Festival autorske poetike Mostarskog teatra mladih nagradio me je priznanjem Svjetlost Mostara! Eto, sjetio me se teatar koji sam svojedobno osnovao… Priznanje mi je još značajnije jer je njegov naziv potekao iz čuvenog zapisa Ive Andrića u kojem govori da ga je diljem svjetskih destinacija budio zvuk, a u Mostaru, isključivo svjetlost…
Prijatna, dapače, za mene lično kolosalna vijest stigla mi je iz rodnoga grada. Festival autorske poetike Mostarskog teatra mladih nagradio me je priznanjem Svjetlost Mostara! Kada mi je tu vijest javio profesor Damir Altumbabić sa tuzlanske Akademije scenskih umjetnosti bio sam nemalo iznenađen, jer niti jedan teatarski organizam u Bosni i Hercegovini nije reagirao na dvije moje obljetnice: sedamdeset godina života i pedeset godina umjetničkog rada. Eto, sjetio me se teatar koji sam svojedobno osnovao… Priznanje mi je još značajnije jer je njegov naziv potekao iz čuvenog zapisa Ive Andrića u kojem govori da ga je diljem svjetskih destinacija budio zvuk, a u Mostaru, isključivo svjetlost…
Sam akt predaje priznanja obavljen u jednom od mostarskih muzeja… Obradovali me brojni moji prijatelji iz mostarskog djetinjstva i mladosti koji su došli čestitati lično, a sa kojima sam do duboko u zvjezdanu mostarsku noć, pokraj Starog mosta, slavio jedno od najdražih priznanja u stvaralačkoj karijeri…
Ipak, mostarsko trodnevlje iskoristio sam za neke vizite koje nisam godinama obavljao, a radi se o posjeti dragim ljudima. Legendu FK Velež Franju Vladića posjetio sam u njegovom domu, u Ulici Stjepana Radića, broj 17, gdje sam i sam stanovao… Popularni Kulje Vladić nešto dalje…
Sutradan sam na terasi Hotela Bristol vodio divan razgovor sa Enverom Marićem, još jednim članom čuvenog trija BMV (Bajević, Marić, Vladić), reprezentativnim golmanom koji je kasnije bio član i trener berlinske Herte…
U dijelu Mostara koji nosi naziv Raštani ugostio je moj drug iz školskih klupa Boro Lončar novinara i publicistu Zlatka Serdarevića i moju malenkost… Nastavilo se i tu slavljenje moje Mostarske svjetlosti … Asocirali smo na nastanak Mostarskog teatra mladih kojem je naš domaćin takođe dao obol u segmentu muzičke djelatnosti. Prisjetili smo se prvih dviju mojih režija u MTM, Kosarinih snoviđenja nastalih prema Kamenom spavaču Maka Dizdara i Straže pod Kozarom Branka Ćopića…
Iako sam djetinjstvo i dobar dio mladosti proveo u gradu na Neretvi i Radobolji nikada prije nisam posjetio lokalitet Fortice. Tamo sam, gledajući rodni grad ,,na dlanu”, rijetko slasno ručao uz ,,biber” meso i tjesteninu…
Ne bih bio ono što jesam da nisam za svog boravka u gradu nevjerojatne svjetlosti jedan dan odvojio za šetnju ulicama svoga djetinjstva, Lacinoj, Šantićevoj, Radićevoj, Musali, obaveznoj Fejićevoj – žili kucavici Mostara u kojoj sam kavu ispijao sa jednim od ponajboljih driblera koje sam gledao u životu, Romom Glavovićem…
Naravno, nije ništa više isto kao u mom djetinjstvu, pa ni stara košćela u Fejićevoj, umro je Mujo Kahrimanović kod kojeg smo pred Minjonom ispijali jutarnje kave i čitali Oslobođenje…
Nema nikoga pred nekadašnjom legendarnom slastičarnom Ede Bajrama…
Gasi se slika o jednom gradu, s tihim gašenjem niza živih legendi Mostara…
Poželio sam da negdje čujem meni dragu pjesmu „Što li mi se Radobolja muti“, ali neka je nostalgija ispunila sve oko mene.
Ni odlazak u Sarajevo u praskozorje nije bio bez stanovitih iznenađenja. Kilometri novih cesti kojima ulazim u Sarajevo raduju.
Za mnom ostaje grad mojih djetinjih uspomena, dok ulazim u grad mladosti i zrelih godišta svojih sarajevskih. Svjetlost Mostara odvela me je u djetinjstvo…
Zatvara se jedan životni krug… Trajemo… I sa priznanjima, ali i bez njih…
Gradimir GOJER