INTERVJU
TAMARA SKROZZA, NOVINARKA I UREDNICA U AGENCIJI FONET, DOBITNICA NAGRADE „DUŠAN BOGAVAC-ZA ETIKU I HRABROST“: Danas trpimo „ pritisak bez otisaka prstiju “

Objavljeno prije
5 mjesecina
Objavio:
Monitor online
Bez promjena političkih elita neće moći da se promijeni ni stanje u medijima u našim državama
MONITOR: Ljetos ste ponovo bili u fokusu permanentnog napada na novinare nezavisnih medija. Kako objašnjavate ponašanje Ministarstva informisanja i telekomunikacija i ministra Dejana Ristića koji su Vas prvo optužili za govor mržnje, da bi ministar par dana kasnije izjavio da Vas lično poznaje i da Vi nijeste neko ko promoviše nasilje?
SKROZZA: To što je on u jednom trenutku relativizovao svoje pređašnje tvrdnje-ne znači ništa, jer je nastavio da insistira na govoru mržnje i da-u kontekstu moje izjave, govori o nekim istorijskim primerima ubistava srpskih vladara – povlačeći paralelu i zapravo tvrdeći, da sam ja pozivala na ubistvo Aleksandra Vučića. To je jedan od karakterističnih slučajeva u kojima Ministarstvo umesto da stane u odbranu profesije i medija, žrtvuje novinare zbog političkih interesa. Dejan Ristić je takođe potezao istorijske primere-slučajeva Karađorđa, kralja Alaksandra i Drage Mašin koji su ubijeni, i isticao da čitava ta situacija oko mene podseća na to. Smatram da je za medije i novinare u Srbiji najbolje kada se ministri informisanja ne bave njima. Kad god se ministar informisanja bavio novinarima to je, po pravilu, za medije i novinare u Srbiji, katastrofa. Jedna moja FB prijateljica je rekla „vaše reči više nisu vaše“, i to se pokazalo tačnim- da naše reči nisu više naše i da možemo da stradamo i zbog nečega što nismo rekli…
MONITOR: U Srbiji decenijama nema sudskog epiloga ubistva novinara-Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i Milana Pantića. I u regionu se nije daleko odmaklo. Ne znaju naručioci ubistava Duška Jovanovića u Crnoj Gori i Iva Pukanića u Hrvatskoj…Ima li još nedodirljivih?
SKROZZA: Pimeri koje ste naveli, pokazuju da i te kako ima nedodirljivih. Itekako ima ljudi koji iz mraka naređuju, izvršavaju i operišu sa najgorim mogućim zlodelima. To poziciju novinara ali i poziciju običnog čoveka čini krajnje neizvesnom i teškom i zastašujućom. Samo bih napomenula da za slučaj Slavka Ćuruvije imamo sudsku odluku-optuženi su oslobođeni, a sada se bave pokretanjem tužbi protiv medija koji su ih označili kao optužene za ubistvo. To je poseban apsurd koji obeshrabruje pokušaje borbe za slobodu medija i slobodnu reč. Čini mi se da smo svi mi na Balkanu u kandžama mafijaško-ratno zločinačkih i ratno huškačkih falangi. Izgleda nikako iz njihovih kandži ne možemo da se iščupamo. Nadam se samo da neće više biti žrtava. Mada sve ovo što se dešava u Srbiji i na prostoru bivše Jugoslavije, upućuje da novinari zaista imaju razloga da se boje. Oni koji su ubili ljude koje ste nabrojali-i dalje su tu i dalje operišu, i dalje im ne možemo ništa…
MONITOR: Krajem 90-tih bilo je teških kažnjavanja novinara i medija, visokim novčanim i zatvorskim kaznama. Danas su pritisci „ metodološki “, sofisticiraniji. Šta su najslabije karike u borbi za profesionalno novinarstvo, posebno jer se medijska regulativa poboljšava pod pritiskom SE, EU, UN?
SKROZZA: Mi nemamo institucije koje bi implementirale zakone u bilo kojoj oblasti, pa i u medijskoj. Zakoni u Srbiji su mrtva slova na papiru. Ministrastvo ne funkcioniše kako bi trebalo kao ni Regulatorno telo za elektronske medije, a čini mi se ni lanac uređivanja. Većinu medija u Srbiji ne uređuju njihovi urednici i novinari već se oni uređuju iz jednog kabineta-Predsednikovog. Kada su velike afere i hajke, svi ti mediji imaju iste naslove, isti scenario, istu dramaturgiju…Jasno je kome to ide u korist i ko iz toga izvlači političke poene. Ta stvar je u temelju poremećena.
Mnogo je opasnije ono što se ne vidi golim okom. Moj kolega Zoran Sekulić zna da kaže da su to „ pritisci bez otisaka prstiju “. Za razliku od devedesetih gde smo videli ljude koji su ostali bez medija i imovine pred sudovima, sada gledamo one koji naizgled funkcionišu normalno, a u stvari su pod velikim pritiscima…Mediji su pod velikim ekonomskim pritiscima jer se javna preduzeća već godinama ne oglašavaju u nezavisnim medijima. Oni su i pod bezbednosnim pritiscima jer su nezavisni konstantno tema tabloida i državnih funkcionera, prozivaju ih u skupštini, prozivaju ih u tabloidima, u intervjuima, prozivaju ih na svakom mestu. To njih čini metom. Ima i drugih pritisaka koji su teško vidljivi ljudima van medija, ali medijima predstavljaju omču oko vrata. Funkcioneri vladajuće stranke od najnižih do najviših uporno odbijaju da govore za nezavisne medije. Tako da se u tim medijima ne može naći neko ko predstavlja političku opciju za koju glasa polovina Srbije. To je diskriminativno, protivno Ustavu, medijskim zakonima, zdravom razumu. Mi smo tako osuđeni da ne informišemo svoju publiku na pravi i potpuni način. Naravno, u mnogome je ova situacija neuporediva sa 90-tim, ali ono što je lošije nego tada jeste taj „ pritisak bez otisaka prstiju “.. Mediji kod nas lagano iscrpljuju dok sami ne padnu mrtvi. Mislim da nam je perspektiva prilično mračna.
MONITOR: Priprema se izmjena Krivičnog zakonika u Srbiji. Već su nagoviještene restrikcije nekih osnovnih sloboda , a posebno je naglašeno ograničavanje prava izražavanja mišljenja preko interneta. Upravo to RBG, kroz on-line cenzuru i kontrolu pravosuđa, smatraju glavnim problemima u BiH i Srbiji. U RS je ponovo kriminalizovana kleveta, u Srbiji čekamo promjene zakona. Za sada je stopiranje EU integracija izgleda jedini „pritisak“ spolja?
SKROZZA: Kada se radi o tom famoznom pritisku spolja, mi imamo šizofrenu situaciju bar kada su mediji u pitanju. Međunarodne institucije i organizacije se ponašaju saosećajno u slučajevima proganjanja novinara i gušenja slobode medija. A čim im okrenete leđa, oni se grle sa glavnim krivcima za tu situaciju. To godinama traje kada je u pitanju EU, pa i SAD. Dakle, glavni svetski igrači koji se formalno-pravno zalažu za slobodu govora i medija, podržavaju one koji tu slobodu guše. Imamo niz eksperata i komisija koji ispituju stanje medijskih sloboda, ali se ništa ne dešava. Najmoćniji svetski lideri podržavaju ovde autoritarne vođe jer im oni koriste. Ko će tu, u međuvremenu, stradati-da li će to biti pojedinci ili čitava jedna profesija, njih nije briga. Nimalo ih nije briga ni za izmene zakona u Srbiji i BiH, njih interesuje visoka politika- što je, možda, i razumljivo. Nije razumljivo to što se mi i dalje naprežemo da im objašnjavamo, iako je njima sve jasno. A najjasniji su im njihovi sopstveni interesi. To nije dobro i to bi moglo vrlo loše da se završi.
MONITOR: Kako vidite globalnu ulogu Asanža, posebno primjedbe da on nije novinar već uzbunjivač i „informativni anarhista“, kao i kako ocjenjujete značaj rezolucije SE?
SKROZZA: O uticaju Džulijana Asanža moći ćemo da razgovoramo-kao i u slučajevima drugih ljudi koji su uticali na borbu za slobodu govora, tek kroz nekoliko decenija. Kada se bude videlo kakav je uticaj njihovo delovanje imalo na istorijske tokove. Koliko je njegova sudbina inspirisala. On je jedna od najznačajnijih pojava na globalnoj medijskoj sceni u ovom veku. Ako ne i najznačajnija. Što se tiče Rezolucije Saveta Evrope-sve je to lepo, ali gde je SE bio sve te godine dok je čovek bio zatvoren kao zver? Gde su bile te organizacije koje se danas busaju u demokratska prsa-dok je njemu propadalo zdravlje, život, dok je gubio godine –dok je živeo u jednoj sobi? To licemerje evropskih institucija i uopšte institucija koje se bave ljudskim pravima, sve više me zamara i sve više gubim veru u njihove dobre namere. Sramotno je što je u 21. veku jedan čovek tako živeo i tako propatio. Da li je moguće da na svetu nema organizacije koja je mogla da izbavi Džulijana Asanža? Nekako, odbijam da verujem da je to stanje stvari, iako mi je jasno da svaka od tih organizacija ima neko svoje opravdanje. To je bruka na svima nama njegovim savremenicima. Njegova priča je izuzetno značajna i imaće dalekosežne posledice. Videćemo kakve će sve one biti, ali za sada je najvažnije što je otvorena debata o brojnim važnim pitanjima i što se ova planeta pokazala u pravom svetlu…Videli smo smo kakvi smo, šta smo i kakav nam je obraz.
MONITOR: U Beogradu je, u kućnom pritvoru, Andrej Gnjot –bjeloruski novinar, aktivista i reditelj. Čeka presudu Apelacionog suda u vezi sa žalbom na odluku Višeg suda da se izruči Bjelorusiji. Srbija sa Bjelorusijom ima ugovor o ekstradiciji , ali je obavezuju i međunarodna dokumenta o ljudskim pravima. Ima li nade za Andreja Gnjota?
SKROZZA: Jedina nada za Andreja Gnjota je da on bude percipiran kao neko od koga srpske vlasti mogu da imaju neku političku korist. Kakva bi to korist mogla da bude i kako bi to sve moglo da bude definisano ne znam, ali mislim da je jedini spas za tog čoveka ako neko proceni da je politički lukrativno da on ostane u Srbiji ili da bude poslat u neku od evropskih država. U tome se krije jedina nada.
Ratne devedesete se nijesu završile
MONITOR: Reporteri bez granica su u ovogodišnjem izvještaju slobodu medija u Srbiji snizili za sedam mjesta-sada je ona na 98-om mjestu. Vrlo lošom se ocjenjuje i situacija u BiH, a nije zadovoljavajuća ni u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Da li su ratne 90-e, tip tranzicije i odnos međunarodnih institucija i rastući nacionalizam u regionu mogli da utiču na ovakvo stanje?
SKROZZA: Svi faktori koje ste pobrojali su povezani i svi obeležavaju medijske politike, medijske sadržaje i mehanizme pod kojima funkcionišu mediji. Ratne 90-e se nisu završile.. Među nama su, nama upravljaju ljudi koji su ih osmislili, sproveli. Odnos međunarodnih institucija prema regionu bazira se na pojmu stabilokratije koji pogoduje nastanku i opstanku autoritarnih vođa. U svakoj državi, možda na poseban način, ali u svakoj je jedno od političkih načela da se mediji pokore i iskoriste za političke interese. Rastući nacionalizam je ono što iz toga proističe. Rezultat toga je to što ovim i ovakvim liderima niko ne može da stane na kraj i što ih međunarodne institucije i organizacije nekako neguju, želeći da ostvare neke svoje političke ciljeve. Bez promena političkih elita neće moći da se promeni ni stanje u medijima u ovim državama. Kakvo nam je društvo i kakvo nam je političko vođstvo, takvi su nam i mediji.
Nagrada „ Dušan Bogavac“ mi je posebno značajna zato što se odnosi na medijsku etiku
MONITOR: Nagrada čija ste ovogodišnja laureatkinja „ Dušan Bogavac-za etiku i hrabrost “ jedna je od najznačajnijih novinarskih nagrada. Koliko je Vama ovo priznanje važno ?
SKROZZA: Meni je ova nagrada posebno značajna zato što se odnosi na medijsku etiku.A medijska etika je tema kojom se bavim više od 20 godina i po kojoj sam, na neki način, prepoznatljiva. Kada je medijska etika u pitanju, prvo što mi je bitno je briga o ljudima o kojima izveštavamo. Briga da se njima ne nanese zlo, namerno ili nenamerno. Sve ostalo su, zapravo, ukrasi. Čak i kada su u pitanju osnovna načela, izazov je novinare i urednike privoleti da poštuju pravila medijske etike i da unapred razmišljaju o svakom svom koraku u tom kontekstu. Pre nego što sednu da pišu, pre nego što sednu da snimaju, da razmišljaju o tome koga bi, eventualno, mogli da ugroze. To je za mene medijska etika-briga da se neko nevin ne ugrozi…Da mediji umesto da donesu dobro i napredak pojedincu i društvu, doprinesu propasti nečijeg života.
Kada je u pitanju novinarska hrabrost meni se to nekako sve svelo na jednu anegdotu. Pre 20 i nešto godina kada sam krenula na svoj prvi javni nastup u vreme Slobodana Miloševića moj tata-koji je uvek bio zabrinut za mene kao i svi roditelji, rekao mi je: „Bolje biti mrtav heroj nego živa kukavica“. To je ono čega se pridržavam kako u novinarskoma radu tako, čini mi se, i u životu. Svi imamo tačke kada smo kukavice, ali je ključno prevladati ih i ići dalje- bez obzira što se plašiš.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
Laugh u srcu
-
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (XX): Kraj gusarske epopeje
-
NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa
-
KORUPCIONAŠKA AFERA MOŽURA NA SUDU U ŠPANIJI: Fersa štiti Đukanovića
-
NOVA BITKA ZA SINJAJEVINU: Umjesto vojnog poligona vjetroelektrane
-
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje