Nedavno je iz kompanije Šimšić Lazine, koja je prije dvije godine privatizovala beransku fabriku mlijeka Zora, saopšteno da proizvodnja sira u kriškama teče planiranom dinamikom i da se svaki drugi dan preradi po dvije hiljade litara mlijeka. Zapošljeno je osam radnika, a mašine se radi uštede energenata pale svaki drugi dan.
„Još radimo na tome da do kraja ove godine dođemo na nulu i da onda krenemo uzlaznom putanjom”, izjavio je suvlasnik kompanije Milutin Đuranović.
Sa stanovišta firme Lazine to je nesumnjivo veliki uspjeh. Sa druge strane, iz ugla nekadašnjeg projekta pod nazivom „Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore”, ovo bi trebalo da bude utjeha za definitivnu propast tog velikog, ili bolje reći glamuroznog projekta.
Potvrđeno je još jednom da od linije za proizvodnju dugotrajnog mlijeka, zbog čega je fabrika pravljena, neće biti ništa zato „što su mašine stare, popravke skupe, a nema ni dovoljno sirovine da bi taj posao bio profitabilan”.
Crna Gora sasvim sigurno neće imati mljekaru dugotrajnog mlijeka. Ostaje pitanje ko je sve, osim stranca Tomasa Hodža, učestvovao u pljačkanju beranske mljekare? Ko je Škotlanđaninu pomogao da iz Crne Gore iznese milione namijenjene Crnoj Gori?
Kada se svedu računi moglo bi još i ispasti da se deset ili više miliona eura opranih kroz projekat MEDNEM nazovu promašena investicija. Ali ta investicija, dobro je znano, nije promašila džepove domaćih i bjelosvjetskih prevaranata i lopova.
Nije nepoznato da je Zora donirana od razvijenih članica Evropske unije i da je trebalo da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga. No, na vrijeme su stručnjaci i poznavaoci prilika na terenu upozoravali da su ti projekti bazirani na nerealnim procjenama.
Kada je Zora građena, trebalo je prikazati što više muznih grla. Tako se fingiranim popisom došlo do brojke od jedanest hiljada, dok su precizne računice govorile da ni tada ni danas na području beranske opštine nije bilo više od dvije-tri hiljade krava. Ti lažni parametri bitno su uticali na to da luksemburška vlada razvije projekat MEDNEM – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako je zvanično saopšteno, sedam miliona eura. Kasnije je donirano još četiri miliona. Okosnicu projekta je činila mljekara Zora, sa ukupnim dnevnim kapacitetom od gotovo pedeset hiljada litara mlijeka, ili sedam-osam hiljada litara na sat. Mljekara je imala i više otkupnih centara raspoređenih po sjeveroistoku države.
Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika sa tim kapacitetima u Beranama bila osuđena na neuspjeh. Tako je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u Crnoj Gori radila sa minimalnim kapacitetima, a već početkom 2010. godine proizvodnja je zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, kao i stalnih kvarova na staroj i komplikovanoj UHT liniji, morala stati.
Pokušaj prve privatizacije nije uspio, da bi u jesen 2012. bila prodata za dvjesta pedeset hiljada eura preduzeću Šimšić Lazine. Vlada je toliko prodala svoj paket akcija od 99,5 procenata koji su joj luksemburkški donatori prenijeli u vlasništvo.Vlada je tada preuzela i vraćanje duga fabrike od preko osamsto pedeset hiljada eura, što je i učinila.
Velika pljačka ove strane donacije namijenjene za fabriku mlijeka Zora u Beranama nikada nije do kraja rasvijetljena, a za malverzacije i zloupotrebe odgovarao je i osuđen samo jedan strani državljanin, dok je njegova crnogorska logistika, bez koje tu pljačku nije mogao realizovati, ostala do danas nerazotkrivena i nekažnjena.
Nekadašnji direktor mljekare Zora, iz vremena kada je ova fabrika pravljena i kada su se u nju slivale milionske strane donacije, Škotlanđanin Tomas Hodž, osuđen je pravosnažno na godinu dana zatvora zbog pljačke i korupcije. Dugo je izbjegavao pravdi, dok početkom ove godine nije po međunarodnoj potjernici uhapšen na jednom aerodromu u Njemačkoj. Nakon toga je ekstradiran Crnoj Gori i sada kaznu izdržava u zatvoru u Spužu.
Monitor je ranije pisao o tome da je to prvi prvi put da jedan stranac, koji je u Crnoj Gori dugo uživao diplomatske privilegije i imao punu podršku visokih državnih zvaničnika, osuđen za pljačku, korupciju i prevaru.
Domaći lopovi koji su u toj pljački učestvovali ovom presudom su odahnuli. Njih neko vrijeme niko neće dirati niti uznemiravati. Varijanta da je za sve kriv stranac odgovara i crnogorskim vlastima, kako se ova tema ne bi otvarala i ne bi postavljalo pitanje pokradenih donatorskih miliona, uz nesumnjivi njihov blagoslov. Pitanje je samo da li će Škotlanđanin da ćuti i provede tu minimalnu kaznu u zatvoru, ili će, eventualno, konačno odriješiti jezik i progovoriti nešto o domaćim jatacima.
Milionska donacija konstantno je pljačkana i topila se naočigled javnosti koja je upozoravala da stvari od početka nijesu bile na svom mjestu. Monitor je takođe pisao i o tome kako je uz velike malverzacije nabavljena polovna oprema za ovu fabriku, da bi bila prikazivana kao nova.
Prvi je o tome javno pričao inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja. On je upozorio da su mašine kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, zbog čega se našao na udaru tadašnjeg poslovodstva. Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni.
On je objasnio i da je velika greška bio izbor mašina, odnosno proizvođača, i da mu nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa austrijskim ‘kombi-blokom’. Miljković je kazao, kad je već kupljena takva oprema, trebalo odmah osposobiti domaće stručnjake kako se ne bi dešavalo, što je kasnije postala praksa, da se za najmanji kvar dovode majstori iz Austrije.
Ovaj hrabri čovjek iznio je u javnost još mnogo drugih informacija u vezi nabavke i montiranja opreme, o opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao i o isparavanju vodonik peroksida čime je ugrožavano zdravlje radnika. On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom.
Vrlo brzo počeo je ravanšizam i pritisci od strane poslovodstva, na čelu sa Škotlanđaninom. Miljković nije želio da to trpi. Napustio je fabriku, a potom i Crnu Goru, pošto je zaključio da bi poslije svega bilo rizično boraviti u Beranama.
Šta je poenta svega? Škotlanđanin u zatvoru, domaća logistika na slobodi, milioni nestali, fabrika propala. Sada treba da se radujemo kada se saopštava kako uspješno radi osam radnika i proizvode sir u kriškama, i kako se mašine pale svaki drugi dan za dvije hiljade litara mlijeka, da bi se krajem godine iz minusa koji su ostavili lopovi došlo do nule. Koliko su samo hvalospjeva svojevremeno ispjevali državni mediji, dok su svi drugi označavani neprijateljima koji ne žele da svane ni Zori ni Beranama.
Tufik SOFTIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice