Predsjednik DPS-a Milo Đukanović nedavno je još jednom ponovio kako je ugovor o privatizaciji Kombinata aluminijuma, ,,zaključen sa ruskim partnerom” 2005. godine, bio ,,zakonit i javan”. Za promjenu, nekadašnji premijer je makar prestao da hvali posao o kome su on i njegovi saradnici iz izvršne vlasti do skora govorili kao o podvigu vrijednom ordenja i nagrada. ,,Savjetovali su nam da samo za jedan dolar prodamo KAP, a sada im nije dobar posao sa Rusalom iako dobijamo stotine miliona”, hvalisao se tadašnji predsjednik Tenderske komisije za privatizaciju KAP-a Branimir Gvozdenović nakon što su kupci ušli u Kombinat. Sada ga nema da objasni gdje su nestale te stotine miliona koje su navodno ugovorili on i njegov partijski šef. Ili je novac stigao – kao što tvrde zvaničnici Rusala i ruskih vlasti – ali ga mi ne vidimo pošto ga tražimo na pogrešnoj adresi: u Kombinatu i(li) u državnom budžetu.
Umjesto valjanog objašnjenja Đukanović nas ponovo podučava, ocjenjujući kako je Vlada Igora Lukšića ,,povukla najbolje moguće poteze” kada je riješila da, sedam godina nakon privatizacije, vrati KAP u državno vlasništvo. Preuzimajući, ujedno, i dugove preduzeća prema bankama, dobavljačima, radnicima…
,,KAP treba sačuvati, pažljivo odnjegovati i pametnom politikom doprinijeti njegovoj održivosti”, kaže čovjek čije postupke vezane za nekada najveću crnogorsku kompaniju saradnici i prijatelji pravdaju neznanjem, a politički oponenti korupcijom. Ko je od njih u pravu?
Odgovor na ovo pitanje postaje mnogo jasniji ako se podsjetimo kako je Milo Đukanović kao predsjednik Vlade, države i vladajuće partije krojio sudbinu Kombinata aluminijuma.
Nekadašnji vladin savjetnik za privatizaciju KAP-a, Francuska komercijalna banka (CCF), izradila je Privatizacionu strategiju koju je Vlada Filipa Vujanovića usvojila u junu 1998. godine. Francuzi su, u dogovoru sa Vladom Crne Gore, pripremili i poslali Informativni memorandum na adrese 21. potencijalnog strateškog investitora. Milo Đukanović, međutim, odlučuje da odgodi privatizaciju. „Svi znamo da je KAP veoma opterećen inostranim i domaćim zaduženjima, tako da bi nam u ovom trenutku vjerovatno najmanje odgovaralo da ga prodamo”, kazao je on u septembru 1998. godine, predstavljajući svoj plan za spašavanje Kombinata: ,,Kroz ugovor o menadžmentu u nekoliko narednih godina pokušaćemo da stabilizujemo poslovanje KAP-a, čime bi se obezbijedilo njegovo maksimalno moguće razduženje. Time bismo povećali tržišnu vrijednost KAP-a, nakon čega bi uslijedila njegova prodaja putem tendera.”
Premijer Vujanović je, podrazumijeva se, bespogovorno izvršio postavljeno naređenje. Privatizacija KAP-a odgođena je na neodređeno vrijeme. Izostao je čak i najavljivani tender za izbor kompanije koja će upravljati KAP-om. Umjesto toga pristupilo se direktnim pregovorima i Ugovor o upravljanju je potpisan sa švajcarskom kompanijom Glenkor. Do danas je ostala nepoznanica ko je i zašto odlučio da KAP povjeri kompaniji čija je glavna preporuka bila dobra saradnja sa Vektrom, preduzećem kojim zvanično gazduje Dragan Brković, i onim dijelom DPS-a koji je protežirao tu kompaniju. Vlada, prema tvrdnji tadašnjeg potpredsjednika Žarka Rakčevića, nikada nije dala formalno odobrenje za taj ugovor. ,,Izrazili smo neslaganje (Rakčević govori o SDP-u), ali nije bilo razumijevanja najodgovornijih u DPS-u. Ugovor je već bio sklopljen, daleko od očiju javnosti”.
Umjesto da se smanjuju, dugovi Kombinata su rasli, a Glenkor je postao ekskluzivni kupac aluminijskih ingota iz Crne Gore. Po cijenama nižim i do 100 dolara za tonu od onih po kojima se trgovalo na berzi. Potom bi Glenkor kupljene ingote pretopio u aluminijske trupce (posao koji je bez problema mogao da se radi i u KAP-u) i tako zarađivao dodatnih 200 dolara po toni metala. I dok su oni ubirali ekstraprofit, Kombinat je gomilao dugove.
Nakon povratka na funkciju predsjednika Vlade Milo Đukanović 2004. godine, ipak, odlučuje da proda KAP. Nije ga smelo ni to što su dugovi kompanije u tom trenutku bili mnogo veći nego 1998. Stručnjaci se ponovo protive takvoj odluci. I ponovo uzalud. Sada Đukanović kaže kako ,,ne vidi čvrstu vezu” između priče o dugovima KAP-a i njegove privatizacije. To je njegov odgovor na pitanje da li planiranu privatizaciju treba obustaviti dok se ne utvrde stvarna dugovanja i njihova struktura (pominju se iznosi od 240 do 270 miliona dolara duga od čega skoro polovina otpada na Glenkor, Vektru i Standard banku). Konačno, Đukanović tvrdi da on nema nikakve veze se Ugovorom o menadžmentu koji je šest godina ranije potpisan sa Glenkorom. On je u to vrijeme, podsjeća, bio predsjednik Crne Gora, a taj posao je vodila – Vlada. I Filip Vujanović ćuti.
A Đukanovićev DPS nudi „kompromis”: zainteresovani imaju pravo da organizuju javnu raspravu, ali ono što će se tamo čuti ne obavezuje Vladu ni na koji način. Premijer nije prisustvovao ni jednom od četiri održana panela tokom rasprave o Nacrtu strategije privatizacije KAP-a. Mjesto toga, poručio je da je Vlada na izborima dobila pravo da ekonomsku politiku kreira po svom nahođenju. I da će tako i ostati.
Đukanovića i njegove saradnike nije pokolebalo ni ono što im je u oktobru 2004. godine na Svetom Stefanu predočio poznati ekonomista Džefri Saks. ,,Ako investitor za Kombinat može da plaća punu cijenu struje, kao i punu ekološku cijenu, tada KAP treba prodati”, objašnjava Đukanoviću i Veselinu Vukotiću nekadašnji zagovornik bespogovorne privatizacije, podučen katastrofom koju je ta politike donijela Rusiji, ,,Ipak, ako investitor ne može da plati punu cijenu, to je kraj igre, i tada problem nije više privatizacija, modernizacija i očuvanje aluminijske industrije, koliko je to problem njenog gašenja, i toga šta treba da se uradi u sljedećih 20 godina za sektor koji više ne proizvodi”.
Po svoj prilici ta nas priče tek čeka u narednih 20 – 30 godina. Uglavnom, novi vlasnici preuzeli su KAP 1. decembra 2005. godine, nakon skoro godinu dana pregovora sa predstavnicima Tenderske komisije. Crnogorski zvaničnici saopštavaju da je kupoprodajnim ugovorom obezbijeđen strateški partner spreman da investira u modernizaciju i razvoj. Danas znamo koliko je to bila istina.
Uskoro počinju i prva trvenja između crnogorskih vlasti i novih vlasnika KAP-a. Po pravilu, Đukanović je ili ćutao ili držao stranu CEAC-a, odnosno En plus grupe.
,,En plus grupa razočarana je odlukom crnogorskih vlasti da obustave privatizaciju pljevaljske Termoelektrane i Rudnika uglja”, saopštio je 2008. tadašnji predsjednik Borda direktora KAP-a i Boksita Kaha Avalijani. Jednako razočarani, što nijesu krili, bili su i Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović.
Danas samo možemo da razmišljamo o razmjerama ekonomske katastrofe koja bi pogodila Crnu Goru da je njihov naum realizovan, pa da se sada i Termoelektranom i Rudnikom uglja u Pljevljima gazduje po principima koje su uz viski pogodili Oleg Deripaska i Milo Đukanović, a po kojima su uništeni Rudnici boksita i KAP.
,,Potpuno smo sigurni da smo KAP prodali pravom partneru”, tvrdio je, u julu 2005. Gvozdenović. Prošle nedjelje Đukanović kaže da je KAP, ipak, kupio samo ,,najbolji zainteresovani kupac”.
Prije četiri godine, kada je svima koje je KAP interesovao makar malo, bilo jasno da njegovi vlasnici varaju i kradu, nezainteresovani za sudbinu Rudnika, Prerade, Kovačnice, Glinice, Anoda i hiljada radnika iz tih preduzeća i pogona, Đukanović nas je uvjeravao: ,,Uprava Kombinata aluminijuma ne razmišlja da zatvori fabriku i vidi dobru perspektivu te proizvodnje u Crnoj Gori i na međunarodnom tržištu”.
Od tada, te su nas ,,dobre perspektive” koštale – u oproštenim dugovima, novim subvencijama i garancijama za kredite – više od 250 miliona. A troškovi se množe.
Niko iz kabineta Igora Lukšića ne usuđuje se da nam kaže ko će radnicima KAP-a i Boksita uplatiti doprinose neophodne da povežu staž i odu u penziju. Niko ne želi da potvrdi kako je radnicima Prerade savjetovano da svoja potraživanja naplate prodajući djelove fabričkih postrojenja. Konačno, niko neće da objasni zašto se o raskidu ugovora sa Deripaskom i njegovim partnerima priča tek sada, kada su se svi uslovi za prekid ovog neuspješnog poslovnog aranžmana stekli još 2008. godine.
Dok je Đukanović tvrdio da je sa KAP-om i njegovim vlasnicima sve u redu, njegov ministar ekonomije Branko Vujović je objašnjavao kako je Vlada spriječila zatvaranje KAP-a ,,zbog ekonomske krize, iako su postojali svi preduslovi za to”. Znači li to da je Đukanović bio jedini stanovnik Crne Gore, koji nije znao da je Deripaska u problemima? A da je Branko Vujović, takođe, spada među malobrojne koji nijesu znali da CEAC nema pravo likvidacije, stečaja ili uvođenja prinudne uprave u KAP-u?
Naravno da nije tako. Oni su samo pričali ono za što su mislili da većina stanovnika Crne Gori žele da čuju. Istu politiku vodi i Vlada Igora Lukšića.
Kada je trebalo spašavati KAP, Lukšić i društvo bavili su se Prvom bankom. Vrlo je vjerovatno da bi trud i novac koje je Vlada uložila u spašavanje biznisa i ugleda braće Đukanović, bili sasvim dovoljni da stvari u KAP-u prije tri godine pokrenu u pravom smjeru. Danas, kada smo došli u poziciju da molimo Ruse da nam omoguće da plaćamo njihovo dugove, iz Vlade proviruju ,,genijalci” koji su konačno shvatili da zbog svega učinjenog ,,neko treba da odgovora”. Ućuteće se i oni kada shvate da je taj neko ili partijski šef – Đukanović, ili partijski pioni – oni i njima slični.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice