Konferenciju za štampu posvećenu rezultatima njegove Vlade nakon 100 dana mandata, premijer Milo Đukanović je iskoristio da objelodani – on zna ko je prije devet godina ubio Duška Jovanovića, vlasnika lista Dan!
,,Duška Jovanovića je ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ”, ustvrdio je Đukanović na molbu novinara da prokomentariše prozivke predsjedničkog kandidata Miodraga Lekića i njegovo pitanje: zna li ko je ,,probni vozač” koji je u proljeće 2004. dobio zadatak da ubije Jovanovića?
Đukanović je dovoljno precizno skicirao profil navodnog naručioca ubistva: ,,Taj čovjek, koji, uzgred, ponekad zna i da zapali poneku ambasadu velike države u Beogradu, ima jednu gadnu naviku: kada zaključi da neko ko mu vjerno služi dok je živ – može više poslužiti kao mrtav – onda ga učini mrtvim”. Da bi odagnao moguće sumnje, crnogorski premijer dodao je još jedan detalj: ,,To je isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”.
Pošto je samo koju noć ranije Vladimir Beba Popović, kontroverzni svjedok i tumač brojnih događaja vezanih za ubistvo srpskog premijera, u Živoj istini pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice, nekadašnjeg predsjednika SRJ i premijera Vlade Srbije, nije bilo teško odgonetnuti koga optužuje Đukanović.
Analitičarima ostaje mnogo zanimljivije pitanje. Ono koje se tiče dugoročnih i kratkoročnih političkih i ekonomskih ciljeva koje Đukanović, Popović i njihovi saigrači, žele ostvariti sinhronizovanim nastupom u Crnoj Gori. Taj će rebus, ubrzo početi da se raspliće. Iskustvo nas uči da bi kritičari i politički oponenti Đukanovićevog režima do tada trebalo da su na oprezu. Ko zna šta sve raznim koštunicama ili amsterdamima iz zemlje i inostranstva može pasti na pamet.
Duško Jovanović je ubijen prije devet godina ispred svoje redakcije. Samo dan nakon ubistva MUP Crne Gore obećao je nagradu od milion eura za informacije od koristi za rasvjetljavanje tog zločina. Nedugo zatim oglasio se i Đukanović, sa idejom na kojoj strani treba tražiti ubice. O tome svjedoči brat ubijenog Duška, Miodrag Jovanović. ,,Tri dana nakon što mi je brat ubijen, premijer Milo Đukanović je kazao da je Duška ubio onaj koji je imao najviše koristi od njegove smrti. Pa, neka kaže ko je to imao koristi”, insistirao je Miodrag Jovanović predlažući da sud sasluša Đukanovića. Bez uspjeha. Ignorisan je i iskaz Slavice Jovanović, Duškove supruge, koja je sudu predočila da joj je pokojni muž kazao da ga je telefonom zvao Duško Marković, tadašnji šef ANB-a i aktuelni potpredsjednik Vlade, i zaprijetio riječima: ,,Jovanoviću, od mog metka ćeš stradati”.
I pored svega, na snazi je ostala zvanična verzija prema kojoj su nalogodavci ubistva Duška Jovanovića i njihovi motivi nepoznati. Makar do ovonedjeljne obznane Mila Đukanovića kojom on tvrdi da zna nešto što državne institucije kojima je to posao – ne znaju.
Iako su policija i tužilaštvo bili saglasni da su u tom zločinu kao direktni izvršioci učestvovale najmanje tri osobe, suđeno je samo Damiru Mandiću. Nekadašnji šampion u karateu je na prvom suđenju, krajem 2007. godine, pred krivičnim vijećem sudije Radovana Mandića, oslobođen optužbi, zbog nedostatka dokaza. Potom ga je vijeće sudije Lazara Akovića, kao saučesnika ubistva, osudilo na maksimalnih 30 godina zatvora. Konačno, krajem 2009. godine, Apelacioni sud je ovu kaznu preinačio na 19 godina zatvora. Mandić se svo vrijeme suđenja branio ćutanjem, izuzev što je tvrdio da ,,nema nikakve veze sa ubistvom”. Mandić i Aković su, ubrzo po izricanju presuda Damiru Mandiću, napustili sudijske funkcije i prešli u advokate.
Nekadašnji čelnici MUP CG, Dragan Đurović i Mićo Orlandić u više navrata su, pozivajući se na ,,operativna saznanja”, kao izvršioce i saučesnike Jovanovićevog ubistva pominjali Vuka Vulevića, Armina Mušu Osmanagića i Čilu Šćekića. Nijedan od njih nije optužen.
Mnogi su sudbinu Duška Jovanovića dovodili u vezu sa tzv. duvanskom aferom. Pokazalo se da je ona bila kobna za mnoge aktere, i one koji su o njoj pisali. Blagota Baja Sakulić, Ratko Đokić, Duško Jovanović i Ivo Pukanić su svoje uloge u priči okončali gubitkom života. To je dovoljno za sumnje. Istinu o tome ko je i zašto ubio Duška Jovanovića, još ne znamo.
Zanimljivo je da premijeru Đukanoviću u ovoj priči ne vjeruje ni jedan od najbližih mu saradnika u Vladi. Ministar policije Raško Konjević smatra da je Đukanović Koštunicu optužio ,,u kontekstu predsjedničke kampanje”. Jednako Konjević gleda i na ciljana pitanja Miodraga Lekića. Zato, ubijeđen je prvi policajac Crne Gore, sve to ne može da doprinese ponovnom otvaranju slučaja Jovanović. ,,Siguran sam da bi oni, kao ozbiljni i odgovorni ljudi, da imaju neka konkretna saznanja pomogli policiji i tužilaštvu i da ne bi to čuvali za sebe, već bi podijelili sa institucijama koje se tim bave”. I vrhovna državna tužiteljica Ranka Čarapić je, brojeći dane do penzije, ignorisala Đukanovićevu priču. Kao da je riječ o nastupu kakvog prokuženog medijskog egzibicioniste, a ne premijera.
Đukanović se zasada uzalud trudi da državne zvaničnike iz svog okruženja ubijedi kako je ozbiljan. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, uporan je Đukanović, ,,spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”. Problem je, izgleda, što mu ne vjeruju. Ili se niko ne bavi potragom za nalogodavcima i ubicama Duška Jovanovića.
Prisjetimo se samo sa koliko je ažurnosti Ranka Čarapić reagovala na kolumnu Milana Popovića posvećenu glavi kriminalne hobotnice u Crnoj Gori. Profesor Popović je hitno pozvan na saslušanje kako bi objasnio svoje navode i predočio dokaze. Pamtimo kako se kompletna javna i tajna policija, skupa sa Tužilaštvom, digla na noge, za svega par sati, nakon što su se Igor Lukšić i Milan Roćen požalili na sadržaj jednog novinskog teksta (afera listing). A sada – ništa.
Ovako usamljen u nastojanju da nas ubijedi kako zna ubicu Duška Jovanovića, Milo Đukanović podsjeća na Vojislava Šešelja, iz dana kada je predsjednik radikala pred kamerama imenovao izvršioce zločina sa beogradskih ulica i budvanskih plaža. Ispostavilo se kasnije da je Šešelj ,,igrao šah” sa Dušanom Spasojevićem, vođom zemunskog klana. Tako je, praktično iz prve ruke, dobijao informacije o svim relevantnim dešavanjima u srpskom i crnogorskom podzemlju. Spasojević je, pokazala je to istraga nakon ubistva Zorana Đinđića, svojevremeno sarađivao sa Đukanovićevim tajnim službama (one su zemuncima obezbjeđivale neophodne papire i alat). Zanemarimo li Đukanovićev animozitet prema šahu (to mu je, ko ne zna, od hrvatske šahovnice) može se pretpostaviti da je i tu bilo neke razmjene informacija. Ipak, Jovanović je ubijen godinu dana pošto je srpska policija rasturila Zemunce i ubila njihove vođe. Otkud, dakle, Đukanoviću informacije kojim nas je, početkom nedjelje, zatekao i zapanjio?
Crnogorski premijer nije uvijek bio tako dobro informisan. Novinar Miloš Vasić u knjizi Atentat na Zorana prenosi sjećanja Čedomira Jovanovića na prve dane nakon Đinđićevog ubistva. ,,U petak 14. matra je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja posle idemo kod Mila Đukanovića; on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave ljude; zabinut je”.
Đukanović nikada sa crnogorskom javnošću nije podjelio ni djelić eventualnih saznanja o ubistvima prijatelja, saradnika i državnih službenika iz njegovog okruženja. A njih nije bilo malo: Goran Žugić, Darko Beli Raspopović, Slavoljub Šćekić, Dragan Bećirović…
Kada je Andrija Mandić 2005. tražio od premijera da prokomentariše navode Ratka Kneževića da ,,Duško Marković i Milo Đukanović znaju ko je ubio Žugića i Raspopovića”, premijer je bio neodređen. Otprilike – Knežević i njemu bliski Ivo Pukanić iznose neozbiljne ocjene. O zločinima i dometima istrage – ni riječi.
Ubistvo Duška Jovanovića je jedan od rijetkih događaja iz ovdašnje crne hronike o kojima Đukanović govori u kontinuitetu, tvrdeći da o njima zna više od drugih. U isti red mogla bi se staviti, uz ozbiljne rezerve, samo još afera S.Č. i istraga o razmjerama biznisa narko klana pod komandom Darka Šarića. Za prvu je Đukanović u Parlamentu tvrdio kako je u pitanju ,,klasična politička konstrukcija jedne obavještajne službe”. Informacije o pripremanju afere, rekao je, dobio je od jednog pripadnika obavještajne službe ,,kome ne može kazati ime”.
U sličnom maniru, Đukanović brani i Darka Šarića (čuveni nastup na B92), dok nije postalo očigledno da se naumu Interpola i DEA uzaludno suprotstavljati. Posebno nakon što su isplivali dokazi o poslovnim vezama Đukanovića i Šarića preko Prve banke.
A nakon prozivki iz Podgorice, oglasio se i Vojislav Koštunica. On cijeni kako Đukanović, svojim ,,rastrojenim nastupom”, otvara pitanje – šta je to što ga toliko uznemirava u slučaju ubistva urednika Dana?
Porodica i prijatelji Duška Jovanovića čekaju istinu. ,,Ukoliko ostanemo bez odgovora u ovom momentu, znam da ćemo ga dobiti onda kada u tužilačkoj organizaciji i pravosuđu budu radili profesionalci koji će istragu povesti u pravom smjeru”, stoji u reagovanju Duškove sestre Danijele Pavićević. Nadležni u Podgorici neobjašnjivo ćute. Nezgodno je premijera proglasiti šarlatanom, koji se ne usteže da nečiju tragediju koristi kao propagandni materijal. Jednako je nezgodno i zagaziti u tu temu pa pitati premijera: šta to on o zločinu zna, a tolike godine od svojih službi krije.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice