Srpska Mitropolija crnogorsko-primorska (MPC) „kanonski predstavnik pravoslavlja u Crnoj Gori”, ponavlja Filip Vujanović i za široke mase raspaljuje pirotehniku identitetskih pitanja, robe u čiji kurentni plasman na crnogorsko političko tržište ne treba sumnjati. Uspijeva mu svaki put privući medijsku pozornost i navodno disidentskim tezama otvoriti sezonu gledanja u pasulj – hoće li se DPS-a pocijepati?
Kao, biva, protivan je crnogorstvujušćoj doktrini Mila Đukanovića. A njemu Vujanović duguje svoju poznatost, jer je advokatskog šampiona titogradske zonske lige promovisao u ministra pravde; tamo je žmurio na ratne zločine, kasnije bio ministar policije dok je njegova Udba švercovala cigarete i ostalu akciznu robu.
Đukanović mu je 2008. bio šef izbornog štaba i dao nalog da se uplati oko milion eura partijskih para za kampanju; prethodno je velikodušno odbio da se, tada u privremenoj hibernaciji, aktivira kao predsjednik države i partijskim drugovima objasnio da je Filip ,,logično rješenje”.
Kriminal, korupcija ili ratni zločini otuda ,,logično” nijesu teme kojima se kroz medije bavi Vujanović, predsjednik države u drugom mandatu. Jer je, opisali smo te činjenice detaljno više puta, kao premijer i ministar u dva resora i tri mandata bio aktivni protagonista višegodišnjih mućki sa cijenama struje u bermudskom trouglu Elektroprivreda – KAP – EFT-e (firme u kojoj je sjedio njegov savjetnik za ekonomska pitanja Vojin Lazarević). Morinj, deportacije, Bukovica – ništa se na tome nije radilo dok je kontrolisao pravosuđe i policiju. Vujanović je međutim otvarao Luku Risan sa Draganom Fricom Dudićem i branio ,,zakonitost” kriminalne šeme neoporezovanog prometa na benzinskim pumpama Safeta Saja Kalića…
No, ne samo to. Vujanović je upućen u mantre s kraja 1990-ih oko upisivanja MPC, odnosno raznih organizacionih jedinica i povezanih lica (građanin Risto Ćirov Radović posjedovao čak 59 listova nepokretnosti) Srpske pravoslavne crkve, kao katastarskih vlasnika crkava i manastira, ali i miliona metara kvadratnih zemljišta.
Tako da, prema službenim podacima s početka godine, SPC u Crnoj Gori sada ima 11.184.984 kvadrata zemljišta, šuma i livada, kao i 523 objekta ukupne površine 61.689 kvadrata!
Ovako impozantan katastarski saldo ne bi bio upitan da su se ,,ispravke” radile na transparentan način, kako priliči u zemljama gdje je nacionalizacija obavljana nakon 1945. bez pravedne nadoknade. Međutim postoje ozbiljni prigovori – ne samo da SPC nije izgradila niti bila, liše egzemplara, vlasnica crkvi koje su do 1918. bile svojina crnogorske države – već da se to radilo mimo postojeće procedure .
Najvažniji od prigovora glasi – SPC (njena Mitropolija sa katedrom na Cetinju), ni onda ni danas nije imala besprijekoran status pravnog lica; naime nikada se nije registrovala na osnovu još važećeg Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Tvrdilo se da je ,,starija od Crne Gore”, iako kao eparhija u sastavu SPC pod nazivom Mitropolija crnogorsko-primorska postoji tek od 1929. godine.
Slično vele i u Eparhiji budimljansko-nikšićkoj; i tamo su ,,od davnina” premda su pod Patrijaršijom u Beogradu osnovani 2001. godine!
Takva kvazi-pravna tumačenja očigledno su u suprotnosti sa postojećim poretkom. U čl. 4 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica se propisuje imperativ da ,,djelatnost vjerskih zajednica mora biti u skladu sa Ustavom i zakonom”.
Krajem 1990-ih, tokom ,,ispravki” katastra, Vujanović je bio premijer – jedno vrijeme i v.d. ministra vjera! – a ondašnja Direkcija za imovinu upravni organ njegove Vlade. Pokušano je da se uglavnom svi pravoslavni sakralni objekti, koji čine većinu od preko 200 uredno popisanih spomenika kulture i istorijskih spomenika za čiju zaštitu je odgovorna i nadležna isključivo država, kao i pripadajuće profane nekretnine – dotad vođeni na manastire, bratstva, opštine ili sela – preregistruju na SPC. No, to nije izvedeno u potpunosti. Naime, u jednom trenutku se ispostavilo pitanje aktivne legitimacije SPC, jer njena Mitropolija (ni)je imala status pravnog lica.
Vujanovićeva vlada, preko Sekretarijata za zakonodavstvo, pribjegla je triku, izdajući 2. oktobra 1998. akt sa dvosmislenim tumačenjem po zahtjevu Amfilohija (Radovića) da se izjasni ,,o pravnom statusu MPC”.
Pozivajući se na Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1977, Sekretarijat je, u bitnom, odgovorio da MPC može imati ,,svojinska ovlašćenja, koja proizilaze iz svojstva pravnog lica, u pogledu svoje imovine, osim imovine koja je posebnim zakonskim propisima proglašena spomenicima kulture ili istorijskim spomenicima u odnosu na koje se svojinska ovlašćenja ostvaruju na način propisan posebnim zakonom”.
Iako je jasno je kako se svojstvo pravnog lica stiče samo upisom u registar a ne mišljenjem Vujanovićeve vlade, citirani akt do sada je jedina što MPC predočava kao odgovor na tvrdnje da djeluje van pravnog poretka Crne Gore.
Vujanović ni u to doba nije solirao kolaboraciju sa Amfilohijem. MPC i njen mitropolit krajem 1990-ih su podržavali DPS – Milo Đukanović je nalagao srpski badnjak pred Cetinjskim manastirom.
Iz MPC-a sada tvrde kako im je Vujanović svojevremeno dao i izvjesne ,,pismene garancije” da će ,,država zaštiti crkvenu imovinu”. Potpuno je van pameti pomisliti da se to desilo mimo znanja Đukanovića.
Sa daljim katastarskim ,,ispravkama” u korist MPC trebalo je nastaviti i na osnovu Zakona o pravednoj restituciji (usvojen juna 2002), koji je predviđao i povraćaj imovine vjerskim zajednicama. Apetite su objavili pravni savjetnici MPC: traže čak trećinu teritorije Crne Gore!
No, uslijedila je promjena: usvajanjem novog Zakona o povraćaju svojinskih prava i obeštećenja, koji je stupio na snagu aprila 2004, anulirana je nedvosmislena opcija da vjerske zajednice i bez specifičnih dokaza i procedura mogu povratiti imovinu na koju polažu prava. Djelimična ispravka uslijedila je 2007, nakon izmjena pomenutog zakona, kada je određen rok od tri mjeseca da vjerske zajednice dostave dokaze od značaja za identifikaciju bivših vlasnika; MPC je, skupa sa druge dvije srpske eparhije koje djeluju u Crnoj Gori, objavila kako je dostavila 129 svojih dokaza kojima potražuje na hiljade hektara.
Dio spora je stigao i do Suda ua ljudska prava u Strazburu, po tužbama MPC i Eparhije budimljansko-nikšićke. No, tamo se neće riješiti pitanje vlasništva nad crkvama i nepokretnostima, jer su većina tužbi zbog ćutanja administracije iz perioda 2004. ili 2005. godine.
Na drugoj strani, ispostavilo se da je pravna legitimacija, barem za Eparhiju budimljansko-nikšićku, pred Sudom u Strazburu – upis u registar vjerskih zajednica Ministarstva vera i dijaspore Republike Srbije! MPC nije objavila, mada je to proljetos javno obećao Amfilohije, kako će se ispisati iz tog istog registra.
U međuvremenu, mitropolit crnogorsko-primorski kešira ili otuđuje crkvenu imovinu, što je u nekadašnjoj Kraljevini Crnoj Gori bilo izričito zabranjeno. On je 10. jula 2008. oko 2.500 kvadrata na Luštici izdao u zakup na 99 godina supruzi srpskog tajkuna Miroslava Miškovića za 590.000 eura. Privatizacijom hotela Avala u Budvi u zatvorenom krugu poravnanja, Budvanska rivijera je MPC-u iskeširala 628.174 njemačkih maraka. Godišnje novčane prihode MPC je proljetos Amfilohije procijenio na oko 2,5 miliona eura, dok Poreska uprava Crne Gore nema evidenciju poslovanja MPC-a, itd.
Svi ovi primjeri su djelić samo naizgled složenog kompleksa, koji je, na drugoj strani, jednostavan, jer zahtjeva odgovor na jedno jedino pitanje: ko je vlasnik pravoslavnih sakralnih objekata i pripadajućih nepokretnosti u Crnoj Gori?
Pitanja imovine su svjetovna a ne kanonska; upravo su, začudo, kanoni (nikad nije precizirano: koji tačno kanoni?) omiljena tema Filipa Vujanovića a ne njegova uža specijalnost – pravna struka.
Niti jedna Vlada DPS-a od kraja 1990-ih – a premijeri su bili Vujanović, Đukanović, Željko Šturanović i Igor Lukšić – nikada nije objavila podatke na osnovu kojeg zakona ili drugog propisa, sudske odluke ili ugovora ili bilo čega drugog je odobrila promjene titulara pravoslavnih sakralnih objekata i pripadajuće imovine u katastarskim knjigama u korist MPC?
Ukoliko takvih dokaza nema – jasno je da se radilo o teškim zloupotrebama službenog položaja.
Međutim, ni MPC i srodni entiteti Srpske crkve, ni sada nemaju razloga za prećerano zadovoljstvo ili optimizam. Iako su upisani kao vlasnici većine posjedovnih listova nad spornom imovinom, podaci u katastarskim knjigama nijesu dokaz o svojini, već o posjedu.
Upisi u katastar su samo pretpostavke o postojanju prava svojine a pretpostavka postaje neoboriva tek ako se dokumentima na zakonit način dokaže osnova i načina sticanja svojine. Prevedeno: pretpostavka o svojini u katastru nije neprikosnovena, već oboriva!
Zbog čega se pitanje crkvene imovine konačno ne uredi donošenjem novog zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, već je na snazi onaj iz 1977. koji se selektivno primjenjuje?
Odgovor je u činjenici da bi DPS izgubila status licenciranog tumača i arbitra identitetskih pitanja.
Vladimir JOVANOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice