Stranac koji se zadesi u Podgorici i uzme prospekt lokalne turističke organizacije, biće oduševljen. Jedna od deset top destinacija koje mu TO Podgorica predlaže da posjeti je tržni centar Delta city. Tako nešto sigurno kod kuće nije vidio.
Dalje se preporučuju – most Milenijum, Skaline (gdje nema nigdje ničeg) i Sahat kula. Postojeća ponuda je kao ruganje s gradom koji je nekada imao toliko zelenih površina i zanimljivih mjesta za obilazak.
Ne čude otuda skorašnje reakcije turista iz Londona koji su Podgoricu okarakterisali ,,kao najružniji glavni grad”. Iako neki ovdašnji vele da ,,poprimamo obrise metropole”, drugi koji dođu nas vide kao – rupu. Navode da lijepa zemlja kao sto je Crna Gora ima tako neuređen glavni grad. Dosadan.
Dvoje turista koje je na putovanje kroz zemlje Balkana put doveo u naš glavni grad nedavno su ironično opisivali svoje putovanje ističući da su dali sve od sebe da „ubiju vrijeme” u „jednom od naj…neotkrivenijih svjetskih gradova”. Prvo im je pažnju, pisali su, privukla arhitektura grada, za koju tvrde da ,,oduzima dah”, ali ne zbog ljepote. Nakon daljih ,,osvrta” na kulturne aspekte Podgorice, u istom maniru komentarisali su i ekološke domete grada, kao i ponude za zabavu.
Iz TO Podgorice su se nedavno pohvalili da je glavni grad nagrađen od strane Evropske komisije za dugoročno opredjeljenje za održivi turizam. Na prvoj zajedničkoj dodjeli nagrada ETIS i Accesible Tourism Awards, koja je održana u Briselu, Podgorica i Crna Gora predstavljene su kroz promotivni spot kao turistička odredišta sa brojnim potencijalima.
Po onome što ne zavisi od ljudi, sigurno. Ostalo je stvar pojedinačnih uzleta, pokušaja na svoju ruku, uprkos svemu. Valja se sjetiti izložbe transformersa u izradi mladog Danila Baletića. Transformersi su veoma brzo postali simbol Podgorice, uticali su da se za naš grad čuje. Zahvaljujući njima o Podgorici se po svjetskim medijima danima pisalo na vrlo afirmativan način. Danilo Baletić je uspio da glavni grad Crne Gore, kroz koji se prolazilo, učini zanimljivim turistima. Na tren je izgledalo kao da Podgorica dobija svoj urbani znak, svoju priču, za 21. vijek.
To, zbog nečega, nisu uspjeli da primijete u Sekretarijatu za kulturu i sport Podgorice. Od dvadesetodvogodišnjeg umjetnika su, kao da mu propisuju kaznu, zahtijevali da sam snosi troškove uklanjanja skulptura. Ovo je možda najbolja ilustracija odnosa gradskih vlasti prema kulturi i satvaralaštvu. Njihovog osjećaja za urbano i originalno.
Prolazeći našim gradom, lako je primijetiti da je on ekološki zapušten. Treba samo zamisliti kako se osjeća i šta o nama može misliti gost koji se izdaleka veselo zaputio u glavni grad prve ekološke države na svijetu, kad ga put nanese preko Krivog mosta na Morači. Tamo je kolektor i tamo se disati od smrada ne može. Nego, lako je strancu bude tu i ode. Kako je tek stanarima u novim zgradama koji tu stalno žive, osobito ljeti? Nema ko da ih pita. Zasad, ostaje nada, da će jednom, ko zna kad, vlast ispuniti obećanje i kolektor izmjestiti. Dotada bi, makar gostima, uprava Podgorice mogla dijeliti gas-maske da im se nađu kad prolaze tim dijelom grada. To bi ispalo kao turistička atrakcija.
Naravno, nije ovo jedina ekološka nevolja Podgorice. Teško je ovdje naći dokaz da će za manje od šest mjeseci biti 25 godina otkako je Crna Gora proglašena ekološkom državom. Neslavno prvo mjesto na listi zagađivača zauzima KAP. Onda slijedi duga lista.
Možda neki gost poželi da pogleda Ćemovsko polje, opjevano je, u pjesmu je ušlo. U stvarnom životu, vrelo ravno polje služi velikom broju pojedinaca i pojedinki za odlaganje ogrmnih količina raznog otpada.
Naš grad krasi pet rijeka, pet modro-zelenih ljepotica. Njihova korita služe kao smetlište. Korito Ribnice sem toga je, slava novim biznismenima, zabetonirano. Ribnica je simbol Podgorice, prva naselja na teritoriji današnjeg glavnog grada nikla su tu uz rijeku. Džaba Ribnici istorija, džaba joj ljepota, džaba zakoni, ništa je od divljeg betoniranja spasiti nije moglo. Njena sudbina nikada nije razmatrana, jer nije obuhvaćena lokalnim planom zaštite životne sredine. Tek nakon reakcije građana i nevladinih organizacija, inspekcija za vode se sjetila da izađe na teren i zabrani dalje radove. Na vakat, rekli bi Staropodgoričani.
Ribnicu treba obavezno uvrstiti u prioritetnu turističku ponudu. Da se gost svojim očima uvjeri da je i kod nas stigao progres. Nije šala betonirana rijeka. Kao potkovana. Gdje to još ima?
Savako zna, Podogrica, na sastavcima Zete i Morače ima i drevnu Duklju, mjesto gdje čovjek može osjetiti šum vjekova. I, preko sred nje – željezničke šine. Tek da se zna da se i u ono socijalisitičko vrijeme – gradilo.
Ima i živopisne kanjone Morače i Cijevne, mnogi ljubitelji kanjona baš njega nazivaju crnogorski Kolorado. Ima jezero – nadomak. Kuče, njegova sela i planinu. Oni svakim detaljem pričaju drevne priče o ljudima, kamenu, nebu, o slojevima kultura i o zajedništvu.
Ovdje je nekad stvarno ležala Podgorica Stara. To osim po zakrpljenim i zubu vremena prepuštenim kućama, koje se nakradno spajaju s novim urabnističkim poduhvatima, svjedoče preživjeli detalji. Sahat kula – simbol grada predstavlja najljepši primjer arhitekture preostale iz turskog perioda. Tu su džamije Osmanagića i Glavatovića, stari hamam, kasnije pretvoren u javno kupatilo, a danas se nalazi ispod novosagrađenog mosta na Ribnici , i konačno Jusovača turska apsana, a nakon toga i crnogorska državna tamnica.
Imala bi Podgrica šta pokazati. Ali nema nas. Niko strancima ne može prikazati kao vrijednost ono što i ne zna da je vrijednost. Kad se sve sabere, turiste bismo mogli mamiti pozivom – požurite dok i ovo ne uništimo.
Bojana DRAGAŠ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice