Čovjek je dvorac sa bezbroj soba. Za svaku sobu ima ključ. Neka ih sve otvara i uživa u svakoj po volji. Osim one koju nikako ne smije otvoriti – tabu sobe. Uzdržimo se, neka zauvijek ostane neotključana tabu soba u svakom od nas! Neka nam zlo bude tabu.Neka nam nepravda bude tabu. Neka nam mržnja bude tabu. Neka nam porok bude tabu

Olako smo odbacili tabu. Oklevetali smo ga kao smetnju našoj slobodi, ne znajući da ćemo tako pustili s lanca zvijer koja će prvo nas same požderati i naše se krvi  nalokati! Nismo shvatili da živimo u svijetu o kom je sanjao mladi Marks, koliko god inače vjerovali da smo Marksa odavno odbacili na bunjište historije! Progutali smo njegovu najotrovniju pilulu a odbacili sve njegove spasonosne lijekove. Prihvatili smo parolu  kojom je mladi Marks svoju filozofsku misiju u svijetu definisao kao: “Bespoštednu borbu protiv svih zemaljskih i nebeskih bogova!” Žestoka parola. Od kada je Gilgameš veslom udario boginju Ištar, nije bilo žešće!  Delirijumskim zanosom adolescenta, u metafori bespoštedne borbe protiv svih bogova, mlađahni Marks je sažeo poziv na rušenje svih autoriteta i zabrana u ime neograničene ljudske slobode.

Uzvišena parola? Da! Nepromišljena? Pogotovo! Kada smo apsolutnu slobodu brzopleto promovisali u najvišu vrijednost i proglasili za naše neotuđivo pravo, zaboravili smo da čovjek nije samo ono što zna o sebi, nego da je i ono što ne zna  o sebi. Nismo ni pomislili da bi ono što ne znamo o sebi moglo biti toliko strašno da ćemo se užasnuti i stotinu puta se pokajati što smo ga saznali!   Zaslijepljeni idejom da  ukinemo sve zabrane koje nam nameću drugi – društvo sa svojim institucijama! – nismo ni pomislili da moramo sami sebi uvesti zabrane koje ne smijemo prekršiti ako nam je stalo da ostanemo ljudi: okrutanost, pohlepu, nečasnost, mržnju, nasilje nad drugima i nasilje nad samim sobom i svojom prirodom!

Ukidanje imperativa samoograničavanja, uz ukidanje svih ograničenja koje nam nameću drugi, izraženo  parolom: “Sve je dopušteno!”, oslobodilo je u čovjeku neke od njegovih najboljih intelektualnih i moralnih osobina: urođenu dobrotu, inteligenciju, inventivnost, kreativnost, saosjećajnost – kao što se i nadao mladi Marks i svi oni koji su prihvatili filozofiju odbacivanja svih tabua – ali su istovremeno, za sve njih sasvim neočekivano, iz čovjeka izmigoljila i čudovišta, aveti, zvijeri koje su do tada bile pod ključem, na čije postojanje su sasvim zaboravili. Iako su znali da postoje ili u najmanju ruku, mogli su znati!

Priča o zmajevom dvorcu sa 99 soba i ključu od jedne jedine sobe koja se ne smije otvoriti, odavno je opominjala! Onaj ko ovu tabu sobu otključa, propao je. Bez zazora odaće se  porocima, dopustiće sebi nedopušteno: da opljačka, siluje, ubije, čak i da unakazi samog sebe!  Još je strašnije kada državna vlast otključa tabu sobu! Iz tamnih dubina državne moći smjesta nahrupe najstrašnija čudovišta, zlo se proglasi za dobro, nepravda za pravdu, porok za vrlinu, neprirodno za prirodno, zdravlje za bolest, izopačenost za ideal, ubijanje i progon miliona ljudi za pomoć u širenju slobode i ljudskih prava, politika strahovlade, za “umijeće mogućeg“.

I čovjek pojedinac i državna vlast moraju držati zauvijek zaključanu tabu sobu! I za ništa na svijetu je ne smiju otključati. Pogotovo ne u ime apsolutne slobode! Jer apsolutna sloboda najsigurnije vodi u propast.

Nisu li Adam i Eva (Adem i Hava), istjerani iz raja (dženneta), jer su se oglušili na upozorenje da slobodno jedu sve plodove, osim onih sa jednog jedinog drveta koji su im zabranjeni!? Oni koji nepoštovanje Božje zabrane  vide kao trijumf  potpune slobode, nisu shvatili da je ona misteriozna zabranjena voćka zapravo metafora tabu sobe iz zmajevog dvorca. Da je jasna opomena pojedincima, državnim vlastima, narodima, cijelome čovječanstvu!  Čovjek je dvorac sa bezbroj soba. Za svaku sobu ima ključ. Neka ih sve otvara i uživa u svakoj po volji. Osim one koju nikako ne smije otvoriti – tabu sobe.I djecu svoju naučite od malena da se ta soba nikada ne smije otvoriti! Uzdržimo se, neka zauvijek ostane neotključana tabu soba u svakom od nas! Neka nam zlo bude tabu.Neka nam nepravda bude tabu. Neka nam mržnja bude tabu. Neka nam porok bude tabu.

Život je plovidba okeanom punim opasnosti. Ko god plovi tim okeanom ne obazirući se na signale kojima ga opominje svjetionik morala i vrline, nasukaće se, doživjeće brodolom, potonuće na dno u mulj zla. Svijet koji odavno plovi ne zarezujući opomene tog svjetionika na tabu sprudove, već je pretrpio mnoge brodolome i svakim danom je sve bliži onom najgorem od kog mu nema spasa – brodolomu ljudskosti.

Ferid MUHIĆ