Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

MONITOR: Očekujete li da će novo tužilaštvo napraviti iskorake u istrazi ratnih zločina?

MILAŠ: Prošlo je puno vremena i plašim se da veliki broj predmeta nikada neće stići do faze optuženja i presude, iako ratni zločini ne zastarijevaju. Opšti utisak je da se čeka da vrijeme učini svoje, jer će kako godine prolaze, biti sve teže procesuirati ratne zločine.

Iako se pitanje ratnih zločina nalazi u pregovaračkom Poglavlju 23, jednom od ključnih za pristupanje EU, nikakav kvalitativni pomak nije napravljen. Kroz mjerila tog poglavlja Crna Gora  se obavezala na djelotvorno sprovođenje istraga optužbi i jednak tretman osumnjičenih, jačanje svojih istražnih, tužilačkih i sudskih tijela, unaprjeđenje rada službi za zaštitu svjedoka, kao i na evidenciju većeg broja slučajeva pred pravosudnim organima. Takođe, Crna Gora mora obezbijediti proporcionalnost krivičnih presuda na svim komandnim nivoima a do sada to nismo imali ni na nivou izviđaja. Zatim, Crne Gora je obavezna da politiku kažnjavanja prilagodi standardima međunarodnih krivičnih zakona, a znamo da je tu bilo pravosnažnih presuda u direktnoj suprotnosti sa međunarodnim standardima.

Nova struktura u tužilaštvu, a posebno novi glavni specijalni tužilac, bi morali biti svjesni kompleksnosti ovih slučajeva i što hitnije, u skladu sa zahtjevima koji dolaze sa relevantnih međunarodnih adresa, revidirati Strategiju o istraživanju ratnih zločina i kreirati smjernice za ispunjavanje tih zahtjeva kroz konkretna procesuiranja.

Imajući u vidu da su neki ključni ljudi iz pravosuđa, koji su radili i na predmetima ratnih zločina, danas pod istragom zbog sumnje u uključenost u ozbiljna krivična djela, mora se otvoriti i pitanje preispitivanja odluka koje su donešene u predmetima ratnih zločina od 2007. godine, kada je pokrenut prvi slučaj, do danas. Na to je i do sada obavezivala Strategija o istraživanju ratnih zločina, koja je ostala samo prazan papir jer  za ovih sedam godina nije dala rezultate.

MONITOR: Autorka ste brojnih publikacija o suočavanju sa prošlošću, kao i o tretiranju ovih tema u obrazovanju. Stiče se utisak da se sve čini, od škole pa do javnog života, da se rat i nepočinstva zaborave a često i falsifikuju?

MILAŠ: Kontroverznim i osjetljivim temama se uglavnom pristupa na način koji ne doprinosi njihovm adekvatnom sagledavanju, boljem razumijevanju, a posljednično ni razvoju kritičke misli i pomirenju. Mi u CGO-u smo kroz brojna istraživanja utvrdili i javno ukazali na izostanak predavanja o osjetljivim temama, poput ratova 90-ih. Udžbenici istorije u najboljem slučaju samo daju hronološki pregled događaja, šturo pominjući ulogu Crne Gore, bez osvrta ili pitanja koje trebaju da daju učenicima detaljniji uvid u događaje ili ih navedu na razmišljanja ili debatu. Uloga tadašnje vlasti i drugih društvenih struktura je u potpunosti zanemarena dok se zločini, počinjeni od strane državljana Crne Gore ili samo navode ili  preskaču.

Neadekvatni i zastarjeli udžbenici nijesu dopunjeni pomoćnim nastavnim materijalom, niti postoje zvanične dodatne obuke o metodologiji izrade i predavanja o osjetljivim temama. Ovakav pristup u obrazovnom sistemu dovodi do poražavajućih rezultata u znanju kod učeničke populacije u poznavanju zločina, antifašizma, Drugog svjetskog rata, raspada Jugoslavije, ali i novije istorije Crne Gore. To, ima  devastirajuće efekte na vrijednosni okvir mladih i njihovu nerezistentnost na radikalizaciju.

Mi u CGO-u smo dosta radili na kreiranju dodatnih nastavnih materijala i obuka, samostalno i sa kolegama iz Udruženja istoričara Crne Gore HIPMONT. Vjerujem da smo razvili solidne materijale, kako u dijelu radionica koje smo štampali kroz praktikume, tako i video lekcija koje se mogu koristiti direktno u učionici. Ostaje još dosta da se to premjesti u formalni obrazovni sistem, a čime bi se sistemski krenulo i u prevazilaženje i podijeljenosti u društvu.

Predrag NIKOLIĆ