnost za ulaganje, jeste restauracija i izgradnja srednjovjekovnog grada Brskovo. Kako su objasnili iz Opštine, izrada projektne dokumentacije za taj projekat je u završnoj fazi.

Lokalne uprave u Plužinama i Šavniku nijesu kandidovale nijedan projekat, jer nemaju „potencijale za velike projekte“. Iz Berana su predložili lokalitet Jelovice, uzimajući u obzir planska dokumenta, kao i prostor beranske strane Bjelasice, te revitalizaciju aerodroma. Prostor za kapital iz UAE u Plavu, na primjer, vide na planini Bogićevića „kao lokalitet sa izuzetnim potencijalom za razvoj zimskog i ljetnjeg turizma“.

                                                                   Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo