Povežite se sa nama

FOKUS

Šta krije Đukanović

Objavljeno prije

na

Konferenciju za štampu posvećenu rezultatima njegove Vlade nakon 100 dana mandata, premijer Milo Đukanović je iskoristio da objelodani – on zna ko je prije devet godina ubio Duška Jovanovića, vlasnika lista Dan!

,,Duška Jovanovića je ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ”, ustvrdio je Đukanović na molbu novinara da prokomentariše prozivke predsjedničkog kandidata Miodraga Lekića i njegovo pitanje: zna li ko je ,,probni vozač” koji je u proljeće 2004. dobio zadatak da ubije Jovanovića?

Đukanović je dovoljno precizno skicirao profil navodnog naručioca ubistva: ,,Taj čovjek, koji, uzgred, ponekad zna i da zapali poneku ambasadu velike države u Beogradu, ima jednu gadnu naviku: kada zaključi da neko ko mu vjerno služi dok je živ – može više poslužiti kao mrtav – onda ga učini mrtvim”. Da bi odagnao moguće sumnje, crnogorski premijer dodao je još jedan detalj: ,,To je isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”.

Pošto je samo koju noć ranije Vladimir Beba Popović, kontroverzni svjedok i tumač brojnih događaja vezanih za ubistvo srpskog premijera, u Živoj istini pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice, nekadašnjeg predsjednika SRJ i premijera Vlade Srbije, nije bilo teško odgonetnuti koga optužuje Đukanović.

Analitičarima ostaje mnogo zanimljivije pitanje. Ono koje se tiče dugoročnih i kratkoročnih političkih i ekonomskih ciljeva koje Đukanović, Popović i njihovi saigrači, žele ostvariti sinhronizovanim nastupom u Crnoj Gori. Taj će rebus, ubrzo početi da se raspliće. Iskustvo nas uči da bi kritičari i politički oponenti Đukanovićevog režima do tada trebalo da su na oprezu. Ko zna šta sve raznim koštunicama ili amsterdamima iz zemlje i inostranstva može pasti na pamet.

Duško Jovanović je ubijen prije devet godina ispred svoje redakcije. Samo dan nakon ubistva MUP Crne Gore obećao je nagradu od milion eura za informacije od koristi za rasvjetljavanje tog zločina. Nedugo zatim oglasio se i Đukanović, sa idejom na kojoj strani treba tražiti ubice. O tome svjedoči brat ubijenog Duška, Miodrag Jovanović. ,,Tri dana nakon što mi je brat ubijen, premijer Milo Đukanović je kazao da je Duška ubio onaj koji je imao najviše koristi od njegove smrti. Pa, neka kaže ko je to imao koristi”, insistirao je Miodrag Jovanović predlažući da sud sasluša Đukanovića. Bez uspjeha. Ignorisan je i iskaz Slavice Jovanović, Duškove supruge, koja je sudu predočila da joj je pokojni muž kazao da ga je telefonom zvao Duško Marković, tadašnji šef ANB-a i aktuelni potpredsjednik Vlade, i zaprijetio riječima: ,,Jovanoviću, od mog metka ćeš stradati”.

I pored svega, na snazi je ostala zvanična verzija prema kojoj su nalogodavci ubistva Duška Jovanovića i njihovi motivi nepoznati. Makar do ovonedjeljne obznane Mila Đukanovića kojom on tvrdi da zna nešto što državne institucije kojima je to posao – ne znaju.

Iako su policija i tužilaštvo bili saglasni da su u tom zločinu kao direktni izvršioci učestvovale najmanje tri osobe, suđeno je samo Damiru Mandiću. Nekadašnji šampion u karateu je na prvom suđenju, krajem 2007. godine, pred krivičnim vijećem sudije Radovana Mandića, oslobođen optužbi, zbog nedostatka dokaza. Potom ga je vijeće sudije Lazara Akovića, kao saučesnika ubistva, osudilo na maksimalnih 30 godina zatvora. Konačno, krajem 2009. godine, Apelacioni sud je ovu kaznu preinačio na 19 godina zatvora. Mandić se svo vrijeme suđenja branio ćutanjem, izuzev što je tvrdio da ,,nema nikakve veze sa ubistvom”. Mandić i Aković su, ubrzo po izricanju presuda Damiru Mandiću, napustili sudijske funkcije i prešli u advokate.

Nekadašnji čelnici MUP CG, Dragan Đurović i Mićo Orlandić u više navrata su, pozivajući se na ,,operativna saznanja”, kao izvršioce i saučesnike Jovanovićevog ubistva pominjali Vuka Vulevića, Armina Mušu Osmanagića i Čilu Šćekića. Nijedan od njih nije optužen.

Mnogi su sudbinu Duška Jovanovića dovodili u vezu sa tzv. duvanskom aferom. Pokazalo se da je ona bila kobna za mnoge aktere, i one koji su o njoj pisali. Blagota Baja Sakulić, Ratko Đokić, Duško Jovanović i Ivo Pukanić su svoje uloge u priči okončali gubitkom života. To je dovoljno za sumnje. Istinu o tome ko je i zašto ubio Duška Jovanovića, još ne znamo.

Zanimljivo je da premijeru Đukanoviću u ovoj priči ne vjeruje ni jedan od najbližih mu saradnika u Vladi. Ministar policije Raško Konjević smatra da je Đukanović Koštunicu optužio ,,u kontekstu predsjedničke kampanje”. Jednako Konjević gleda i na ciljana pitanja Miodraga Lekića. Zato, ubijeđen je prvi policajac Crne Gore, sve to ne može da doprinese ponovnom otvaranju slučaja Jovanović. ,,Siguran sam da bi oni, kao ozbiljni i odgovorni ljudi, da imaju neka konkretna saznanja pomogli policiji i tužilaštvu i da ne bi to čuvali za sebe, već bi podijelili sa institucijama koje se tim bave”. I vrhovna državna tužiteljica Ranka Čarapić je, brojeći dane do penzije, ignorisala Đukanovićevu priču. Kao da je riječ o nastupu kakvog prokuženog medijskog egzibicioniste, a ne premijera.

Đukanović se zasada uzalud trudi da državne zvaničnike iz svog okruženja ubijedi kako je ozbiljan. ,,Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun”, uporan je Đukanović, ,,spreman sam da svakom državnom organu koji se time bavi ponovim ovo što sam kazao”. Problem je, izgleda, što mu ne vjeruju. Ili se niko ne bavi potragom za nalogodavcima i ubicama Duška Jovanovića.

Prisjetimo se samo sa koliko je ažurnosti Ranka Čarapić reagovala na kolumnu Milana Popovića posvećenu glavi kriminalne hobotnice u Crnoj Gori. Profesor Popović je hitno pozvan na saslušanje kako bi objasnio svoje navode i predočio dokaze. Pamtimo kako se kompletna javna i tajna policija, skupa sa Tužilaštvom, digla na noge, za svega par sati, nakon što su se Igor Lukšić i Milan Roćen požalili na sadržaj jednog novinskog teksta (afera listing). A sada – ništa.

Ovako usamljen u nastojanju da nas ubijedi kako zna ubicu Duška Jovanovića, Milo Đukanović podsjeća na Vojislava Šešelja, iz dana kada je predsjednik radikala pred kamerama imenovao izvršioce zločina sa beogradskih ulica i budvanskih plaža. Ispostavilo se kasnije da je Šešelj ,,igrao šah” sa Dušanom Spasojevićem, vođom zemunskog klana. Tako je, praktično iz prve ruke, dobijao informacije o svim relevantnim dešavanjima u srpskom i crnogorskom podzemlju. Spasojević je, pokazala je to istraga nakon ubistva Zorana Đinđića, svojevremeno sarađivao sa Đukanovićevim tajnim službama (one su zemuncima obezbjeđivale neophodne papire i alat). Zanemarimo li Đukanovićev animozitet prema šahu (to mu je, ko ne zna, od hrvatske šahovnice) može se pretpostaviti da je i tu bilo neke razmjene informacija. Ipak, Jovanović je ubijen godinu dana pošto je srpska policija rasturila Zemunce i ubila njihove vođe. Otkud, dakle, Đukanoviću informacije kojim nas je, početkom nedjelje, zatekao i zapanjio?

Crnogorski premijer nije uvijek bio tako dobro informisan. Novinar Miloš Vasić u knjizi Atentat na Zorana prenosi sjećanja Čedomira Jovanovića na prve dane nakon Đinđićevog ubistva. ,,U petak 14. matra je komemoracija u Vladi, a Zoran Živković i ja posle idemo kod Mila Đukanovića; on kaže da njegove službe ne znaju ništa i pita nas – jesmo li sigurni da smo optužili prave ljude; zabinut je”.

Đukanović nikada sa crnogorskom javnošću nije podjelio ni djelić eventualnih saznanja o ubistvima prijatelja, saradnika i državnih službenika iz njegovog okruženja. A njih nije bilo malo: Goran Žugić, Darko Beli Raspopović, Slavoljub Šćekić, Dragan Bećirović…

Kada je Andrija Mandić 2005. tražio od premijera da prokomentariše navode Ratka Kneževića da ,,Duško Marković i Milo Đukanović znaju ko je ubio Žugića i Raspopovića”, premijer je bio neodređen. Otprilike – Knežević i njemu bliski Ivo Pukanić iznose neozbiljne ocjene. O zločinima i dometima istrage – ni riječi.

Ubistvo Duška Jovanovića je jedan od rijetkih događaja iz ovdašnje crne hronike o kojima Đukanović govori u kontinuitetu, tvrdeći da o njima zna više od drugih. U isti red mogla bi se staviti, uz ozbiljne rezerve, samo još afera S.Č. i istraga o razmjerama biznisa narko klana pod komandom Darka Šarića. Za prvu je Đukanović u Parlamentu tvrdio kako je u pitanju ,,klasična politička konstrukcija jedne obavještajne službe”. Informacije o pripremanju afere, rekao je, dobio je od jednog pripadnika obavještajne službe ,,kome ne može kazati ime”.

U sličnom maniru, Đukanović brani i Darka Šarića (čuveni nastup na B92), dok nije postalo očigledno da se naumu Interpola i DEA uzaludno suprotstavljati. Posebno nakon što su isplivali dokazi o poslovnim vezama Đukanovića i Šarića preko Prve banke.

A nakon prozivki iz Podgorice, oglasio se i Vojislav Koštunica. On cijeni kako Đukanović, svojim ,,rastrojenim nastupom”, otvara pitanje – šta je to što ga toliko uznemirava u slučaju ubistva urednika Dana?

Porodica i prijatelji Duška Jovanovića čekaju istinu. ,,Ukoliko ostanemo bez odgovora u ovom momentu, znam da ćemo ga dobiti onda kada u tužilačkoj organizaciji i pravosuđu budu radili profesionalci koji će istragu povesti u pravom smjeru”, stoji u reagovanju Duškove sestre Danijele Pavićević. Nadležni u Podgorici neobjašnjivo ćute. Nezgodno je premijera proglasiti šarlatanom, koji se ne usteže da nečiju tragediju koristi kao propagandni materijal. Jednako je nezgodno i zagaziti u tu temu pa pitati premijera: šta to on o zločinu zna, a tolike godine od svojih službi krije.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

VLADINA IGRA SA BUDŽETSKIM SUFICITOM: Ušteda na naš račun

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz perspektive građana nije nebitno da li su januarska plaćanja iz budžeta ostala neizvršena zato što su u Vladi zaključili da se to može prolongirati pošto korisnicima nije žurba, ili je riječ o planiranim aktivnostima od javnog interesa koja još nijesu realizovana. Čak 95,8 odsto kapitalnog budžeta čije je izvršenje planirano u prvom mjesecu ove godine ostalo je na čekanju

 

 

Vlada je u januaru, pohvalili su se u petak iz Ministarstva finansija, ostvarila suficit od dva miliona eura. Za toliko su, saopšteno je u redovnom mjesečnom izvještaju o izvršenju budžeta, prihodi (prilivi od poreza, doprinosa, akciza, carina, taksi…) bili veći od rashoda.

Da istorijski uspjeh bude pristupačniji onima koji ne vole da čitaju dugačke tekstove prepune brojki, saopštenje je i ilustrovano: nacrtana klackalica preteže na stranu prihoda (156,2 miliona) u odnosu na rashode (154,2 miliona). Problem je nastao kada su neki, ipak, pročitali saopštenje.

Na prvo čitanje primijećeno je da su planirani prihodi realizovani (naplaćeni) u procentu od tačno 100 odsto. To je prilično neuobičajen statistički podatak koji, sam po sebi, poziva na oprez. Dodatno, uslijedio je podatak da su planirani rashodi imali neuporedivo niži procenat realizacije: 72,9 odsto. To pokazuje da je iz državne kase u januaru potrošeno/plaćeno 57, 3 miliona eura manje nego što je planirano.

Kako?

Pojedini novinari pokušali su ispratiti trag novca navedene uštede. Pokazalo se da sve ono što je u saopštenju MF podvedeno pod računovodstvene formulacije koje većinu ostavljaju krajnje ravnodušnom (Tekući izdaci budžeta -77,5 odsto plana; Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru  – 19,8 odsto plana; Kapitalni budžet – 4,2 odsto plana) imaju itekako konkretan iskaz u stvarnom životu.

“Vlada je u januaru uštedjela deset miliona eura jer nije platila troškove za ljekove, medicinska sredstva, materijale i medicinsko-tehnička pomagala, na zdravstvenoj zaštiti 3,5 miliona a na redovnim subvencijama za poljoprivredu i ruralni razvoj skoro četiri miliona…”, napisao je kolega Goran Kapor u Vijestima, konstatujući da je sve to precizno navedeno u dokumentu Ostvarenje budžeta za januar po programskoj klasifikaciji Ministarstva finansija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo