Vlada je, ozvaničeno je prošlog četvrtka, odlučila da preuzme 22 miliona eura kredita koji je KAP uzeo od Dojče banke. Kao da je i imala bilo kakav izbor, nakon što je vlasnicima fabrike u Golubovcima velikodušno garantovala za više od 130 miliona kredita, ignorišući da Oleg Deripaska i njegovi partneri u Crnoj Gori ne poštuju ni ugovore ni usmene dogovore. Makar ne one zaključene sa državom. Premijer Igor Lukšić je nakon odluke najavio da će od Skupštine tražiti „da se izjasni o povjerenju Vladi kada je u pitanju KAP i vođenje ekonomske politike”. Njega, tako tvrdi, zanima da li Vlada ima mandat da nastavi da rješava taj problem. Javnost, istinu govoreći, nije do sada znala ni da je vlast počela da se bavi problemom KAP-a. Ukoliko se kao rješavanje ne podrazumijeva opraštanje KAP-ovih dugova i plaćanje računa koje naprave Vladini partneri iz uprave Kombinata.
O načinu na koji se Lukšićeva Vlada bavi KAP-om svjedoči i to što je njegov kabinet iz Njemačke obaviješten da je ta kompanija, u kojoj je Crna Gora (uz Deripaskin CEAC) pojedinačno najveći vlasnik sa pravom veta na sve poslovne odluke, prekršila ugovorene obaveze. Konkretno, kreditorima nije dostavila izvještaj o tome kako je potrošila pozajmljena sredstva. Ili su u Vladi sve to znali, ali su riješili da prešute nezakonitosti i ceh još jedne pljačke prebace na pleća poreskih obveznika?
Predstojeća rasprava može biti prilika da se ova tema opet načne. Očito je, ipak, da se do pune istine o (post)privatizaciji i predstojećoj nacionalizaciji KAP-a može doći samo uz pomoć policije, tužilaštva i suda. Ne, naravno, onih kojima komanduju Božidar Vuksanović, Ranka Čarapić i Vesna Medenica. Ali, to je neka druga priča.
Prošle nedjelje smo saznali da su ministri iz redova SDP – Vujica Lazović, Ivan Brajović i Andrija Lompar – još jednom bili protiv odluke o KAP-u koju je donijela većina Vlade iz redova DPS-a. To jogunjenje traje još od 2004. godine i odluke o privatizaciji Kombinata. Takođe tradicionalno, protivljenje SDP-ove trojke ostalo je na nivou gunđanja u mikrofon.
Aktuelni potpredsjednik Vlade Vujica Lazović bio je na čelu državnog tima koji je u ime Vlade i crnogorskih državnih fondova u martu 2009. godine sastavio kontratužbu protiv tadašnjih i sadašnjih partnera iz KAP-a. Prema tom dokumentu ruski vlasnici Kombinata su kršenjem privatizacionog ugovora, utajom poreza, neplaćanjem dospjelih obaveza prema dobavljačima i radnicima oštetili Crnu Goru za prilbližno 200 miliona eura. Lazović, dakle, dobro zna sa kim imamo posla.
Ipak, kao da ništa nije bilo, zaraćene strane su zaboravile na međusobne prevare i u novembru 2009. potpisale „Ugovor o poravnanju… povodom neizvršavanja međusobno preuzetih obaveza” tokom privatizacije KAP-a. Kao potvrda novog ugovora stigle su državne garancije vrijedne 131 milion eura. Makar toliko će Crnu Goru koštati nastavak saradnje Olega Deripaske i Mila Đukanovića.
,,Garancije koje je Vlada dala Kombinatu aluminijuma za kredit kod OTP i VTB banke će gotovo sigurno biti aktivirane, ocijenio je Milenko Popović, profesor Univerziteta Mediteran, navodeći kako je aktuelna otplata duga Dojče banci samo uvertira.
Istog mišljenja je i Željko Bogetić, glavni ekonomista Svjetske banke za Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju. I on cijeni kao sasvim izvjesno da će država otplatiti svih 131 miliona koje je garantovala. Bogetić ujedno upozorava: „Vlada ne treba da garantuje za poslovne rizike privatnika, jep se garancije u obimu koji prevazilazi snagu budžeta mogu pretvoriti u kamen o vratu…”.
Tako stižemo do jedne od glavnih dilema o Kombinatu aluminijuma. Nepoznanica je ko je i na osnovu kojih ekonomskih parametara odlučio da država rizikuje bankrot pomažući kompaniju koja, ovakva kakva je, mnogo više šteti Crnoj Gori i njenoj privredi, nego što koristi.
Pođimo od elementarnog: do kraja 2005. kada je predat Deripaski i njegovim skrivenim partnerima, KAP je – podržan od Željeznice, Luke Bar, Jugopetrola… – funkcionisao kao repro lanac u kome se domaći boksit, električna energija i radna snaga, angažuju i transformišu u strateški izvozni proizvod. KAP je privatizovan na insistiranje Mila Đukanovića u momentu kada su analitičari najavljivali dolazak „zlatnog doba” aluminijske industriju. Zvanično, cilj privatizacije bio je da se KAP razduži, smanji prodaja neprerađenog metala a poveća prerada u KAP-ovim i kooperanstkim fabrikama.
Godinu dana pošto su novi vlasnici preuzeli Kombinat cijena aluminijuma skoro se udvostručila. To nije ni KAP-u ni Crnoj Gori donijelo ništa dobro. Naprotiv. Od prethodno navedenih resursa (boksit, energija, radna snaga) Kombinat danas koristi samo onaj sa kojim je Crna Gora u deficitu – struju. Boksit se uvozi, dok je Kombinat sveden na Fabriku elektrolize. Koja, budi rečeno, ne plaća ni potrošenu struju, ni mazut, ni preostale radnike. Njih je tri puta manje nego prije privatizacije.
Porasli su samo dugovi. Prije privatizacije KAP je bankama i dobavljačima dugovao oko 100 miliona dolara. Danas su njegovi dugovi, procjenjuje se, tri i po puta veći. A država garantuje isplatu makar trećine tih potraživanja.
Vujica Lazović je jesenas predočio računicu po kojoj je posao sa Deripaskom i njegovim CEAC-om Crnu Goru koštao 360 miliona eura. SDP i dalje daje većinu Vladi koja pustoši Crnu Goru.
Nije samo Lazović nedosljedan. Premijer Lukšić danas kaže da je Vlada pomagala KAP-u jer je to donijelo ekonomski rast i sačuvalo 1.200 radnih mjesta. „Da smo ugasili KAP 2009, recesija bi bila dublja…To bi se odrazilo i na kreditni rejting zemlje, povećao bi se javni dug…”, objašnjavao je nedavno Lukšić.
Ista Vlada prstom nije mrdnula da sačuva 10.000 radnih mjesta koja su ugašena dok je ona branila interese partnera iz Kombinata. Nijesmo baš svi zaboravili da je isti Igor Lukšić sredinom 2008. godine tvrdio: ,,KAP danas nije više toliko relevantan kao što je nekada bio za crnogorsku ekonomiju”. Budući premijer je tada objašnjavao: ,,Kada bi funkcionisao punim kapacitetima, KAP-ovo učešće u BDP bilo bi četiri do pet odsto, a neto izvozni efekat između sedam i osam odsto. Ne samo direktni nego i indirektni efekat. To više nije ono što je nekada bilo…”.
Potom je Lukšić postao ministar – finansijski alhemičar kadar da jedan milion prebačen iz trezora na račune privilegovane Prve banke pretvori u 11 miliona u državnoj kasi. A onda i premijer spreman da interese suvlasnika KAP-a brani po svaku cijenu.
Kada je Igor Lukšić – danas ili 2008. – brinuo o javnom dobru, a kada je prednost dao interesima domaćih i međunarodnih moćnika? U (para)državnim medijima dušebrižnici pozivaju da se (,,u ovom dramatičnom trenutku”) ostave po strani pitanja ko je, šta, kako i koliko upropastio i opljačkao. Ne treba, kažu, rasipati energiju na ono što je bilo. Zapravo, istina je da ni KAP-u ni Crnoj Gori nema spasa ukoliko dozvolimo da ,,čuvari tajne” nekažnjeno nastave i dovrše započeto.
Ili, da ne budemo isključivi: neka Lukšić i njegova Vlada razduže KAP tako što će na račune povjerilaca i neizmirenih dobavljača jedan isti milion uplatiti 22, 131 ili 350 puta. Uspiju li, treba im odati priznanje i dati podršku. U suprotnom, neko mora biti odgovoran.
Čelnici DPS-a, njihov Lukšić i njegova Vlada misle da još nije vrijeme za podnošenje i plaćanje računa. Zato premijer na mala vrata aktuelizuje ideju da se opljačkani i upropašćeni KAP ponovo prepakuje i udruži sa Termoelektranom i Rudnicima uglja u Pljevljima. To je, sjetimo se, baš ono što je neko, nekada obećao Olegu Deripaski. I za uzvrat dobio nešto.
Na prvo čitanje Lukšićeva (da li zaista njegova?) ideja djeluje pristojno, pošto bi objedinjenim sistemom gazdovala Vlada. Makar na prvi pogled. Praveći se nevješt, ministar ekonomije Vladimir Kavarić objašnjava cijenu drugih rješenja: ,,Godišnje je potrebno 20 miliona eura subvencije za struju da bi KAP bio blizu onoga što se zove mrtva tačka rentabilnosti. Sa pretpostavkom da su dugovi nula.” A dugovi, svi znamo, nijesu nula nego 350 miliona. Tako da bi i subvencije morale biti mnogo veće.
To bio trebalo da nas navede da prihvatimo ideju velikih igrača iz DPS-a, da se rasprava o ogromnoj šteti koju su za račun anonimnih vlasnika KAP-a, napravile ova i prethodna vlada iskoristi za legalizaciju krađe Termoelektrane od građana Crne Gore. Može li to proći?
Zamislite da je ta ideja već realizovana, pa da Termoelektrana i Rudnik uglja ovih dana rade za Kombinat i njegove vlasnike, a ne za elektroenergetski sistem Crne Gore, njenu privredu i građane. Mi ne bismo imali ništa, a njima bi i to bilo malo.
Izbor nije težak. Zavisi samo da li vjerujete Milu, Igoru i Ranku ili svojim očima i zdravom razumu.
Zoran RADULOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice