Vladavina UK-a od strane konzervativaca u posljednjih četrnaest godina je, prema svim standardima, užasna. Pod uzastopnim konzervativnim vladama, politika u Velikoj Britaniji, zemlji koja je nekada poštovana zbog integriteta svoje politike, postala je nešto slično niskobudžetnoj sapunici. “Majka svih parlamenata” svedena je do te mjere da je nefunkcionalna. Laburistička stranka je osvojila ogromnu većinu – što je dokaz ne samo nepopularnosti konzervativaca već i unutrašnje reforme laburista Kiera Starmera

Najmračniji sati dolaze prije zore, rekao je engleski teolog Tomas Fuler 1650. godine. Njegova dobro poznata fraza ima za cilj da nas podsjeti da postoji nada, da tama uvijek prestaje i svjetlost, iako prigušena u početku, uvijek izlazi. Pobjeda Laburističke stranke na opštim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu 4. jula označila je kraj četrnaest godina konzervativne vlade i ‘resetovanje’ britanske politike – novo svitanje nakon perioda koji se ponekad činio prilično mračnim. Od 2010. Ujedinjeno Kraljevstvo je postalo siromašnije na bezbroj načina. Sada postoji mnogo veći disparitet između bogatih i siromašnih, infrastruktura zemlje je degradirala, njene javne službe su bez ulaganja, industrijski sporovi su široko rasprostranjeni, a ona je postala i ekonomski i politički dislocirana od svojih najbližih susjeda i trgovinskih partnera. Privatna preduzeća (bivša državna imovina rasprodata u sklopu privatizacije vođenih konzervativcima 1980-ih i 90-ih) isplaćuju svojim dioničarima velike dividende, a njihovi direktori primaju velike bonuse, ali ne ulažu. Transportne kompanije naplaćuju iznuđivačke naknade, potrošači u Velikoj Britaniji plaćaju najveće račune za energiju u Evropi i trpe najveće porezno opterećenje od Drugog svjetskog rata. Vodovodne kompanije bacaju sirovu kanalizaciju u rijeke. Ovo je bila pozadina opštih izbora u Velikoj Britaniji.

Opšti pad Velike Britanije i nestabilnost njene unutrašnje politike narušili su njen međunarodni ugled i ostavili osjećaj u zemlji da je “sve pokvareno”. Kako se to dogodilo? Ko je odgovoran? Naravno, postoje dublji strukturni problemi i mnogi problemi sa kojima se zemlja suočava postojali su prije 2010. godine, ali vladavina UK-a od strane konzervativaca u posljednjih četrnaest godina je, prema svim standardima, užasna. Oni sigurno nisu jedini krivi, ali snose značajnu odgovornost. Pod uzastopnim konzervativnim vladama, politika u Velikoj Britaniji, zemlji koja je nekada poštovana zbog integriteta svoje politike, postala je nešto slično niskobudžetnoj sapunici. “Majka svih parlamenata’svedena je do te mjere da je nefunkcionalna.

Od 2010. godine, britanska javnost je pretrpjela pet konzervativnih premijera, različitog stepena nekompetentnosti. Najkompetentniji, iako opasno hubrističan, među njima bio je David Cameron, koji je postao premijer 2010. Donio je darove ekonomske štednje – čiji se utjecaj i danas osjeća – a kasnije i referendum o Brexitu, koji je odlučio raspisati da ućutka evroskeptike unutar svoje stranke. Ova užasna pogrešna procjena dovela je zemlju na put slabosti od koje će trebati mnogo godina da se oporavi. Referendum, koji je, često se zaboravlja, bio samo savjetodavni (nije postojala zakonska obaveza), doveo je do Cameronove pada. Savjetodavna ili ne, u Konzervativnoj stranci razvila se mantra da je “britanski narod govorio” i uprkos tijesnoj većini za, Brexit je morao biti obavljen. I tako je započeo pomalo šamboličan izlazak Velike Britanije iz Evropske unije i unutrašnja gorčina i podjela iz kojih zemlja tek treba u potpunosti da izađe.

Kameronova nasljednica Theresa May, na pitanje kako bi Bregzit zapravo mogao izgledati, odgovorila je dvosmisleno da Brexit znači Brexit,

iako niko zapravo nije znao šta to znači. To je trebalo da bude njena propast. Dok je pokušavala da prođe kroz turbulencije, dogovor o Bregzitu o kojem je pregovarala poražen je od strane “tvrdih zagovornika Brexita”, koji su tvrdili da će to održati UK “previše usklađeno” s EU. Među najglasnijim je bio Boris Džonson, koji će nakon njene ostavke postati Mejin nasljednik. Na općim izborima 2019., Johnson je biračima obećao da će “izvršiti Brexit”, kao da je to samo obična procedura. Bez obzira na njegove upitne tvrdnje, Džonson je dao Konzervativnoj stranci značajnu većinu, a njegove pristalice su samouvjereno tvrdile da će on biti premijer deceniju. Nije bio,  jer je napravio fatalnu grešku očistivši umjerene konzervativce i napunivši svoju vladu lojalistima čiji je jedini talenat bio da su lojalni. Uprkos svom površnom “šarmu” (koji su većina ozbiljnih analitičara odbacili kao samo performativan), on ne samo da se pokazao kao lider koji nije pogodan za suočavanje s ozbiljnom krizom kao što je pandemija Covida, već se pokazao kao neko čiji je odnos sa istinom je bio, pristojno rečeno, slabašan. Bilo je brojnih skandala tokom Covida, uključujući otkrića sumnjivih dodjela ugovora o “osobnoj zaštitnoj opremi” (PPE) pojedincima blisko povezanim sa strankom. Kada su se pojavili dokazi o zabavama u Downing Streetu tokom karantina,  u vrijeme kada ljudi nisu mogli posjetiti svoje umiruće rođake u bolnici, Johnsonova pozicija je postala sve neodrživija. Jedan po jedan, kolege su počele da ga napuštaju i on je bio primoran da podnese ostavku, iako je to učinio nevoljno.

Zatim ga je, nakon glasanja među članovima Konzervativne stranke, zamijenila Liz Truss, koja je ranije bila ministrica vanjskih poslova. Truss,”blagoslovena” sumnjivim intelektom i neupitnim nedostatkom znanja o složenosti vanjskih poslova, voljela se pretvarati da je nova Margaret Thatcher (njena heroina) dok putuje po svijetu, ali nije bila sposobna da bude šef britanske diplomatije , posebno u vrijeme sve veće globalne nestabilnosti. U intervjuu krajem februara 2022., na primjer, ohrabrila je građane UK da odu u Ukrajinu kako bi se borili za odbranu te zemlje, iako to nije bila vladina politika i jasno je navedeno na web stranici Foreign, Commonwealth and Development-a da  bi oni koji odu u Ukrajinu da se “bore ili pomažu drugima koji su uključeni u sukob” mogli biti krivično gonjeni po povratku u Veliku Britaniju.

Takve pogrešne procjene bile su trivijalne u poređenju sa ekonomskim haosom koji je pokrenula u zemlji kao premijerka. Zahvaljujući svom mini-budžetu u septembru 2022. koji je, između ostalog, obećavao nefinansirano smanjenje poreza za osobe s visokim prihodima, Truss je pokrenula tržišta. Valuta je naglo pala, inflacija, troškovi državnih obveznica su naglo porasli, a kamatne stope su skočile, što je znatno pogoršalo posljedice Covida i ruske invazije na Ukrajinu i odvelo sve veći broj građana, koji su već opterećeni visokim cijenama hrane, energenata i rastućih stanarina , u siromaštvo. Do zime 2023. godine, u šestoj po veličini ekonomiji na svijetu, korištenje banaka hrane postalo je uobičajeno, a koristili su ih ne samo nezaposleni ili primatelji državnih beneficija, već i zaposleni koji nisu mogli sebi priuštiti hranu.

Truss je otišala nakon samo četrdeset devet dana, od kojih deset nije bilo vladinih poslova zbog žalosti za kraljicom Elizabetom II. Nju je zamijenio Rishi Sunak, koji se, iako kompetentniji, pokazao nesposobnim da ujedini razularenu i nefunkcionalnu stranku ili uvjeri birače da je on pravi čovjek da vodi državu. Njegovo obećanje da će “zaustaviti čamce” (ilegalni prijelaz preko Lamanša) i poslati ilegalne imigrante u Ruandu bilo je popularno među nekima, ali je ogorčilo druge. Kada je Sunak raspisao opšte izbore u maju, dao je najavu stojeći ispred Downing Streeta na jakoj kiši bez kišobrana. Dok se mokar vraćao u Downing Street, slika je savršeno opisala stvarnost: da Sunak i konzervativci nisu mogli ni osnove shvatiti kako treba. Bili su gotovi.

Od početka predizborne kampanje, bilo je malo izgleda da  konzervativci mogu učiniti više od zaustavljanja velike laburističke većine, što nisu uspjeli. Nije im pomoglo ni ponovno pojavljivanje Nigela Faragea, koji je izašao iz ”penzije” (radio je kao voditelj na desničarskom medijskom kanalu, GB News) da vodi populističku, antiimigracionu reformsku stranku, koja pod svojim prethodnim vođom, Richardom Ticeom, nije stekla mnogo pažnje. Farage zna kako raditi na medijima (i društvenim mrežama) i odmah je dao energiju partijskoj kampanji. Pokupili  su značajan broj glasova razočaranih konzervativnih birača. Nakon što je pokušao, ali nije uspio, u sedam odvojenih prilika da bude izabran, Farage će sada imati više glasova, ali će se suočiti s većim nadzorom prema njemu, njegovoj partiji, članstvu i njihovim donatorima. Možda mu to neće biti tako ugodno. Nedavna otkrića o njegovim bliskim saradnicima, uključujući Džordža Kottrela, (bogatog) osuđenog prevaranta koji, kada ne vodi kampanju sa Faražom, većinu vremena provodi u luksuznom letovalištu Porto Montenegro, možda su samo vrh ledenog brega.

Izborna noć je neizbježno dovela do kraja političkih karijera mnogih visokih konzervativnih političara. Laburistička stranka, koja je pretrpjela težak poraz na izborima 2019., osvojila je ogromnu većinu – što je dokaz ne samo nepopularnosti konzervativaca već i unutrašnje reforme laburista Kiera Starmera. Sada, sa značajnom većinom u parlamentu, laburisti imaju mandat za promjene i morat će biti hrabri ako žele popraviti narušene odnose sa susjedima Ujedinjenog Kraljevstva i vratiti povjerenje u politiku i političare. Oni također moraju biti iskreni prema ekonomskim posljedicama Brexita, što su, možda razumljivo, nerado činili tokom predizborne kampanje. Nema sumnje da će put pred nama biti dug i težak, da će se greške neminovno praviti i da će se pojaviti krize. Ali, za sada, barem postoji nada da su bolji dani pred nama i da se haos i podjele posljednjih četrnaest godina zaista mogu predati istoriji.

Kenet MORISON
(Autor je profesor istorije i direktor Instituta za humanističke i političke studije Univerziteta De Montfort u Velikoj Britaniji. Autor je sedam knjiga o modernoj istoriji Zapadnog Balkana.)