Povežite se sa nama

Izdvojeno

TAIP ERDOGAN – ZAŠTO AJA SOFIJA I ZAŠTO SADA: Fitilj za domaću upotrebu

Objavljeno prije

na

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak kao na efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom. U strahu od gubitka povjerenja građana, Erdogan je procijenio da bazi trebaju novi stimulansi

 

Txt Kada je prije nekoliko godina u obraćanju skupu pristalica neko upitao Taipa Erdogana kad će od Aja Sofije da napravi džamiju, on je odgovorio: „Zar stvarno misliš da sam toliko glup”. U petak, 10. jula Erdogan je ispunio želju anonimnom glasu iz mase.

Što stoji iza ovog poteza za koji je Erdogan znao da će ga hrišćanski Istok i Zapadu doživljeti kao provokaciju?

Potencijalnih razloga ima prilično, ali je izvjesno da ova odluka nije donesena slučajno. Slagali se ili ne sa Erdoganovom politikom, mora se priznati da je on vješt politički operator, koji pritiska određene tipke da bi ostvario željene rezultate. Bilo da se radi o raspirivanju strasti masa na domaćem terenu, ili o manevrisanju u oblasti međunarodnih savezništava.

Odluku o otvaranju vrata Aja Sofije za molitve vjernika je donio Državni savjet, najviši upravni sud u drzavi. On je proglasio nelegalnom Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske, iz 30-ih godina prošlog vijeka, o njenom pretvaranju u muzej. Tačnije, kazali su da je njegov potpis krivotvoren.

Erdoganovi kritičari odluku shvataju kao jedan od mnogih dokaza Erdoganovog uzurpiranja nekada nezavisnih državnih institucija, uključujući i sudstvo, koje je postigao promjenama zakona sa ciljem koncentracije moći u rukama predsjednika.

Predsjednik Erdogan je lično potpisao sudsku odluku i samo sat vremena poslije, saopštio  javnosti: „Donesena je odluka da se Aja Sofija otvori za molitve i da pređe u nadležnost Uprave za Vjerske poslove.”

Ova 1.500 godina stara građevina, sveta i hrišćanima i muslimanima, je jedan od najpoznatijih svjetskih spomenika. Smatra se najsjajnijom arhitektonskom kreacijom Vizantijskog doba. Odluka definitivno nije Tursku učinila miljenicom među mnogim važnim akterima svjetske politike, čije je zahtjeve za delikatnijim pristupom Erdogan ignorisao.

Reakcije na pretvaranje Aja Sofije u džamiju su, očekivano, burne. Pravoslavne hrišćanske vjerske zajednice su nazivale odluku „opasnošću po hrišćansku civilizaciju”. Pravoslavni Patrijarh sa sjedištem u Istanbulu je rekao da će ona izazvati razdor između Zapada i Istoka. Papa se oglasio iz Vatikana, blagim, ali ubojitim stilom, izjavom da je rastužen, upućujući indirektnu kritiku Erdoganovom režimu, kada je napomenuo da saosjeća sa stanovnicima Istanbula.

Erdoganovoj političkoj igri dodat je značajan detalj analizom teksta izjave za različite auditorijume. Dok engleska verzija govori o zajedničkoj svjetskoj zaostavštini i o tome da ce vrata Aja Sofije biti otvorena ljudima svih vjera, ona na Arapskom kaze da je ‘oživljavanje Aja Sofije korak prema oslobođenju al-Aksa džamije’, koja se nalazi u okupiranom Jerusalimu i jedno od najsvetijih mjesta Islama.

UNESCO, koji je Aja Sofiju uvrstio u svoju listu svjetske baštine, je izrazio žaljenje zbog nedostatka dijaloga i pozvao Turske vlasti da ga otpočnu.

Po kometarima dražava se može vidjeti njihov odnos prema Erdoganovoj Truskoj. Oni odražavaju i činjenicu da je, što god da misle pojedinačne zemlje, Turska kao članica NATO-a, gotovo nedodirljiva. Bez njenih vojnih baza i aerodroma mnogobrojni pohodi NATO-a bi bili nemogući.

Glasna podrška je stigla iz zemalja na čijem su čelu islamisti. Oni ovaj potez vide kao rijetki trijumf u vjekovnom ratu „civilizacija”, koji, po njihovom mišljenju, savremeni krstaši i hrišćanski Zapad vode protiv islamskog svijeta.

Grčka je nazvala odluku provokacijom civilizovanom svijetu. EU je izrazila „žaljenje”. Njena slabašna reakcija je izraz zebnje da bi agresivnija pozicija mogla da isprovocira Tursku da otvori granice i preplavi EU sa više od tri miliona izbjeglica iz Sirije i drugih zemalja kojima je Turska obezbijedila smještaj, a koji bi radije bili u Evropi.

SAD su „razočarane”, ali ne previše. Erdogan ih je na vrijeme upozorio da je Turska suverena zemlja. Izjava Stejt dipartmenta više zvuči kao pohvala da Turska planira da omogući široki pristup u Aja Sofiju, nego demarš. Tramp i Erdogan imaju specijalno prijateljske odnose koji preživljavaju i veće izazove od Aja Sofije, kao što je Erdoganova bliska saradnju sa Rusijom i čak Iranom  oko diplomatskih inicijativa u Siriji, Libiji…

Erdogan je sklon iznenadnim i dramatičnim potezima, koji su postali amblem njegovog vladanja i način demonstriranja moći. Jedan od tih poteza je i Erdoganova nedavna odluka da donese zakon o vraćanju smrtne kazne, koji je izazivao burne reakcije opozicije i civilnog sektora. Erdogan je, srećom, iznenada odustao od nauma. To odsustajanje je vjerovatno jedan od indikatora o novoj neizvjesnijoj političkoj klimi. Znak da Erdoganovoj bazi trebaju drugačiji stimulusi.

Istaživanja javnog mnjenja ne ostavljanju ni najmanje sumnje o padu Erdoganove poluparnosti koja je u velikoj mjeri bila utemeljena na tome što je stabilizovao ekonomiju. S njenim rastom od 4,5 posto, pretvorio je Tursku u zavidnu ekonomsku silu.

Kovid je djelovao paralizujuće i na Tursku ekonomiju čiji je rast u posljednje vrijeme i inače uspren, uz egzodus stranog kapitala. Inflacija od 20 posto, slaba lira i nezaposlenost od 15 posto, nijesu plodno tlo za optimizam o ishodu ambicioznih populističkih aspiracija i ostvarenje nacionalističkih grandioznih snova.

Na posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima u junu 2018. godine  Erdogan je ponovo izabran za predsjednika, ali je njegova Partija pravde i razvitka (AKP) morala da uđe u koaliciju da bi imala kontrolu nad parlamentom.

Izbori su održani tokom vanrednog stanja koje je Erdogan uveo poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. Karakterisala ih je atmsofera progona opozicije, medija i predstavnika Kurdske majine. Masovno su hapšeni svi koje je režim doveo u vezu sa državnim udarom, često bez ikakvih dokaza.

Godinu poslije neuspjelog državnog udara, 2017. održan je referendum koji je veliki broj ovlašćenja parlamenta prebacio na predsjednika. Dao mu je kontrolu nad institucijama kao što je sudstvo, bez presedana u modernim demokratijama, a bez dovoljno kontrolnih mehanizama koji bi spriječili eventualne zloupotrebe.

Referendum je prošao, za dlaku. Pobjeda sa samo 51 posto je bila jasna indikacija da postoji znatan segment stanovništva u Turskoj, i među pristalicama Erdoganove političke opcije, koji ima ozbiljne rezerve prema njegovoj viziji društva. Koja ne samo guši vec i kažnjava pluralizam i vladavinu prava.

Tokom dvogodišnjeg vanrednog stanja stotine hiljada državnih službenika, novinara i akademika su izbačeni sa poslova. Destine hiljada su završili po zatvorima. Ova praksa je nastavljena i po ukidanju vanrednog stanja usvajanjem zakona protiv terorizma. Izvještaji UN-a, Hjuman Rajts Voč-a, Evrpskog suda za ljudska prava i sličnih institucija su puni primjera šokantnih kršenja ljudskih i političkih prava, uključujući i torturu.

Erdoganova politika čvrste ruke u kombinaciji sa ekonomskom stagnacijom izrodila je mobilizacijom opozicionih snaga iz centra i sa lijeva, ali i iz kruga Erdoganovih političkih istomišljenika.

Erdogan više nije figura bez konkurencije na Turskoj političkoj sceni. Njegov bivši premijer Ahmet Davutoglu je osnovao novu političku partiju, a isto je uradio i bivši bliski saradnik Ali Babadzan. Obje partije su u otvorenom rivalstu za Erdoganovim AKP-om  i ukazuju na važnost poštovanja demoktarije, ljudsihih prava i vladavine zakona.

Opoziciona Narodna republikanska partija je prošle godine uzdrmala imidž o Erdoganovoj nepobjedivosti osvojanjem tri najveća Turska grada – Istanbula, prijestonice Ankare i Izmira. Gubitak Istanbula je bio posebno emotivan za Edrgana koji mu je bio gradonačelnik ’90-ih.

Turska koja vrjednuje demokratiju, ljudska prava i sekularizam je reagovala na Erdoganov presing, mobilizacijom za očuvanje političkog pluralizma i sekularizma. Ovo uključuje, pogotovu u gradovima, i ljevičarske partije koje su političko obrazovanje stekle u borbi za demokratiju i jednakost protiv brojnih vojnih pučeva i po njihovim zatvorima.

Erdoganova pozicija na vlasti trenutno nije ugrožena, ali ovaj uporni i vlastoljubljivi političar ne leži na lovorikama. On shvata da trenutna erozija podrške može u određenoj ekonomskoj klimi da eskalira i dobije poguban kumulativni efekat po njega. Stvari ne prepušta slućaju i odlučan je da od krize napravi novu odskočnu dasku.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je u suštini simboličan propagandni akt za domaću upotrebu. Erdogan se odlučio na ovaj korak jer ga je procijenio kao  efektan fitilj za raspaljivanje nacionalističke vatre među narodom.

 

Aja Sofija dragulj svjetske bastine

  • Vizantijski Imperator Justinijan je 537. godine naše ere izgradio velelepnu katedralu Aja Sofiju u luci Zlatni rog na ulazu u Bosfor.
  • Ova još uvijek najveća crkva na svijetu je 1453. g. pala u ruke Otomana, kada je Sultan Mehmed II, Osvajač, pokorio Konstantinopolj, današnji Istanbul.
  • Mehmed II je svoj trijumf obelježio molitvom u Aja Sofiji, koja je pretvorena u džamiju. Vremenom su Otomani Aja Sofiji dodali minarete, a hrišćanske ikone i raskošni mozaici su prekriveni tradicionalnim islamskim kaligrafskim dekoracijama.
  • Poslije gotovo pet vjekova postojanja kao muslimaskog svetilišta u srcu Otomaske imperije, Aja Sofija je 1934. g. pretvorena u muzej od strane Kemala Ataturka, oca moderne svjetovne Turske.
  • Aja Sofije je uvrštena na UNESCO listu spomenika svjetske baštine. Njena ljepota, a pogotovo njena ogromna centralna kupola, koja je arhitektonsko čudo svoga vremena, privlače milione posjetilaca iz svih krajeva svijeta.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

FOKUS

JOANIKIJEV HEROJ I GROMKO ĆUTANJE VLASTI: Šta je njima Pavle Đurišić

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji SPC i njima bliska srpska državna bezbjednost je prošle subote doživio zenit. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je za heroja i mučenika proglasio Pavla Đurišića. Godinama se na prostoru i MCP i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke  održavaju javni parastosi uz veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata. Niko od visokih zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati  a kamoli osuditi provokacije Mićovića

 

 

„Obmana se nikada ne iznosi u svom golom, izvitoperenom obliku, jer bi tada, tako ogoljena, odmah bila prepoznata“ napisao je Irinej Lionski, episkop i svetititelj rane hrišćanske crkve s kraja drugog vijeka. „Umjesto toga, ona se lukavo prikriva privlačnim ruhom, kako bi svojim spoljašnjim izgledom neiskusnima djelovala istinitije od same istine” zaključuje Irinej. Narativ istorijskog revizionizma u Crnoj Gori, koji već tri decenije razvijaju glavni arhijereji Srpske crkve (SPC) i njima bliska srpska državna bezbjednost (BIA), je prošle subote doživio zenit, prikriven zlatnim episkopskim ruhom i krstom. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je služio liturgiju u novoj crkvi na Lijevča Polju, u selu Razboj na sjeveru Bosne. 

Tamo je, kako ga SPC naziva, „sveti sveštenomučenik Joanikije (Lipovac) služio svoju posljednju lirurgiju prije svoga stradanja i stradanja sveštenika i naroda i pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini  prije 80 godina“.  Uz Joanikija su sasluživali i pakračko – slavonski episkop Jovan Ćulibrk i episkop marčanski Sava (ujedno i vikarni episkop banjalučki). Episkop Jovan je poznat po tome što mu je Sinod SPC-a zabranio da dovodi u pitanje (i naučno ispita) četničko-komunističku brojku o navodnih 700 hiljada stradalih Srba u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Episkop Sava je ranije bio šef kabineta patrijarha Porfirija Perića koji je na vaskršnji utorak izvršio podaničko poklonjenje u Kremlju  Vladimiru Putinu i njegovom kolegi iz bogoboračkog KGB-a (ujedno i ruskom patrijarhu) Kirilu Gunđajevu.

U besjedi nakon liturgije, Joanikije je poručio da se obilježava 80 godina od stradanja njegovog prethodnika Joanikija Lipovca i hiljada ljudi koji su „bježali ispred komunističkog noža i ispred zločinaca“ koji su „napunili jame po Crnoj Gori“. Po Joanikiju oni su „bili ponajviše krivi zato što su srušili nacističku tvorevinu Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom“ koja je „opstala jedan dan“. Tu tvorevinu su srušili „oficiri kraljevske jugoslovenske vojske u otadžbini, a istaknuta ličnost među njima po svome junaštvu i nepobjedivom karakteru bio je Pavle Đurišić koga pominjemo kao prvoga“. Dodao je ime i vojvode Petra Baćovića i njegovu „ujediniteljsku ulogu 1918.,“ kada je Crna Gora u krvi i plamenu nestala. Joanikije je podsjetio na riječi svog prethodnika, prijatelja nacista Joanikija Lipovca koji je 1943. prorekao da „ako komunisti pobijede…ubiće dušu našem narodu, crkve će zatvoriti…“.

Joanikije Mićović namjerno ne pominje je da je u stvaranju „nacističke tvorevine“ Crne Gore učestvovao mitropolit Joanikije Lipovac. Tadašnjem crnogorskom mitropolitu je sa desne strane na Petrovdanskom saboru 12. jula 1941. organizovanom od strane italijanskih fašista, sjedio „zloglasni Sekula Drljević“ kako ga je sadašnji Joanikije nazvao u subotnjoj besjedi. SPC je dugo negirala da je Lipovac učestvovao u Petrovdanskom saboru tvrdeći da je on to odbio. Nakon što su prije desetak godina objavljene fotografije sa Sabora iz arhive italijanskog Ministarstva inostranih poslova u Rimu, vrh SPC-a je samo utihnuo na tu temu bez riječi kajanja i izvinjenja.   

Mitropolit Joanikije je posebno uzdignuo Đurišića, „čije se junaštvo (na Lijevča Polju) može porediti sa junaštvom Pavla Orovića“. Pomenuo je „težak položaj u kojem se našao veliki junak Pavle Đurišić, koji u tom trenutku ima narod, nejač, bolesnike i ranjenike…čije živote štiti“. „Sva muka narodna je pala na njegova pleća“ pa je morao pregovarati sa Drljevićem  koji ga je „izdao“ reče mitropolit.  Sekula Drljević je „takvog junaka prelastio“ kazao je Joanikije  i  dodao da je Đurišić „mislio da po svaku cijenu spasi narod, nejač, žene, djecu i starce koji su sa njim krenuli“. „Kako je (Pavle) završio ne zna se, niti će se znati“ zaključio je Joanikije.

Da će se doći do ove ana-kajafovske tačke svijesti, moglo se pretpostaviti na vaskršnji utorak, kada  je Porfirije u Kremlju davao izjave lojalnosti ruskom državnom i crkvenom rukovodstvu. Crnogorski mitropolit je tog utorka u crkvi Svetog arhangela Mihaila u Doljanima „osveštao jasenovački krst” koji je Jovan Ćulibrk poklonio. Joanikije je iskoristio jasenovačku tragediju i desetine hiljada nevino postradalih u tom sistemu logora, da u prisustvu Andrije Mandića i srbijanskog ambasadora (bivšeg direktora BIA-a) Nebojše Rodića, veliča Pavla Đurišića. “Mnogi će reći – nema Crna Gora nikakve veze sa Jasenovcem… a ima itekako”,  kazao je. I  nastavio:  “Onaj koga optužuju da je bio saradnik okupatora…. zaštitio je nejač srpsku od saradnika okupatora da ih ne pokolju, Pavle Đurišić, komandant četnički, odnosno komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini“ koji je takođe likvidiran u Jasenovcu.  

O „velikom junaštvu Pavla Đurišića“ najbolje govore njegovi izvještaji svom komandantu Draži Mihailoviću u kojima  se februara 1943. godine hvali da su njegove jedinice pobile 8000 muslimanskih žena, djeca i staraca u Sandžaku u kampanji uništenja muslimanskog življa  bez obzira na pol i uzrast. O tim i drugim zločinima širom Jugoslavije je puno pisano uprkos pokušajima revizionista da dovedu u pitanje četnička dokumenta koja nije ni Draža Mihailović negirao na svom suđenju. Četnički izvještaji iz zime i proljeća 1945. kada se Đurišić povlačio prema Sloveniji kroz sjevernu Bosnu, dovode u pitanje istinitost maltene svake riječi koju je Joanikije izgovorio u Razboju.

Đurišić je rane 1945., otkazao poslušnost i Draži Mihailoviću i  kralju Petru II Karađorđeviću i sklopio  sporazum sa Drljevićem koji je bio u prijateljskim odnosima s ustaškim režimom u Zagrebu. Po sporazumu njegovi četnici su trebali postati Crnogorska narodna vojska i priznati Drljevićevo Crnogorsko državno vijeće  u Zagrebu, dok je Đurišić trebao ostati operativni komandant. Međutim, Đurišić je izigrao dogovor i krenuo u probijanje sjeverozapadnom Bosnom radi spajanja sa četnicima i nacistima u Sloveniji. Pri tome njegovi su poklali oko 500 katolika i muslimana u selima Junuzovci i Donja Dolina prije nego su razbijeni i zarobljeni od strane vojnih snaga NDH na Lijevča Polju. Prije toga ustaški izvori navode da je Đurišića napustilo preko 5000 prisilno mobiliziranih Crnogoraca. Đurišićevu rulju je i Draža Mihailović nazvao „vašarom bez borbene vrednosti“. Za Joanikija su oni bili „prekaljeni borci i vitezovi“. Iz izvještaja drugih četničkih komandanata lojalnih Draži, navodilo se da su Đurišićeve jedinice vršile nasilja i pljačke nad lokalnim bosanskim Srbima i prijetile im pokoljem ako ne slušaju njihove naredbe. Draža Mihailović tada piše:  „Obrazovaću od svih komandanta srbijanskih trupa Ravnogorski sud, koji će sve ovo pretresti i utvrditi, na osnovu čega će Pavla Đurišića lišiti čina i oglasiti za izdajnika”.

Dražu su preduhitrile ustaše i presudile Đurišiću i grupi od oko 150-tak najtvrdokornijih koljača na svoj način u Jasenovcu po iskazu ustaše Ljube Miloša nakon rata. Ostali  narod, pretežno Crnogorci, propušteni su kroz Slavoniju i Zagreb bez problema.

Joanikijeva hagiografija nacističkih kolaboracionista i zločinaca je ciljano pripremana godinama uz pomoć zvanične Srbije koja je abolirala kolaboracionistički pokret. Godinama se na prostoru i crnogorske Mitropolije i novoformirane Eparhije budimljansko nikšićke (otkinute od Mitropolije u maju 2001. – pokriva 52 odsto teritorije Crne Gore) održavaju javni parastosi uz sve slobodnije veličanje zločinaca iz Drugog svjetskog rata i podsticanje podjela u društvu. Tome doprinosi i glasno ćutanje i tužilaštva i crnogorskih svjetovnih vlasti.

Nakon subotnje liturgije na Lijevča Polju niko od zvaničnika države nije bio voljan ni komentarisati  a kamoli osuditi provokacije Mićovića koji se krio iza blještave mitropolitske odore i krsta. Predsjednik Jakov Milatović do sada nije izustio ni riječ. Premijer Milojko Spajić se nevoljno glasnuo  kada je direktno upitan o Mićovićevoj besjedi. „Sve izjave koje imaju potencijal da pojačaju već izražene podjele u Crnoj Gori apsolutno ne podržavam i mislim da im nije mjesto u modernoj Crnoj Gori“, rekao je.  Vučićevski blok partija (NSD-DNP-SNP) u vladajućoj koaliciji nije želio odgovoriti medijima. Demokrate CG su Vijestima odgovorile da „ne komentarišu stavove vjerskih zajednica“, i da to nijesu radili ni ranije „duboko poštuju princip odvojenosti vjerskih i državnih struktura“. Kao da vjerska odora štiti od odgovornosti za svako nepočinstvo. Predsjednica Asocijacije žena PES-a Jovana Dragović je izjavila za TV Vijesti da „podjele na partizane i četnike nakon 80 godina mogu odgovarati samo onima koji su 30 godina vladali na tim podjelama“. DPS i URA su osudili izjave Joanikija kao i predstavnici bošnjačkog naroda.

Dan poslije Spajićeve izjave je osvanuo tekst na portalu IN4S sveštenika Eparhije budimljansko nikšićke Ognjena Femića. Femić je od ranije poznat po govoru mržnje prema vlastitoj zemlji i crnogorskom narodu. U tekstu naslovljenom Svi smo mi Pavle Đurišić,  on je nastavio elegiju koljačima i iznio niz neistina. Uz komentar: „Stiče se utisak da ova država postoji samo zato što se i dalje sudi četnicima… Jer inače ne bi imala svoj smisao postojanja“,  Femić zaključuje da će samo u preobraženoj Crnoj Gori „i ovaj Pavle iz Drugog rata biti slavljen kao veliki borac, narodni heroj i mučenik i tada mu se više neće suditi“.

Nema naznaka da će se pravosuđe pozabaviti kampanjom vrha SPC-a i srbijanske UDBA-e na podsticanju razdora i mržnje u Crnoj Gori. Ćutanje crnogorske vlasti  samo će ohrabriti podjele u ionako unakaženom crnogorskom društvu i državi.  

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogo bure podiglo se nakon saznanja da je Ranko Krivokapić, još od kraja prošle godine, ministar-savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore. Dobar dio onoga što smo tim povodom čuli i vidjeli više šteti aktuelnoj većini nego nekadašnjem predsjedniku parlamenta   

 

 

Kako ono rekoše: meritornost a ne partijska pripadnost/poslušnost, kao kriterijum za angažovanje na poslovima od javnog interesa. Ali, oćeš vraže. 

Izgleda da je najveći dio vladajuće većine iz novina i sa portala saznao da je ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović angažovao počasnog predsjednika SDP Ranka Krivokapića u svojstvu ministra-savjetnika. Taj ugovor je potpisan sredinom decembra prošle godine, pa i sama činjenica da su predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti za njega saznali nakon pet mjeseci podosta govori o odnosima unutar vladajuće koalicije. Ali, i o još ponečemu.

Premijer Milojko Spajić isprva je, uz to što je zatečen, bio izgleda i prilično ljut. Pa su iz njegovog kabineta, nezvanično, najavili da će ministar Ibrahimović biti pozvan na konsultacije. Odnosno, na raport.   

Da problem precizira potrudio se član Predsjedništva Pokreta Evropa sad (PES) Tihomir Dragaš. Krivokapićevo imenovanje je “neprihvatljivo” ocijenio je i pozvao premijera, i partijskog lidera, da Ibrahimovića razriješi, a Bošnjačku stranku isključi iz vladajuće koalicije. “Ukoliko je za Ibrahimovića poželjan i koristan savjetnik koji je počasni predsjednik vanparlementarne opozicione partije, a čiji funkcioneri svakodnevno, neargumentovano, a vrlo često čak i primitivno osporavaju karakter aktuelne Vlade, onda je vjerovatno BS odlučila da pravi savez sa tom i drugim partijama iz opozicije”.

Ministar vanjskih poslova je, u međuvremenu, zainteresovane uputio na Zakon o vanjskim poslovima, član 72, u kome stoji da ministar može bez javnog oglašavanja donijeti rješenje o zasnivanju radnog odnosa “lica sa odgovarajućim iskustvom u naučno-istraživačkom radu, značajnim diplomatskim iskustvom, profesionalnim zvanjima i vještinom ili iskustvom u radu u međunarodnim i drugim organizacijama”.Uz opasku da je riječ o službeničkom mjestu koje se od sličnih u državnoj administraciji razlikuje samo po zvučnom nazivu.

Iskustva Ranku Krivokapiću, svakako, ne manjka. Za poslanika je biran deset puta. Bio je predsjednik crnogorskog parlamenta u četiri saziva (14 godina). Deset godina je bio šef crnogorske delegacije u Parlamentarnoj Skupštini OEBS-a, a 2014. godine je izabran za njenog predsjednika. 

Funkcionerima PES-a i njihovim koalicionim partnerima  dodatno ne smeta priličan broj kadrova koji su u sistem ušli sa članskom kartom neke od partija prethodne (DPS) većine.

Pojasnio je , na svoj način, Nebojša Medojević: “Braći Srbima na vlasti je prihvatljiviji fra Ranko Krivokapić nego ja. Korupcija je jača od srpstva, jezika, državljanstva, vjere, nacije, tradicije….Zato je Ranjo ustaša prihvatljiv, a Medo nije…”, ispljunuo je preko X-a bivši lider DF. Njegovi nekadašnji saborci Andrija Mandić i Milan Knežević, u skladu sa proklamovanim evropejstvom, bili su mnogo uzdržaniji.  

Spajić je, početkom nedjelje, riješio da spusti loptu. “Nisam još uspio da razgovaram sa gospodinom Ervinom Irahimovićem, ni sa jednim drugim ministrom, po pitanju kriterijuma koje svako ministarstvo treba da ima kada zapošljava kadrove koji su mu potrebni. Koliko znam, to zaposlenje je bilo po zakonu”, kazao je.  Što se tiče ovog “koliko znam” mogao je da se konsultuje sa nekim od članova svog Kabineta. Imao je sa kim. Uz šefa Kabineta i njegovu zamjenicu, tim najbližih saradnika predsjednika Vlade broji još osam savjetnika.

“Nije jasno zašto se to desilo ali, svaki ministar treba da odgovara za rad svojih ministarstva”, zaključio je Spajić uz konstataciju kako on “apsolutno” ne bi imenovao Krivokapića za svog savjetnika. Može biti i da bivši predsjednik parlamenta to ne bi prihvatio. 

Premijer do sada nije imao sličnih primjedbi na imenovanje savjetnika članova njegove vlade. Ni ostatak vlasti nije problematizovao savjetnike u izvršnoj i parlamentarnoj vlasti, iako ima zanimljivih  kadrovskih rješenja. 

U kabinetu predsjednika Skupštine Andrije Mandića ima interesantnih kadrova, od  doskorašnje direktorice podgoričke Gimnazije Biljane Vučurović, koja je nakon razrješenja udomljena u parlamentu, do Želidraga Nikčevića, književnog kritičara, portparola Narodne stranke Novaka Kilibarde, poslanika Srpske narodne stranke Božidara Bojovića i Mandića, predsjednika žirija koji je 1993. godine književnu nagradu Risto Ratković dodijelio  Radovanu Karadžiću za djelo simboličnog naslova  Siđimo u gradove da bijemo gadove. 

Opet, ne posmatraju svi stvari iz iste perspektive. Tako anonimnim autorima sa šovinističkog portala in4s u Mandićevom kabinetu nije zasmetao čovjek koji je nagradio ratnog zločinca a suprugu angažovao za savjetnicu (o državnom trošku) već, kako su istakli u naslovu,  novinarka Šukovićeve Antene M: “Gordana Đuračić se profilisala u javnosti kao jedna od novinara koja je oblikovala medijski prostor za vreme vladavine Demokratske partije socijalista”. 

Za čudo, Tihomir Dragaš nije nakon te medijske objave zatražio od predsjednika PES-a da raskine koaliciju sa NSD i razriješi Mandića titule predsjednika Skupštine. Ili Spajić, po pitanju imenovanja Đuračić, nije bio apsolutno nesaglasan, kao u slučaju Ranka Krivokapića.

Nijesu svi savjetnici za naslovne strane. Većina njih su , zapravo,javnosti prilično nepoznate osobe mlađe životne dobi i bez impresivnih profesionalnih referenci. Pa bi se, makar za pojedine, moglo zaključiti da su ih aktuelni poslodavci prepoznali najprije po unutarpartijskim zaslugama ili kao djecu prijatelja i(li) viđenijih funkcionera stranke. 

Ove sedmice je iz Budve stigla i  vijest da je predsjednik te opštine Nikola Jovanović za svog savjetnika za investicije imenovaoMladena Bojanića. Eto nove drame na pomolu.

Zaludu činjenica da u kasi opštine Budva često ima više novca nego što među lokalnim funkcionerima ima znanja da ga pametno upotrijebe, o čemu svjedoče  afere poput one oko izgradnje postrojenja za desalinizaciju morske vode. Neće pomoći ni to što je Bojanić bio predsjednički kandidat ispred značajnog dijela partija sadašnje većine, ali ni to što su ga iste birale, u vladi Zdravka Krivokapića, za ministra kapitalnih investicije. Iz čega bi se moglo zaključiti da je kao nacrtan za posao koji mu je upravo povjeren.

Ovdje se potvrde o meritornosti traže na nekom drugom mjestu. U partijskim arhivama, na primjer. A tamo su se već prisjetili da je Mladen Bojanić u parlament ušao kao poslanik suverenistički nastrojene Pozitivne Crne Gore, dok je Jovanović, praveći neformalnu koaliciju sa DPS, kumovao tome da se stranke vladajuće većine sa državnog nivoa u Budvi presele u opoziciju. 

Može se tu uvezati i Jakov Milatović, i eto novih povoda za tugovanke na temu šta nam rade oni od prije avgusta 2020. Ili za novu listu zahtjeva za raspoređivanje po dubini. Ako mogu bivši ministar, poslanik ili predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a biti savjetnici u Vladi, vala može i onaj mali od pašenoga naći neko mjesto, barem u opštini. Makar je naš, pa će naučiti.

Ima u ovoj priči još nešto. Ranko Krivokapić i tadašnji SDP su u opoziciju otišli dobrovoljno, spočitavajući DPS-u manje-više sve ono što im je spočitavala i tadašnja opozicija. A što se, gotovo u potpunosti, može prigovoriti i današnjim vlastima. Previše liče jedni na druge da bi ih neko na to dodatno podsjećao. 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAGEDIJE NA CETINJU: Huk tišine i političke zloupotrebe 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto zvaničnih odgovora i utvrđivanja odgovornosti u vezi sa dva masovna zločina na Cetinju, vlast zastrašuje one koji traže odgovore 

 

 

Građani Cetinja, koji već mjesecima protestuju na Kruševom ždrijelu, i ove srijede su se okupili u znak nezadovoljstva zbog neadekvatne reakcije nadležnih iz bezbjednosnog sektora povodom dvije tragedije koje su zadesile Prijestonicu u prethodne dvije i po godine. 

U srijedu se navršilo 1.000 dana od zločina u Medovini kada je Vuk Borilović ubio 10 ljudi, među kojima i dvoje djece – Marka i Mašana. Navršilo se i pet mjeseci i šest dana od zločina u kojem je Aco Martinović  ubio 13 svojih sugrađana, među kojima i dva djeteta – Jovana i Vukana. 

Nakon ova dva strašna zločina nema odgovora institucija na brojna pitanja koja muče porodice žrtava, Cetinjane i crnogorsku javnost.  

Neke od pitanja uputili su ove sedmice građani Cetinja, koji svakodnevno protestuju na Kruševom ždrijelu, u otvorenom pismu ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću.

Zašto je policija kasnila na mjesto događaja nakon poziva građana 12. avgusta 2022. godine u Medovini na Cetinju? Otkud ubici legalno oružje, uprkos krivičnoj prijavi i prvostepenoj presudi?  Zašto policija nije adekvatno reagovala u skladu sa situacijom? Zašto je policija došla nenaoružana, odnosno s oružjem bez municije?  Zašto policija ispred Cetinjskog manastira nije pružila prvu pomoć ranjenima? Zašto nije uzela učešće u sprječavanju zločina koji se odvijao svega stotinjak metara dalje, gdje su ljudi nemilice ubijani?  Gdje su nestali uređaji za snimanje iz Cetinjskog manastira, čijim nestankom su možda uništeni krunski dokazi? Kako i zašto je rukovodilac operacije Goran Jokić protiv kojeg se vodi krivični postupak dobio unapređenje u vašoj administraciji? Zašto policijska forenzika nije izvršila uviđaj temeljno i do kraja i prikupila sve dokaze iz kuće samog Borilovića, već su to naknadno radili članovi porodice Martinović?  Kako su neki od stradalih građana prošli policijsku blokadu u toku samog događaja, a potom bili ubijeni? 

,,Odgovore koje tražimo ne tražimo samo radi rasvjetljavanja đogađajai privođenja odgovornih pravdi, već i radi sprječavanja budućih sličnih tragedija u cijeloj Crnoj Gori pa i na Cetinju.  Ministre Šaranoviću, kada ste se prihvatili funkcije ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, obećali ste detaljnu istragu zločina u Medovini, a danas je zaključujete bez ijedne osobe privedene pravdi”, navodi se u pismu građana. 

Nema napretka u istrazi, niti valjane komunikacije sa porodicama žrtava i građanima, ni nakon zločina koji se desio 1. januara ove godine. 

,,Nakon jučerašnjeg teatralnog nastupa dotičnog (ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović) ostali smo svi duboko potrešeni. Nema granica u gaženju porodica koje su izgubile najmilije 12. avgusta 2022. i 1. januara 2025“, poručila je sestra ubijenog na Medovini, Maja Ljiljanić-Popović u izjavi za TV E. Dan ranije, u utorak, tokom Skupštinskog zasjedanja došlo je do sukoba poslanika DPS-a Oskara Hutera i ministra Šaranovića, a skupštinsko obezbjeđenje je spriječilo fizički kontakt njih dvojice. Verbalni sukob koji je završio sa ,,sram te bilo” sa obje strane, iniciran je tumačenjima policijskog djelovanja tokom i nakon dva zločina na Cetinju. 

Umjesto zvaničnih odgovora, pet mjeseci nakon posljednje tragedije, političari i ovaj zločin koriste za svoje ciljeve. Tako su blokade za 1. maj pojedinci iz vlasti oštro kritikovali. 

,,Današnje produženje saobraćajne blokade na Cetinju do 21h tokom praznika pokazuje da nije riječ o brizi za efikasnost bezbjednosnog sektora, već o namjernoj opstrukciji turističke sezone. Paradoksalno, među učesnicima su rođaci funkcionera DPS i potraživanih BIL lica”, napisao je u prazničnoj poruci izvršni direktor Pokreta Evropa sad Vlade Bojović. Ovu objavu podijelio je i premijer Milojko Spajić

Partijski kolega i predsjednik skupštinskog Odbora za bejzbjednost i odbranu Miodrag Laković, pozvao je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Upravu policije da, u skladu sa svojim nadležnostima, omoguće prohodnost putne infrastrukture na cijeloj teritoriji države, naročito u toku trajanja turističke sezone.Laković je kazao da ne dovodeći u pitanje demokratsko pravo na protest, smatra da nije prihvatljivo da se javni skupovi, bez prethodne dozvole, održavaju na magistralnim putevima.

Uz prijetnje političara, okupljene građane policija je upozorila da će biti snimljeni i da mogu biti sankcionisani. Dodatno, mediji bliski vlasti problematizuju i sa političkim stankama povezuju proteste, a propaganda ide i dotle da tvrdi da protestanti onima koji su se uputili u bolnicu, pa čak i djeci, zabranjuje prolaz. Ta informacija nije tačna, ali to valjda nije zgodna istina za partijske medije. 

Uslijedio je odgovor da će se protesti radikalizovati i da će trajati po tri sata. Prema izjavama onih koji se već mjesecima okupljaju i protestuju dodatno ih iritira uporno ignorisanje nadležnih njihovih zahtjeva, kao i nemanje pijeteta prema žrtvama i njihovim porodicama.

,,Umjesto zastrašivanja protestanata, pozivamo nadležne da im se obrate i odgovore na njihova legitimna pitanja – da li su porodice stradalih u masakru na Medovini dobile podršku države, odnosno lokalne samouprave kao i žrtve poslednjeg masakra? Kada će biti usvojen Zakon o oružju (Markov i Mašanov zakon)? Da li je, kada i kako povećana bezbjednost na Cetinju?“, poručili su iz Akcije za ljudska prava i Centra za ženska prava. Dodali su da je ,,grubo i krajnje neempatično smatrati turističku sezonu važnijom od potreba duboko povrijeđene zajednice, kojoj vlast duguje odgovore”.

Zahtjevi građana koji protestuju na Kruševom ždrijelu su jasni još od januara – traže da neko konačno odgovara, da se istraže svi propusti, da se oružje, legalno i nelegalno, stavi pod kontrolu, da se donese „Markov i Mašanov zakon“. 

Premijer Spajić je dan nakon masakra ne Cetinju najvio da će se prilježnije posvetiti ovom zakonu. Inicijativa je, pokrenuta 2023. godinu nakon prvog masovnog ubistava na Cetinju, nazvana je po dječacima, braći, koja su tada ubijena.Ona predviđa rigoroznije kazne za nasilnike, detaljne psihološke procjene i automatsko oduzimanje oružja od lica sklonih nasilju.

Inicijativu, koju je podržalo preko 4.000 građana, je pokrenula Maja Ljiljanić-Popović, sestra jedne od žrtava Borilovićevog masakra 2022.Na to se odlučila nakon što je saznala da su nadležni ignorisali zakonsku obavezu oduzimanja oružja Boriloviću zbog nasilništva.

Inicijativa je i nakon dvije godine još na čekanju. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) su saopštili da su svi predlozi iz inicijative Markov i Mašanovi zakon uvršteni u Nacrt zakona o oružju i municiji. 

Građani Cetinja ističu da blokade nijesu vid pritiska ili opstrukcije već način da se njihov glas konačno čuje. Ističu da ne traže ništa više osim pravde i odgovornosti za nedužne koje su izgubili.  Više puta su ponovili da je nedopustiv huk tišine iz institucija. Da ta tišina vrijeđa žrtve. 

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu razmatraće 16. maja informacije o aktivnostima koje je policija preduzela povodom dvije tragedije na Cetinju.

Hoće li  javnost  tada dobiti odgovore koje traži, ili će to biti još jedna simulacija odgovornog ponašanja nadležnih, vidjećemo uskoro.  

 

Kamo śutra ugašena pod pritiskom vlasti


Početkom aprila studentska grupa „Kamo śutra?“ objavila je da prestaje s radom zbog spoljnih pritisaka. ,,Reklo bi se da je vlast uspjela da ih ‘razbije’ zajedničkim snagama svih onih koji su ih od početka i bez dokaza optuživali da su ispostava političkih partija, mafije uglavnom, da su sve samo ne svoji”, ocijenile su, u zajedničkom saopštenju, direktorice Centra za ženska prava Maja Raičević i Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević.

Ova studenska grupa je nastala nakon otkrivanja seksualnog skandala u školama, po ugledu na studentski pokret u Srbiji. Nakon tragedije na Cetinju pridružila se zahtjevima za ostavke nadležnog ministra unutrašnjih poslova Šaranovića i potpredsjednika Vlade za bezbjednost Alekse Bečića

Kamo śutra je podržalo preko 100 profesora i saradnika u nastavi, preko 200 umjetnika i radnika u kulturi, preko 160 građanskih aktivista, više od 190 sportista i drugih radnika u sportu, preko 190 ljekara i medicinskih radnika, preko 330 inženjera. Podršku su im pružili Fakultet dramskih umjetnosti, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Fakultet likovnih umjetnosti, Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore… Ispostavilo se uzalud. 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo