“Jedi, pij, pjevaj, uživaj, to će ti ostati!” Carpe diem! Koliko puta sam to čuo, koliko puta sam ovo drugo pročitao! I nikada mi nije bilo jasno! Jeste, život je ono što nam se dešava svakog dana, ali kakve to veze ima sa ostajanjem!? Kada dan prođe od njega ništa ne ostane! Kažu – ostane sjećanje!- Ali mapa nije teritorija, sjećanje nije događaj! Kad se ono što smo pojeli svari, kada ono što smo popili prođe kroz bubrege, kad pjesma zamukne a uživanje prekrije mrak kao kad sunce potone iza brda – od svega onoga što su nam rekli da će ostati, ne ostane ništa! Ako ćemo sitničariti: ostane pokvaren stomak, mamurluk (sa obaveznom glavoboljom), letargija. Kod onih savjesnih, još i kajanje. Kod pametnih, suočavanje sa sopstvenom glupošću.

Kažu: Sve prolazi! Zbilja, padne istruhli i isčezne i najstarije stablo; hrđa pojede i najtvrđi čelik; u prah se stroši zdanje od klesanog granita a moljci pojedu i najfinija tkanja. Ako sve što je nastalo, na kraju propadne, kao što propadne – kako to da jednom ne propadne sve!? Ako sve u svijetu nestaje, kako jednom ne nestane sve to, zajedno sa svijetom!?

Carpe diem! Zgrabi dan! Poslušaš savjet, zgrabiš dan – a dan prođe i od dana koji prođe ne ostane ti ništa. Od pijeska i vode koji isteku kroz prste stisnute šake, na dlanu ostane po koje zrno pijska, mokri dlan; od dana koji iscuri kroz klepsidru života, ne ostane ništa! Ni zrno pijeska, ni odsjaj radosti.

Ono što je bilo, a više nije – isto je kao ono što nikada nije bilo! – kaže mudri filozof koji je probao svašta i kome nije ostalo ništa. Kao što nikome ne ostane. Prepun tuge što sve prolazi i što se ništa – ama baš ništa! – ne može sačuvati od propadanja a kamoli vratiti kad jednom propadne, ovaj filozof je napisao cijelu knjigu da bi je sabrao u rečenicu: ,,Svijet koji vidimo i u kom živimo, svijet je privida, uistinu postoji samo nevidljiva sila, htijenje – volja!”

Vidljivi svijet, svijet dodira, svijet borbe i pobjede, očaja i poraza, svijet jela i pića, uživanja i žudnje, ali jednako tako i nevidljivi svijet, svijet mirisa i ukusa, svijet zvukova Orfejeve lire i pjesme iz nježnog grla Evridike – sve je to iluzija i prevara! Obuzet saosjećanjem prema svijetu i prema ljudima sa kojima dijeli hudu sudbinu prolaznosti, a vođen filozofskim kodeksom obaveze da se saopšti istina, koliko god bila nedopustiva u svojoj okrutnosti i neumoljiva u svom važenju koje ne priznaje nikakve izuzetke, ovaj hedonistički pesimist, ili pesimistički hedonist, odrezao je – kao makazama – od sebe i od svih ljudi svaku nadu da se nešto od ovoga svijeta može sačuvati, da nešto može ostati!

I hiljadugodišnje Rimsko carstvo, koje je nekada bilo a više nije, beskrajno je manje od travke koja sada jeste, jer se odnosi kao ništa prema nešto! – saopštava nam on istinu kao presudu prijekog suda! Još je pojačava poukom da na tu presudu niko, pa ni ta travčica koja sada jeste – nema pravo žalbe! Jer, kaže ovaj filozof, i te travčice već slijedećeg trenutka više neće biti! A ono što je nekada bilo a više nije, isto je kao ono što nikada nije ni bilo!

Osjećam da ima nešto nedorečeno u toj tvrdnji! Postoji neka svijetla nit u toj mutnoj vodi koja odnosi u bezdan i pretvara u ništa i Rimsko carstvo i travčicu! Nešto što je ovom filozofu promako, koliko god se proslavio svojom eristikom – vještinom logičkog mačevanja i dokazivanja nepobitnih istina! Evo, kao da postepeno uspijevam slijediti tu bistru nit kroz mutnu bujicu: kao da sam je u magnovenju ugledao upravo u najvećim talasima, kao da upravo nju ta hučna matica nikako ne može odnijeti u ono ništa u koje se rastvara sve što je nekada bilo a više nije! I sada jasno vidim: ono što je nekada bilo, a više nije, ne može biti isto kao ono što nikada nije bilo! Ono što je jednom bilo – bilo je; ono što nikada nije bilo – nije bilo! Onog prvog više nema – ali je bilo! Ovog drugog nema – niti je bilo!

Lijepa riječ, ljudski gest, zauvijek ostaje jer je bio. Jednako tako i gruba riječ, nečovječno djelo. Dobra djela mogu ostati nepriznata, nenagrađena, mogu biti izvrgnuta podsmjehu, ali ne mogu nikada biti poreknuta. Loša djela mogu biti zaboravljena, nagrađena, slavljena kao junački podvizi – ali nikada ne mogu biti poreknuta.

Ako je naš filozof poručio: ,,Jednom je – kao ni jednom!”, znajte da je kobno pogriješio. Jednom je – kao zauvijek! Sve što jednom kažemo ili učinimo – rekli smo i učinili zauvijek. To je ono što ostaje. Kad se to zna, vrijedi dva puta pomisliti prije nego što kažemo ružnu riječ ili učinimo loše djelo. I obratno: vrijedi bez razmišljanja reći lijepu riječ i bez dvoumljenja učiniti dobro djelo. Jer će i jedno i drugo zauvijek ostati.

Ferid MUHIĆ