Posljednje višestruko ubistvo na sjeveru Crne Gore dogodilo se 30. aprila prošle godine u selu Rijeka Marsenića, između Berana i Andrijevice. Bivši policajac i bivši zet porodice Otović, Slavko Milović iz Andrijevice, vjerovatno je u svojoj glavi dugo kovao pakleni plan kako da ostvari prijetnje i pobije tazbinu. Epilog je poznat – četvoro mrtvih i jedna ranjena osoba. Slavko je ubio tasta Slobodana (66), taštu Danicu (64) i šuru Zorana. Drugog šuru Željka je ranio, ali ga nije ubio jer mu je nestalo municije. Nakon toga se, pred policijskom zasjedom, raznio ručnom bombom.
Da je plan kovan dugo i detaljno, govori činjenica da je iz svog sela Slatina kod Andrijevice, udaljnog sedam-osam kilometara od kuća Otovića na Rijeci Marsenića, došao pješice šumskim putem, u sumrak, noseći arsenal naoružanja – dva pištolja, više ručnih bombi i nekoliko mina.
Supruga ubijenog Zorana Snežana Otović prisjeća se da je Slavka prva primijetila svekrva Danica.
„Bili smo upravo završili radove na njivi i ušli u kuće da se odmorimo. Tada je svekrva počela da doziva u pomoć. Rekla je da joj se na vratima pojavio Slavko s pištoljem i da je ona molila da ne puca. Mi joj u prvi mah nijesmo povjerovali. Pogasili smo svjetla i primirili se. Onda je poslije nekog vremena Slavko banuo na vrata kuće i prvo krenuo prema svekru. On je pokušao da napuni lovačku pušku, ali nije stigao. Puška je ostala pored njegovog mrtvog tijela”, kaže Snežana.
Bjen je suprug izašao iz kuće i pošao da vidi šta se dešava u očevoj kući. Ubica ga je sačekao na pragu. „Pucao mu je u grudi. Svekrvu je pogodio metkom u čelo… Ja sam ušla kod đevera, i vidjela sam kako puca u njega i kako ga ranjava. Skočila sam da zaštitim djecu. Njemu je u tom trenutku nestalo municije i počeo je Željka da tuče pištoljem. Onda se povukao u dvorište”, priča Snežana.
Ona tvrdi da je ubica potom ostavio neke eksplozivne naprave ispred pragova, koje se nijesu aktivirale.
„Policija je, kada je stigla, uklonila te mine. Vjerovatno je htio sve da nas pobije. I djecu. Šta ga je zaustavilo ne znam”, kaže Snežana.
Nesporazumi između Slavka i tazbine počeli su mnogo ranije. Kćerka i sestra ubijenih Zorica tvrdi da je on maltretirao i njenu nesrećnu sestru Milicu, i da je ona zbog njega godinu ranije izvršila samoubistvo. U Limskoj dolini niko ne pamti ovakvu tragediju kakva je zadesila porodicu Otović.
Danas je već skoro zaboravljen teški zločin koji se dogodio u sami suton 3. juna 1992. godine u Pušonjskom Dolu kod Pljevalja, kada je Kosta Damjanović (22) likvidirao čak devet svojih seljana, a njih nekoliko ranio. Jedan za drugim, poslije rafala iz njegove puške, kao snoplje padali su Jovan (61) i Radovan Ostojić (32), Vukota Zeko Martić. U kući braće Rajka (64) i Radovana Ostojića (62), osim njih dvojice ubijene su i njihove supruge Mara (60) i Radojka (50).
Radomanovoj tada trogodišnjoj unuci rafal je odsjekao tri prsta na ruci. U kući Milikića, Kosta Damjanović je ubio Maru Milikić (50) i teško ranio njenog supruga Mila. Potom je u kući Šubarića ubio Dostu Šubarić (62), koja je pokušala da tijelom zaštiti svog bratanića Veljka. Veljko je poletio k ubici i poslije silnog rvanja oteo mu pušku, kojom ga je ubio. Tokom Veljkove borbe na život i smrt, do te noći neprimijećeni momak Kosta, uspio je da rani Veljkovog oca Miletu i tetku mu Tonku.
Porodica Koste Damjanovića se potom odselila iz sela, a nedugo nakon toga njihova kuća je jedne noći izgorjela u požaru… Nikada nije odgonetnuto zašto je ovaj mladić kidisao na susjede i rođake. Zna se samo da je kobnog dana u ranu zoru s ocem i bratom poveo u susjedno selo malog psa na vakcinaciju. Kuče je ujelo za nogu Zorana Martića, sina ubijenog Vukote. Poslije toga je nastala svađa. Vukota je zakačio Kostu šakom po licu, nakon čega on nije želio da se s njim, ocem i bratom traktorom vrati u selo. Umjesto toga, otrčao je, dohvatio pušku i započeo krvavi pir.
Nekoliko mjeseci kasnije nova tragedija potresla je sjever Crne Gore. Ovoga puta, gotovo nevjerovatno zvuči, višestruki ubica bio je četrnaestogodišnji Momčilo Cerović iz Čokrlija, sela udaljenog tridesetak kilometara od Bijelog Polja. Za svoje godine izuzetno dobro razvijen i dobar strijelac, Momčilo je 14. februara 1993. godine u porodičnoj kući likvidirao oca Mlađena (45), majku Milevu (43), brata Mila (20), sestrića Jovana Truntića, koji još nije imao ni tri godine, te babu Mitru (70). Potom je, kako je utvrdila istraga, sebi oduzeo život iz automatske puške iz koje je, naslonivši je na pod, pucao u glavu.
Ostala je tajna zašto je četrnaestogodišnjak pobio svoju porodicu, koja se mirno spremala za spavanje.
Iste godine, devet mjeseci kasnije, u Bijelom Polju dogodilo se još jedno višestruko ubistvo. Devetog novembra 1993. godine, oko 20 sati, u svom domu svirepo su likvidirani Vuksan Sošić (42), radnik tadašnje Robne kuće Beograd u Bijelom Polju, supruga mu Slavica (40), daktilografkinja u Osnovnom sudu u tom gradu, kao i djeca Tatjana (12) i Milosav Sošić, star samo osam godina. Masakr u roditeljskoj kući preživio je samo jedanaestogodišnji Vladan.
Ovaj teški zločin nad mirnim ljudima počinio je njihov bliski rođak Novo Sošić (44), radnik Crnagoraputa, koji je te noći sjedio kod rođaka i gdje je dočekan rakijom i kafom. Poslije razgovora, u trenutku kada mu je Vuksan pružio ruku u znak pozdrava, Novo ga je snažno stegao, povukao k sebi i nekoliko puta mu zario u grudi lovački nož, koji je prije toga pripremio i sakrio u rukavu. Slavica je pokušala da pomogne suprugu, ali je i ona dočekana nožem. Sošić je potom izvadio pištolj tetejac i zapucao k ranjenom rođaku i njegovoj supruzi, ovjerivši ubistvo.
Tri hica bio je namijenio malenom Vladanu, ali ga je promašio. Potom je uletio u dječiju sobu, i ubacivši novi šaržer, počeo da puca k Tatjani i Milosavu. Mala Tatjana, sudeći prema povredama, branila je svoj i život svoga brata golim rukama…
Kada je završio krvavi posao, Sošić se mirno prijavio policiji, a na suđenju se ponosio onim što je uradio. Čak je izrazio žaljenje što nije ,,zatro trag” rođaku Vuksanu. Na zaprepašćenje sudija, advokata, rodbine pobijenih i novinara, Novo je čak i izrecitovao ,,epsku pjesmu” o zločinu koji je počinio.
Tošino polje, obična ledina, imovina njegovih i predaka nesrećnog Vuksana, bila je i povod da Novo počini zločin o kome se još priča.
Monitor je u jednom od prethodnih brojeva podsjetio i na slučaj monstruoznog višestrukog ubistva u Beranama prije 12 godina, kada je plastičnim eksplozivom dignuta u vazduh kuća braće Martinović u centru grada. Stravična eksplozija odjeknula je 29. januara 2001. godine oko 8 sati ujutru. Osim Duška Martinovića (36) i njegovog rođenog brata Milutina (31), stradali su i brat od strica Ljubiša (26), zatim radnici u kafeu – Igor Cimeša (20) i Biljana Radović (28), koja je bila u drugom stanju, kao i Srđan Stamenković koji je unio eksploziv. Njihovi leševi nekoliko dana traženi su u ruševinama. Nekim čudom ovu eksploziju preživo je jedino pomoćni radnik Ranko Bućković, koji je spavao u potkrovlju. Zbog ovog teškog zločina u zatvoru se nalazi samo neposredni izvršilac Zoran Stevančević, dok su motivi i nalogodavci do danas ostali tajna koju prekriva veo zaborava.
Tufik SOFTIĆ